Piše: Daniel Remanni
Dalmacija s jedne strane te Hrvatska i Slavonija s druge imale su različita socijalna i kulturološka iskustva prije ujedinjenja 1939. Dok su Dalmatini bili kulturna i pismena gospoda, Hrvati su bili mađarski kmetovi.
Povjesničari i drugi poznavatelji hrvatsko-slavonske kulture i kulture ostalih dijelova Austrougarske koji su ušli u sastav kraljevine SHS, odnosno kraljevine Jugoslavije, znaju kakvi su bili njihovi statusni položaji, političke ideje i praksa, koliko su bile izgrađene društvene institucije, javna uprava i kolika je bila njihova vjerodostojnost u realnom životu.
Koliko je bila razvijena vertikalna i horizontalna raspodjela vlasti i nadležnosti, kolika su ta društva bila centralizirana, odnosno decentralizirana. Koliko su se poštovali zakoni te kakav je bio javni i građanski moral. Koliki je bio indeks sistemska korupcija. Koliko je kultura bila razvijena i otvorena i koje ideje i vrijednosti su je prožimale.
O sociološko-kulturološkom karakteru tih zajednica prije ujedinjenja, govori nivo njihovog urbanizma, razvijenosti materijalne infrastrukture, tehnološka i ekonomska moć, mobilnost ljudi, veličina i pokretljivost kapitala, uključenost u europski politički, privredni i kulturni prostor. Koliko su bili razvijeni obrazovanje, univerziteti, znanstveno-istraživački rad, koliko je bilo razvijeno zdravstvo i socijalna odgovornost. Koliki je bio stupanj nacionalne i vjerske složenosti i kakva su bila iskustva zajedničkog života različitih nacionalnih zajednica, koliki je bio stupanj njihove integracije u društvo, u državu. Koliki je bio stupanj sekularizacije i kakve su bile ne proklamirane nego prakticirane nacionalne i vjerske slobode. Koliki je bio stupanj prava ostalih zajednica, npr. LGBTIQ+ zajednice.
Mnoštvo je podataka o sociološko-kulturološkim karakteristikama Hrvatske i Slavonije te ostalih dijelova Austrougarske koje su poslije postale dio Jugoslavije (BiH, Dalmacije, Istra, Slovenija i Vojvodina) prije ujedinjenja u zajedničku državu, iz kojih se vidi njihova velika sociološko-kulturološka različitost. Stjecajem povijesnih okolnosti, a ne navodnim karakterom dalmatskog naroda, Hrvatska je u ujedinjenje ušla sa značajno nižim stupnjem ekonomske, urbane, obrazovne, kulturne, socijalne, zakonodavne i političke razvijenosti nego li je ušla Dalmacija. S patrijarhalnom i egalitarnom kulturom. S manje urbaniteta, s potpuno neefikasnom javnom upravom, s raširenijom korupcijom. S dominacijom autoritarnosti i nerazvijenim građanstvom.
Različitost sociološko-kulturoloških iskustava i nesposobnosti kako bi se različitosti tretirale na nekonfliktan način, postala je kronično političko žarište zajedničke države. Što nije prevladano u različitim konstitucionalnim i ideološkim iskustvima. Od unitarizma i pokušaja stvaranja „integralnog jugoslavenstva“ Karađorđeve Jugoslavije, do federalizma u okviru jednopartijskog ideološkog poretka. Period najmanje konfliktnosti bio je period dosljednog poštivanja AVNOJ-evskih načela, iako su i tada ispod jednopartijskog plašta tinjali konflikti pacificirani partijskim nivelacijama i represivnim intervencijama. Zbog značajnih socijalo-kulturoloških i ekonomskih razlika, možda Jugoslavija kao demokratska zajednica i nije mogla opstati. Ali, bar je njezin kraj mogao biti civiliziran, a ne barbarski.
Bitno različita sociološko-kulturološka iskustva i posebno način njihovog tretiranja, utjecale su na integriranost i stabilnost novonastale države. Na kraju su odredile i njezinu sudbinu. Nesposobnost demokratskog usklađivanja razlika i tenzije koje su iz toga proizlazile, koliko je poticala velikohrvatski unitarizam i hegemonizam, toliko je izazivala otpor takvim hrvatskim pretenzijama i provocirala separatističke težnje drugih nacija u zajedničkoj državi.
