Piše: Daniel Remanni
Mnogo je razloga koji su vodili prema uništenju Dalmacije, njezinom nacionalnom biću i gubljenju njezina nacionalnog identiteta. U nekoliko nastavaka obradit ćemo nekoliko razloga ovisnosti Dalmacije o Zagrebu.
Dalmatinski problemi različite su vrste, ali se za većinu stanovnika Dalmacije svode na borbu za preživljavanje, od danas do sutra. Uostalom, to su problemi i ostatka Republike Hrvatske. Te probleme je proizvela i proizvodi ih hrvatska politika. I njoj pridružena podanička kultura. Propala je privreda, velika je stopa nezaposlenosti, nizak je životni standard, korupcija vlada, kriminal povezan s najvišim tijelima vlasti je sveprisutan, rašireno je nasilje, devalvirano je školstvo, zdravstvo, etnička podijeljenost i segregacije raznih vesta, besperspektivnost mladih, slika je današnje Dalmacije, odnosno Republike Hrvatske, zadnjih nekoliko desetljeća. Od izbora 1990., preko ratova 1991. – 1996. na ovamo Dalmacije se nalazi u paklu.
Koruptivno-kriminalno politikanstvo, zasnovano na ideologiji velikohrvatskog klerikalnog nacionalizma, dezavuiralo je politiku kao odgovornim bavljenjem javnim interesima i dobrobiti građana. Razoren je javni i ozbiljno poljuljan individualni građanski moral. Razoreni su dobri običaji. U materijalnom smislu došli smo do ekstremnog siromaštva i pučkih kuhinja. U političkom smislu – do kronične nestabilnosti i skoro permanentnog izvanrednog stanja. U moralnom, do raširenog beščašća kao modusa preživljavanja. Izbori u lokalnim samoupravama, čak u mjesnim kotarima, protječu u verbalnom nasilju. Ima i fizičkog. Ne biraju se sredstva za preuzimanje vlasti. Umjesto odgovornog bavljenja javnim interesima, vlast se srozala na grabež privilegija. Ne biraju se sredstva za nasilnu otimačinu ono malo sačuvanih materijalnih resursa. I još više, za dolazak do proračunskih izvora. Do Zuáninove slame, kako se proračun tradicionalno, već trideset godina, tretira u Republici Hrvatskoj.
Aktualna zajedničarsko-nazovi-demokratska državna vlast, čiji su ideološki, politički i moralni korijeni u ratnim devedesetim, ne prestaje s opstrukcijama demokratizacije Republike Hrvatske. Mada se i demokraciji ima štošta prigovoriti, pogotovo zbog servilnosti u vrijeme dok je vlast držala navodno socijaldemokratska politička centrala. Premalo je bila prodalmatinska, promediteranska. Danas se uzurpira jedna po jedna nadležnost dalmatinskim županijama i njezina javna dobra. Sve se čini, kako bi se na bazi izvikane popularnosti HDZ-a i obnovljenog autoritarizma, preuzela apsolutna vlast Dalmaciji. Na djelu je uspostava nove nekontrolirane fašističke diktature, preslika one Tuđmanove. Ovaj put Plenkovićeve. „Institucionalno ili izvaninstitucionalno, jer je to volja naroda“, kako je u vrijeme nacionalističke antidalmatinske revolucije govorio fašističke diktator Franjo Tuđman. Vidimo dokle su nas nekontrolirana moć i ludilo klerikalnog nacionalizma doveli.
Ideologija devedesetih je samo malčice izmijenila primitivnu formu. Frazeološku. Njezina bit, volja za apsolutnom kontrolom moći, ekstremni centralizam, ne mijenjaju se lako. Dalmacija u tom balu povampirenih nacista plaća najveću cijenu. Ekonomsku, kulturološku, moralnu. Kultura je i dalje zatrovana nacionalističkom ideologijom, provincijalizirana je. Vulgarizirana. Na odgovorna mjesta gdje se odlučuje o sustavu vrijednosti, posebno gdje se upravlja financijama, instaliraju se bahati klerikalno-nacionalistički kultur-tregeri. Provincijalni diletanti i neznalice. Cenzori. U slučaju Dalmacije čak i polupismeni kriminalni kadrovi Pavelićevskih svjetonazora.
