Piše: Tina Peribonio
Strah kako će stranci za bagatelu pokupovati dalmatinski riblji potencijal, što im je omogućio pristup RH EU, obistinio se, ali ne u onoj mjeri u kojoj su ultradesne populističke organizacije najavljivale.
– Bilo koji građanin EU može kupiti naše kače i loviti u Jadranu, a pritom, – rečenica je kojom se najčešće sažimala bit ovog pitanja i koja je u najmanju ruku izazivala bijes naših ribara.
Strah je, dakako, bio bezrazložan iz najmanje tri razloga:
1. nije bilo točno kako će pravo na naše more stranci dobiti u bescjenje;
2. stranci su, u vidu Hercegovaca i Rusa, već došli i godinama gazduju našim morem;
3. uopće ne pokazuju zainteresiranost za bavljenje ribarstvom, već isključivo turizmom.
Krenimo od Pristupnog Ugovora i naših zakona. Pitanje prava stjecanja i uživanja vlasništva nad pokretninama i nekretninama stranih pravnih i fizičkih osoba uređeno je Zakonom o vlasništvu i drugih stvarnim pravima. U istom je definirano kako je RH osigurala isti tretman za državljane EU kao i za svoje državljane. Posebnim propisima Ministarstvo će urediti tretman za državljane izvan EU koji su dio Europskog trgovinskog prostora. Međutim, u Zakonu koji regulira pitanje ribarstva, stranim pravnim i fizičkim osobama zabranjuje se kupovina specijaliziranih brodova namijenjenima ribarstvu. To znači kako i dalje kočariti mogu samo i isključivo građani RH. Također, zakon regulira ovu materiju nisu dio Prijelaznog sporazuma, što znači kako će realan rok za prilagođavanje biti najmanje sedam godina. Sedam godina od pristupa RH EU istekao je 30. lipnja 2020. u ponoć.
Kako ne bi došlo do zabune, strani vlasnici su i do sada ulazili u naše more, ali na drugi način, i sve po zakonu. Ako nije moglo po jednom, hvatali su se drugog, pa tako još od 1991. godine prodajemo naše more i obalu strancima uz befel države. Oni su, naime, mogli sudjelovati, a to su i činili, u privatizaciji hotelijerskih tvrtki tako što su registrirali firme u RH, čime ona postaje domaće poduzeće i samim tim ima potpuno ista prava kao i sve ostale firme. Također, mogli su, a to su i činili, činiti konzorcije s domaćim poduzećima i osobama i da na taj način sudjelovati u privatizaciji. Prije trideset godina Zakon o privatizaciji omogućio im je kupnju naših turističkih-hotelijerskih poduzeća, a oni nisu dugo čekali, ali nisu ni navalili u pazar.
Prema službenom tumačenju Agencije za privatizaciju, onaj tko kupi hotelijersko poduzeće, kupio je i hotele u društvenom vlasništvu, dok one u državnom vlasništvu dobiva samo na korištenje i plodouživanje. Isto je i s ribarskim poduzećima, odnosno poduzećima za preradu ribe. Ako se kupi poduzeće u posjed mu sjedaju i kočarice i sva oprema. Tako su, strani vlasnici, na mala vrata ipak došli u posjed ne samo hotela i drugih ugostiteljskih sadržaja, već i pomorskog dobra. Ruku na srce, dosad nije bilo otimačine za naša ribarska poduzeća, odnosno poduzeća za preradu ribe od strane stranaca. Najbolje lokacije, pričamo naravno o turističkoj djelatnosti odavno su podijeljene između članova velikih političkih stranaka, a većina vlasnika je iz Hercegovine, Slavonije i Zagreba.
Kad bi stranci pokupovali sva ribarska poduzeća u ruke im ne bi moglo pasti više od 4.400 koča od 6.500 koliko ih ima u Dalmaciji. Međutim, i ovih 4.400 je samo teorija, jer dosadašnji tijek privatizacije pokazuje kako su kupci u ogromnoj većini slučajeva domaći kriminalci i ratni zločinci koji se nazivaju poduzetnicima. Ali, u narednim godinama, kad stranci budu mogli ući u ribarski business, situacija bi se mogla promijeniti. Možda, ali ribari kažu kako je to malo vjerojatno, jer kada nisu kupovali na veliko, šta će im nešto nasitno?
A njima cijena raste pa smo po tome već preskočili neke članice EU: na Cipru, recimo, jedna nova kvalitetna kočarica košta oko 15.000 €, a kod nas više od 25.000 €.
Petar Baranović, predsjednik udruge ‘RIbarska solidarnost’, ne očekuje kako će biti jagme za naše kočarice, ali ocjenjuje kako se u dijelu Pristupnog ugovora ipak nismo pokazali kao dobri pregovarači.
