Piše: Bruno Bilić
Jedan od koordinatora inicijative DDF, Vedran Bralić je, povodom 35 godina izložbe o ratnoj propagadni, oštro kritizirao činjenicu kako nitko od novinara ratnih huškača iz '90. god XX. st nije odgovarao za poticanje na ratne zločine.
Bralić se sjetio izložbe “Ratna propaganda u Dalmaciji 1941. – 1945.” koja se krajem ’80. godina XX. stoljeća bila izložena u tadašnjem Muzeju revolucije, danas Galerija umjetnina i podsjetio kako ni pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjenima na području bivše Jugoslavije ni pred domaćim pravosuđem nitko od političara, novinara i urednika nije odgovarao za počinjena kaznena djela. Podsjetio je i na to kako su pojedini političari i novinari osuđeni pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene u Rwandi zbog huškanja na genocid u toj državi i upitao kako je moguće kako nitko od hrvatskih političara i novinara nije procesuiran pred Haškim tribunalom za bivšu SFRJ. “Riječ je o osobama koje su prouzrokovale ogromne ljudske patnje, progone i smrti. Oni su bili direktni suučesnici u zločinima, oni su motivirali i inspirirali na teške”, rekao je Bralić i oštro osudio činjenicu kako su: Maja Freundlich, Ljiljana Bunjevac-Filipović, Branimir Dopuđa, Hloverka Novak-Sržić i drugi i dalje na slobodi i još uvijek huškaju građane Republike Hrvatske protiv manjina. Bralić je za navedene rekao kako su bili ratni huškači, odnosno jedni od onih zbog kojih je Republika Hrvatska, a pogotovo Dalmacija prošla kroz najgori period u povijesti ovih prostora. A sve je to, prema njemu, počelo s čistkama na HRT-u i drugim medijskim kućama u Republici Hrvatskoj krajem '80. Prema njegovim riječima, zahvaljujući takvima, građanima na ovim prostorima oduzeto je „ne samo pet godina, koliko je trajao rat, nego čitavo jedno stoljeće“, jer će toliko vremena trebati kako bi se „oprala gadost koju su napravili i krv koju su prolili”. „Tko radi na tome kako bi se ovi gnusni zločini zaboravili, radi na ponavljanju ove iste prakse”, parafrazirao je Bralić natpis u bivšem nacističkom koncentracionom logoru Dachau, koji je danas muzej sjećanja na zločine holokausta. Bralić je rekao kako se zlo nacizma i fašizma uvijek može vratiti, što smo vidjeli ’90. na prostoru bivše Jugoslavije, a vidimo danas u ruskoj agresiji na Ukrajinu gdje su službene i neslužbene ruske trupe počinile više desetaka tisuća strašnih zločina, jer je to „kuga ljudskog društva”, protiv koje se neprestano trebamo boriti. Bralić je rekao kako je ponosan na prijeratni Split i Dalmaciju, jer su se 20. travnja 1941. usprotivili talijanskoj okupaciji grada i Dalmacije te je na osnovu tih odluka 21. lipnja 1941 u Vrgorcu osnovan prvi antifašistički pokret u okupiranoj Europi sastavljen isključivo od pripadnika dalmatske nacionalnosti koji su pričali dalmatskim jezikom, ali nije ponosan na Split i Dalmaciju jer se nisu usprotivili namjerama neonacista da marširaju glavnim gradom Dalmacije, Zadrom i najvećim dalmatinskim gradom, Splitom. Mi još uvijek ne vidimo antifašističke miting, kojim bi fašistima onemogućeni defiliranje dalmatinskim gradovima. Prema njegovim riječima, propagiranje nacizma i fašizma ne ubraja se u zastupanje drugačijeg i demokratskog mišljenja, već je riječ o ideologijama koje propagiraju zatiranje cijelih naroda, kao i zatvaranje i ubijanje ljudi bez ikakve pravne osnove. Žalosno je što djeca već u nižim razredima osnovnih škola glorificiraju nacizam i fašizam smatrajući to zlo nečim dobrim i pozitivnim. Smatra kako bi se narodi bivše Jugoslavije trebali ujediniti u zajedničkoj antifašističkoj borbi protiv eksponencijalno rastućeg nacizma i fašizma u Republici Hrvatskoj.
Bralić je pozdravio činjenicu kako se pred sudovima diljem Europe sudi optuženima za sudjelovanje u zločinima koji su se dogodili tijekom II. svjetskog rata, ali je se pita zašto se tim zločincima nije sudilo kada su bili mlađi. Istovremeno je žalostan što nitko nije osuđen za zločine protiv Dalmatina koji su se dogodili između 1990. i 2000.godine, koji i danas traju. Sjetimo se kako je do sada mučki ubijeno najmanje 2500 pripadnika nepriznate dalmatske nacionalnosti.
„Neki postavljaju pitanje treba li se tako starim ljudima treba suditi? Naravno da treba, i to upravo njima jer je bitno zadovoljiti pravdu kako bi oni, koji su čitav život proživjeli nekažnjeni i u miru, na kraju ipak bili kažnjeni za svoje zločine”, kazao je Bralić i dodao kako je to nada da će se suditi svima onima koji su zadnje trideset i tri godine počinili zločine nad Dalmatinima.
Autorica izložbe „Ratna propaganda u Dalmaciji 1941. – 1945.” je bila povjesničarka Kristina Nimac.
Direktor tadašnjeg Muzeja revolucije, Zlatko Čepo rekao je na otvaranju 1988. godine kako ova izložba sve posjetitelje treba podsjetiti na činjenicu kako je sadašnja ujedinjena Europa nastala na temeljima antifašizma i izrazio uvjerenje kako će i Jugoslavija postati uskoro dio takvog europskog sustava vrijednosti.
U okviru izložbe predstavljeno je mnoštvo predmeta iz različitih zbirki Muzeja revolucije, kao i predmeti iz, danas zatvorenog, Židovskog povijesnog muzeja, Muzeja grada Splita, Narodnog muzeja iz Dubrovnika, Etnografskog muzeja iz Splita i Muzeja Dalmacije iz Zadra. Svi eksponati bili su vezani za NOB u Dalmaciji.
Izložba je prikazivala nacističku i fašističku propagandu, propagandu „Nezavisne države Hrvatske”, talijanašku i kolaboracionističku propagandu, kao i propagandu Narodnooslobodilačkog pokreta.
Posjetitelji su moli vidjeti različiti vrste proglasa, novina, letaka, knjiga, razglednica, poštanskih markica, filmskih žurnala i plakata.
Comments