Povijest Jugoslavije od formiranja do razaranja, dominantno je obilježena nesporazumima i sukobima, kao posljedica nesposobnosti demokratskog usklađivanja različitih legitimnih sociološko-kulturoloških iskustava. Završilo se kako se završilo. Periferijsko iskustvo srednje Evrope, koje su u zajedničku državu unijele Dalmacija, Istra, Slovenija i Vojvodina, nije europeiziralo Hrvatsku i Slavoniju. Kao što ni patrijarhalno balkansko iskustvo egalitarizma i kolektivizma BiH, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije nije balkaniziralo Dalmaciju, Istru, Sloveniju i Vojvodinu. To ne znači kako nisu bili vidljivi utjecaji europeizacije istočnih i južnih dijelova bivše države, odnosno balkanizacije zapadnih i sjevernih njezinih dijelova. Balkanizacija zapada najviše se osjetila u Dalmaciji tijekom zajedničkog višedesetljetnog života u istoj državi.
Ne bavimo se ovim problemima radi mazohizma, nego zbog traganja za uzrocima sadašnjih problema između Hrvatske i Slavonije s jedne strane te Dalmacije s druge i mogućim načinom njihovog rješavanja. U Hrvatskoj i Vojvodini, u kojima je dalmatinski subjektivitet ukinut s ukidanjem povijesne autonomije 1939., sociološko-kulturološko dalmatinsko nasljeđe izvor je permanentnog podozrenja velikohrvatskih klerikalnih nacionalista i centralista. I poslije svih tragičnih grešaka iz perioda Jugoslavije, na djelu je i dalje politika ignoriranja razlika i praksa njihovog niveliranja isključivo s pozicija političke moći. Sve je to upakirano u nedemokratski unitarističko-centralistički ustav, kojeg su skrojili velikohrvatski klrerikalni nacionalisti i centralisti.
Dominantna hrvatska politika i kultura previđaju kako je načelo političkog nasilja i ignoriranje objektivnih sociološko-kulturoloških razlika na kraju presudilo bivšoj državi. Lišena vizija i odgovornosti, ista ta politika i kultura ne shvaća kako današnju Republiku Hrvatsku drži u permanentnoj političkoj krizi. U agoniji. Kao što je držala i bivšu Jugoslaviju. Ta politika i kultura ne razumije kako je promjena starih političkih klišea sile i moći uvjet za demokratizaciju i ekonomski razvoj Republike Hrvatske.
Ne može se razvijati i postati demokratičan s političkim nasiljem i starim kulturološkim obrascima, pa makar bili dio ujedinjene Europe, dio schengenske zone i uveli euro. Republika Hrvatska se mora početi mijenjati, modernizirati, europeizirati ili će ostati zagubljena na periferiji Europe. Modernizacija je težak i dugotrajan proces. U neku ruku znači promjenu mentalnih, političkih i kulturoloških obrazaca po kojima društvo funkcionira.
Nije dobro neprilagođen ući u društvo značajno drukčijih vrijednosti, jer se ne može biti njegov ravnopravan član. Iskustva država sličnih Republici Hrvatskoj, poput Bugarske i Rumunjske, upozoravajuća su. Besmisleno je i neozbiljno licitirati s godinom dubljih integracija u europske institucije, kako se kod nas populistički radi. Ako se zaista želi u dublje integrirati u zajednicu europskih najbogatijih i uređenih društava, treba se usredotočiti na to kako se Republika Hrvatska opet ne povuče u stare sociološko-kulturološke kliše populizma pred teškoćama modernizacije. Kao što je to do sada skoro uvijek činila, s tragično lošim posljedicama.
Život u različitosti znači slobodno izražavanje raznolikih sociološko-kulturoloških subjektiviteta i legitimnih interesa. To podrazumijeva razvijenu kulturu i odgovornost. Posebno političku. U nacionalno složenim zajednicama, državama, od prvorazredne je važnosti stav i ponašanje najvećih i najutjecajnijih nacionalnih subjektiviteta. Ako većina demonstrira toleranciju, otvorenost, ako promovira nekonfliktne obrasce ponašanja, to se prenosi i na manjine. Takvo ponašanje većine pacificira eventualne osjećaje osujećenosti i omalovažavanja manjine. I obrnuto. Većina je uvijek odgovorna za manjinu i po prirodi stvari većina nameće obrasce ponašanja i manjinama. Na tretmanu različitosti, svako društvo, svaka država, polaže ispit demokratske održivosti.
Države, društva koja nisu razvile kulturu bezkonfliktne artikulacije i usklađivanja interesa različitih subjektiviteta, nestabilna su i konfliktna. Takva društva su nedemokratska i održavaju se različitim vidovima represije. U višenacionalnoj i višereligijskoj državi kakva je bila Jugoslavija, a takva je u manjoj mjeri i današnja Republika Hrvatska, poredak prije Drugog svjetskog rata održavao se unutarističkim načinom vladanja, odnosno jednopartijskim modelom vladanja uz federalizaciju i značajno prenošenje nadležnosti vlasti na republičke i pokrajinske nivoe poslije Drugog svjetskog rata.