– Imamo male pomorske posjede, i ovdje nema što tražiti onaj tko želi uloviti 100 tona odjednom. Neće oni kupovati koče i opremu od 30 ribara. Naši ljudi imaju najviše 2 koče, a to strance koji su u ozbiljnom poslu ne zanima. Međutim, problem je u svojoj biti jako ozbiljan, i to kako smo ovaj dio sporazuma ispregovarali će nam se obiti o glavu. Slovenci već gazduju po sjeveru i zapadu Istre, Talijani sve češće upadaju u naše vode…, a ratni zločinac ima svoje ribogojilište tune i to sve zahvaljujući našim zakonima, odnosno kojekavim tumačenjima tih dokumenata. Inače, zakoni ne vrijede za sve isto, pa tako ja, koji živim u Šibeniku, ne mogu loviti prema Kornatima, a A.G. gdje god poželi, – kaže Baranović, pitajući se zašto iz europskog zakonodavstva nismo prepisali ono što je dobro za nas.
– Na primjer, u gotovo svim zakonima europskih pomorskih država stoji kako stranac može kupiti ribarsku tvrtku i ribarsku opremu za izlov ribe, ali samo pod uvjetom kako je on četvrta generacija godina rođenih u toj državi ili regiji. Čije će za nekoliko godina biti naše more?
Na sjeveru Dalmacije nema ribarica u ponudi. Interesa ima, rekli su nam ribari iz ovog dijela regije, ali za njih se, bično, zanimaju oni koji nisu iz poljoprivrede, a jedna koča na Rabu sad košta oko 34.000 €. Kočama je za godinu dana cijena porasla, a mogućnost ulova su, kao i svuda, mali. Međutim, ovaj skok cijena nema mnogo veze s tim što će za četiri, odnosno koju godinu više, strancima biti omogućeno kupovati i izlovljavati u dalmatinskom moru.
Ministrica poljoprivrede, Mostarka Marija Vučković, ukazuje na činjenicu kako stranci nisu pokazali interes za naše ribarstvo.
– Za razliku od svih drugih država bivšeg SSSR-a i država bivšeg istočnog bloka, gdje je najveći udio ribarica bio u državnom vlasništvu, kod nas samo 15% ribarskih brodova i brodica se već nalazi ili će se u budućnosti naći na tržištu. Preostalih 85% je u privatnom vlasništvu, i uglavnom se radi o pojedinačnim ribarskim brodicama, – kaže Vučković dodajući kako se dio opreme koji je nekada bio u društvenom vlasništvu, već našao na tržištu kroz proces privatizacije ribarskih poduzeća, odnosno poduzeća za preradu ribe.
– Istina, preostale su još dvije značajne ponude. Prva je likvidacija starih ribarskih zadruga, koje imaju vlasnišvo nad poduzećima, brodicama i opremom, a drugi je kada država riješi prodati svoju opremu i brodice. Prva će se dogoditi kada neko konačno odluči razriješiti problem ribarskih zadruga, što će biti vjerojatno – nikad, a druga, vjerojatno isto kad i prva, jer se prethodno mora provesti restitucija, a onda još državi treba odlučiti napustiti sadašnji koncept.
Po Vučković, međutim, ključno je to što je poduzeća, ribarice i opremu mnogo profitabilnije kupiti u Rumunjskoj, Bugarskoj ili na Cipru. Jer, to su države s jasnom ribarskom politikom (za razliku od naše), iako je i RH kao i one članica EU.
Mi smo, napominje ministrica, mnogo drugačiji od država gdje to je pitanje zaista aktualno, kao što su države bivšeg istočnog bloka, a sada članice EU, i to iz dva razloga:
razlika je u tome što je u njihovom slučaju najveći dio ribarskog potencijala bilo u državnom vlasništvu, pa su se u kratkom vremenskom periodu veliki broj našao na tržištu. Zato je postojao strah kako se domaći ribari neće moći natjecati sa strancima. Sve ove države tražile su i dobile derogacije da određeni vremenski period.
razlika je što su stranci kod njih željeli doći – a kod nas neće, upozorava Vučković.
Recimo i kako oni koji su pregovarali s EU očekuju kako će primjena zakona umnogome promijeniti dosadašnju praksu jer su se, dalmatinskog ribarskog potencijala dočepali domaći tycooni i to za bagatelu. U resornom ministarstvu očekuju kako će se do primijene dijela zakona koji se bavi ovim pitanjem stvoriti konkurenciju koja će utjecati i na cijene. A u kupnji ribarica i opreme od strane stranaca, za njih, nema ničeg lošeg.
Nedavno su, u setu agrarnih zakona, usvojene i izmijene Zakona o ribarstvu. Tako je promijenjen i dio koji se odnosi na promjenu namjene nekadašnjih poduzeća za preradu ribe.
– Za privremenu promjenu, radi eksploatacije mineralnih sirovina i sličnog, plaća se 50% tržišne vrijednosti ulova i podrazumijeva vraćanje dijela obala, podmorja i morskog života u prvobitno stanje. Trajna promjena namjene u građevinsko zemljište, zahtjeva poseban urbanistički akt kojim se zemljište prevodi u građevinsku zonu, a promjena namjene se plaća u iznosu 20% vrijednosti građevinskog zemljišta, koje je nekoliko puta skuplje. Uvjeti za promjenu namjene slični su i u okolnim državama.
Comments