Revizija povijesti zaživjela je u školskim i sveučilišnim udžbenicima, u kulturi, u medijima, u svakodnevici. Dalmatinski, točnije dalmatski antifašizam prokazan je kao relikt komunističkog mraka, a kvislinštvo i kolaboracija iz Drugog svjetskog rata slave se kao pozitivna vrijednost. Brutalno ukinuta dalmatinska autonomija 1939. i brutalno ukinuta dalmatinska regija 1990., koja je bila uvod u ratna razaranja, nije usrećila Republiku Hrvatsku. Vojvodinu se ponizila i ojadila.
Poslije pada Tuđmanovog fašističkog režima, regionalizacija Republike Hrvatske, unatoč pompoznim najavama nije se dogodila. Tako ni Dalmacija nije postala autonomna. Ono malo fasade proklamirano je izmjenama i dopunama Ustava koje se osporavaju i dezavuiraju. Svodi se na sprdnju. A pripadnici Tuđmanovih fašističkih falangi, preko noći su postali europejci iz politike i kulture. Previđaju kako je neobnovljena dalmatinska autonomija ne kamen, nego velika stijena na putu Republike Hrvatske prema dubljim europsko-atlantskim intregracijama. Ako je uopće iskrena njihova namjera prema dubljim integracijama. O tome se u političkoj i kulturnoj javnosti ne govori. Kad se sutra obnova dalmatinske autonomije u njezinim povijesnim granicama pokaže kao nezaobilazan uvjet Republici Hrvatskoj na tome putu, nacionalisti-centralisti će kukati kako se Republici Hrvatskoj stalno postavljaju neki uvjeti. Što drugo od njih i očekivati?
U ambijentu propasti i sveopće konfuzije društva, u beznadnom tumaranju u krugu zabluda i samoobmana, dobro je što se barem iz građanskih udruženja i NVO, poput Dalmatinskog demokratskog foruma, javno govori o posljedicama omalovažavanja ideja i vrijednosti s kojima je život, iako ne idealan, bio mnogo bolji. To su vrijednosti ako ne prezrenog, onda danas skoro zaboravljenog dalmatinskog antifašizma, načela na kojima je rasla stoljetna dalmatinska autonomija i njezino ukinuće. Na te vrijednosti koje su davale priliku za razborita rješenja osnovnih pitanja društva, treba podsjetiti ne zbog nostalgije za boljim životom. Još manje zbog ideološkog dogmatizma. Treba podsjetiti zbog traganja za razlozima naše današnje izgubljenosti u vremenu i prostoru. Zbog izgubljenosti u povijesti. Zbog traganja za razlozima taborenja na europskom dnu, do kojeg smo dospjeli glupošću i neodgovornošću.
Ovdje je riječ, bolje rečeno pokušaj sagledavanja nekih sociološko-kulturoloških aspekata problema dalmatinske autonomije. Pristup je pojednostavljeno tematiziran kroz četiri, a moguć je i kroz više teza. Naznačene su samo osnovne postavke, dakako subjektivno viđenje, a za ozbiljniju analizu naznačenih fenomena potrebno je više istraživačkog rada. Naravno, ako za tim bude interesa.
Teze koje ćemo vam donijeti:
1. Socijalna i kulturološka iskustva Hrvatske i Slavonije s jedne strane te Dalmacije s druge prije ujedinjenja 1939.; politički i kulturološki odnos prema različitostima poslije ujedinjenja i problemi koji iz toga proističu; tretiranje različitosti sa stajališta moći ili nekonfliktno usklađivanje.2. Državno-statusne promjene, politički i ideološki lomovi i migracijski procesi iz Dalmacije u dvadesetom stoljeću kao čimbenik turbulencije i frustracija u zajedničkom i zasebnim identitetima nacionalnih i vjerskih zajednica.3. Ekonomski aspekti državno-statusnih i ideoloških promjena u Dalmaciji kroz dvadeseto stoljeće.4. Kultura sjećanja, problemi identiteta nacionalnih i vjerskih zajednica u Dalmaciji i frustracije kao posljedica političkog nasilja i prevlasti nacionalističke politike i kulture.
Comments