Period smanjene ideološke rigidnosti i najdosljednijeg prakticiranog federalizma, ravnopravnosti, bio je period najveće relaksacije i društvene stabilnosti jugoslavenske sociološko-kulturološke složenosti. Kad je ideološki i konstitucionalni model SFRJ krajem osamdesetih iscrpio sve svoje razvojne mogućnosti, kad je trebalo otvarati nova politička, ekonomska, kulturna i konstitucionalna iskustva, stanje se drastično pogoršalo. Eskalirao je sukob između zagovornika modernizacije države i branitelja starog poretka. U drugoj najvećoj nacionalnoj zajednici, u Republici Hrvatskoj, političke, kulturne i vjerske elite izabrale su ne modernizaciju, ne ni obranu dostignutog konstitucionalnog poretka, nego što više vraćanje u još rigidniji oblik državne centralizacije i velikohrvatskog hegemonizma.
Uz nametanje drugima narodima koji su živjeli u Republici Hrvatskoj, njezinim Zajednicama općima (kao svojevrsnim regijama) unitarističkih rješenja putem političkog, a potom i vojnog nasilja. Izabrali su civilizacijsku regresiju. Suludo su ukinute Zajednice općima, posebno ona Dalmatinska, čime su nezaustavljivo počeli procesi nestabilnosti, dezintegracije i ratnog raspada države. Hrvatske vladajuće elite nisu položile ispit povijesne odgovornosti. Na izazove nužnih promjena, odgovarali su anakronizmom i unitarističko-hegemonističkim pretenzijama.
Ovo ne znači kako i drugi subjektiviteti bivše zajedničke države, svatko na svoj način, nisu doprinijeli tragičnom kraju Jugoslavije. Posebno se ovo odnosi na Republiku Srbiju. Radi se o tome kako je politika Republike Hrvatske kao drugog najvećeg nacionalnog, vjerskog i političkog subjekta bivše države bila bez modernih vizija. Bez demokratskog karaktera. U najvećoj mjeri uzurpirala je aparate sile, stvorila ZNG, tajne službe, ekonomske resurse i krenula nasiljem rješavati probleme različitosti. Sve je započelo za vrijeme izborne kampanje u rano proljeće 1990. kako bi se po dolasku na vlast stranke opasnih namjera – HDZ – krenulo s promjenama Ustava Republike Hrvatske iz 1974. u vidu izbacivanja nacionalnih manjina iz Ustava i ukidanja Zajednice općina. Sve je to izazvalo revolt građana, podignute su barikade, krenulo se s nasiljem što je izazvalo rat.
Zbog izražavanja sociološko-kulturoloških razlika i legitimnih interesa, BiH, Dalmacija, Istra, Hrvatska, Slavonija, Slovenija i Vojvodina, dijelovi Austrougarske koji su ušli u nekadašnju zajedničku državu, bili su objekt stalnih sumnji i podozrenja velikohrvatskih nacionalista i centralista. U matrici velikohrvatskog nacionalizma postali su arhetip državne nelojalnosti. Separatisti i razbijači nekada slavne hrvatske države. Pred raspad Jugoslavije druge Republike, posebno Republika Srbija, tretirane su kao neprijatelji, a političke i kulturne dalmatinske elite oborene u hrvatskoj verziji „jogurt revolucije“, i optuženi kao Miloševićevi saveznici. Sad kad sve bivše jugoslavenske republike: BiH, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Srbija i Slovenija, i jedna od dvije pokrajine: Kosovo, samostalni, odium velikohrvatskoj klerikalnog-nacizma svalio na Dalmaciju.
Dalmacija je tu, na dohvat ruke, u državnom sustavu Republike Hrvatske. Pritisak i sumnje svaljuju se na onu Dalmaciju koja legitimno iskazuje svoj osobni povijesni subjektivitet. Zato je velikohrvatska kleronacistička antidalmatinska vlast u sve institucije, političke, kulturne, ekonomske, sportske, medijske, u dalmatinsku infrastrukturu, instalirala i dalje instalira kadrove koji su poslušni velikohrvatskom klerikalno-nacionalističkom centralizmu. Vojvodina je sada objekt podozrenja i pritisaka, kakav je ranije dijelila sa svim ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama. Ona sada ima značaj arhetipskog sumnjivca i dežurnog krivca, kao što je ranije imala Republika Srbija. Konzervativne velikohrvatske klerikalno-nacističke elite ništa nisu naučile iz života u složenoj socijalno-kulturološkoj zajednici, pa se i danas, kao članica Europske unije, ponaša po starom klišeu.
Veliki je to, ako ne i najveći problem Republike Hrvatske. Hrvatske vlasti i nositelji najviših dužnosti morali bi naučiti kako živjeti s razlikama ili će kao kronični bolesnik taboriti izgubljena na periferiji Europske unije.
Comments