Piše: Daniel Remanni
O statusnim promjenama, o pripadnosti različitim državama, o političkim i ideološkim lomovima koji su se prelamali na Dalmaciju u prošlim stoljećima, najviše bi trebali znati povjesničari.
Ne novokomponirani kvazi povjesničari, revizionisti i velikohrvatski klerikalni nacionalisti, nego ozbiljni istraživači koji ne interpretiraju povijesne faktografije iz romansirane, a pogotovo ne iz vulgarne klerikalno-nacionalističke vizure.
Problem današnje percepcije Dalmacije od strane njezinih stanovnika, nadamo se svi budućih građana, i s tim u vezi problem njihovog političkog i kulturološkog svjetonazora, bitno je određen klerikalno-nacionalističkom indoktrinacijom i konfuzijom koja previđa socijalno-kulturološku raskomadanost ove, kako ju je Marmont zvao, zlatne regije.
Konfuzijom koja previđa njezinu posebnu povijest i tradiciju. Ta konfuzija svodi Dalmaciju na golu statistiku, na brojno stanje nacionalnih i vjerskih zajednica. Iz te vulgarizacije artikuliraju se politički svjetonazori. I izrazito niske strasti. Otuda netrpeljivost i nerijetki konflikti. Otuda etnička segregacija, odnosno suživot različitih zajednica samo folklornog karaktera.
Velike migracije stanovništava tijekom prošlog stoljeća, a posebno krajem istog utjecale su na tradicionalno dalmatinsko, točnije dalmatsko sociološko-kulturološko iskustvo. Na sreću, čini se kako je moguće relativno lako obnoviti toleranciju i međusobno uvažavanje. Samo kada bi bilo razboritosti i odgovornosti. Kada bi bilo političke volje, prvenstveno kod političke i kulturne elite najvećeg naroda u Dalmaciji. Kod Hrvata.
Migracije koje su vodile u Dalmaciju, ali i iz nje i njihov utjecaj na socijalno-kulturološko iskustvo svakako zavređuju temeljnije istraživanje.
Već površna analiza govori kako je od 30. svibnja 1990. ubijeno oko 6700 pripadnika autohtone dalmatske nacionalnosti. Oko 400 000 ih je protjerano iz njihovih vjekovnih ognjišta. Istovremeno oko 250 000 bosansko-hercegovačkih Hrvata se doselilo u Dalmaciju. Ovo je jasan dokaz udruženog zločinačkog pothvata antidalmatinske klerikalno-nacionalističke vlade.
Zločinački karakter vlasti najbolje se ogleda u ekonomsko-socijalnim prilikama.
3.
Ekonomski aspekt promjene statusnog i političkog ustrojstva Republike Hrvatske obrađeni su u više istraživačkih studija. Nepobitna faktografija govori sve i izlišno ju je ovdje ponavljati. No, samo par osnovnih riječi o činjeničnom stanju.
Kao što smo maloprije rekli, francuski vojni namjesnik u Dalmaciji, general Auguste Marmont nazvao je Dalmaciju Zlatnom regijom. Razlog je u tome što Dalmacija na relativno malom prostoru ima sve što jedna zemlja treba imati. Od mora, otoka, plodnih polja, brda, rijeka i planina. Kada bi se dalmatinskim plodnim poljima upravljalo kako treba, ova bi regija mogla prehraniti samu sebe. No, to se ne radi.
Obzirom na nametnutu kulturu nerada i nereda koji dolazi iz samog vrha političke državne vlasti, dalmatinska polja su zapuštena i neobrađena, a financijska sredstva dobivaju se isključivo iz uslužnih djelatnosti, prvenstveno turističko-ugostiteljskog sektora i trgovine. Do 1990. godine, Dalmacija je industrijski najrazvijenije područje bivše Jugoslavije. Dalmacija je imala najviše tvornica po glavi stanovnika na području Jugoslavije. To je generiralo drugi najviši BDP/pc u Jugoslaviji i najviši na Mediteranu. Iznosio je 30 000 USD.
Dalmacija danas ekonomski, socijalno, sociološki i na sve druge načine uništena regija uplaćuje u Državni proračun 65% svih proračunskih sredstava i još joj je nametnuta obaveza godišnje davati 3,5 mlrd eura za Slavoniju. Dalmatinski BDP/pc danas iznosi 12 800 USD. O nasilno otetim resursima da i ne govorimo.
Ovdje je jasno vidljiva namjera ekonomskog i socijalnog zarobljavanja Dalmacije, spuštanje iste u podređeni položaj i stvaranje unutrašnje kolonije za potrebe klerikalno-nacističke antidalmatinske vlasti.
Mnogo će se još riječi i stranica ispisati o ekonomsko-socijalnom aspektu propadanja Dalmacije zbog ukidanja kakvog-takvog sustava regionalizacije i decentralizacije protuustavnim promjenama Ustava RH 25. srpnja 1990. godine. Pravni stručnjaci rekli bi kako se radi o namjeri.
4.
Kultura sjećanja je, najprostije rečeno, nataloženo sociološko-kulturološko iskustvo. U pojedinačnom i kolektivnom sjećanju. Bitan je i, vjerojatno, odlučujući čimbenik identiteta. Pojedinačnih i kolektivnih. Nacionalnih, vjerskih, jezičnih, zavičajnih, regionalnih, državnih. To iskustvo stalno je izloženo novim utjecajima. Promjenama. To je njegovo prirodno stanje. Vanjski utjecaji dominantni su politički, ideološki, obrazovni, religiozni i kulturni trendovi. Karakter tih trendova utječe na kulturu sjećanja, na identitete i njihove rekompozicije.
Ukoliko zajednice imaju relativno miran razvoj, bez većih lomova dominantnih vrijednosnih trendova, kultura sjećanja, odnosno identiteti, nemaju većih turbulencija. I posljedično tome, nemaju frustracija. I obrnuto. Turbulentna stanja i radikalne promjene vrijednosnih trendova izazivaju nespokoj i strahove. Ratni kaos i brutalno razaranje bivše Zajednice općina Dalmacije izazvali su dramatičnu identitetsku konfuziju. Individualnu i kolektivnu identitetsku noćnu moru. Vulgarizacija vrijednosnih trendova vulgarizira kulturu sjećanja. Na našim prostorima srozavanjem u klerikalni nacizam i šovinizam. U mržnju i netoleranciju. Što je legitimno vodilo u ratove i zločine.
U zadnje trideset i četiri godine vulgarizacija vrijednosnih trendova drastično je pogodila Dalmaciju. Možda i najviše od svih regija bivše Jugoslavije. Jogurt revolucija, ukidanje Zajednice općina, raspirivanje populizma i nacionalizma, bomba u prostorijama Dalmatinske akcije, uvlačenje Dalmacije u genocidne ratove, pri čemu je Dalmacija podnijela najveći teret ogromnih troškova suludog krvavog pira, dobrim dijelom je razorilo ranije obrasce ponašanja. To je utjecalo na regresiju svih demokratskih vrijednosti. Kako najveće nacionalne zajednice, Hrvata, tako posljedično i drugih nacionalnih zajednica.
Sada se kultura sjećanja, identiteti, iščitavaju u radikalno novom ključu. Primitivnom antidalmatinskom, antidalmatskom, nacionalističkom, klerikalnom. Toleranciju je u velikoj mjeri zamijenilo međuetničko podozrenje i netrpeljivost. Život jednih pored drugih postao je nemoguć. Dobri običaji su prezreni, a pojedinačna socijalno-kulturološka iskustva se reduciraju na uske etničke simbole nacije, vjere i jezika. Uz ekonomsko propadanje, to je možda i najteža posljedica 1939. ukinutog subjektiviteta Dalmacije.
Trendovi zadržavanja tutorstva nad Dalmacijom, nad njezinom tradicijom, običajima, kulturom, jezikom i kolopletom različitih sociološko-kulturoloških iskustava, nastavljeni su i poslije smrti fašističkog diktatora Franje Tuđmana. To je izazov za intelektualnu, političku i kulturnu zajednicu u Dalmaciji na koji se mora odgovoriti. Odgovoriti reafirmiranjem načela razboritosti, prosvjećenosti i odgovornosti za uljudan život svih građana, bez obzira na prirodnu identitetsku različitost. Alternativa tome je život u siromaštvu i poniženju.
Smisao sadašnjeg prodalmatinskog angažmana je, pored podsjećanja na istinsko dalmatinstvo, dalmatsku tradiciju, kulturu, jezik i običaje, stalna borba protiv poniženja i siromaštva, koji stvaraju uvjete za dodatnu klerikalnu fašizaciju društva. Smisao je u zalaganju za ljudsko dostojanstvo i obnovu normalnog života slobodnih građana sa svim svojim različitostima.
Comments