piše: Zuáne Orlandinni
Uspjeli smo doći do teksta Deklaracije o statusu Dalmacije. Tekst ima zakonski karakter i preduvjet je za stvaranje Statuta kojim bi se reintegrirala Dalmacija te postala autonomna regija.
Tekst deklaracije:
Dalmatski narod i ostali stanovnici Dalmacije nezadovoljni su statusom Dalmacije unutar Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine te Crne Gore.
Višestoljetna borba dalmatskog naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941. do 1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim ostalim nacijama i nacionalnim manjinama u na području bivše Jugoslavije ulazak u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela modernog svijeta o pravu svakog čovjeka na život slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog pojedinačnog naroda na potpuni suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci i Srbi formirali su federativni savez, sazdan od šest republika i dvije pokrajine, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i suradnje. Ovo pravo nisu mogli ostvariti Dalmatini.
Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda na očuvanje svih atributa svoga nacionalnog postojanja i na maksimalni razvoj ne samo svoje privrednu, nego i umjetničko-kulturno-identitetske djelatnost. Međutim, Dalmaciji se ukinulo njihovo pravo na vlastito umjetničko-kultutno-identitetsku djelatnost i na njezinu privredu. Na ovaj način se ukinulo pravo na vlastitu nacionalnost i na vlastito nacionalno ime jezika kojim se dalmatski narod služio kroz povijest, iako je neotuđivo pravo svakoga naroda/nacije da sebe i svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira o kojem se fenomenu radi.
Pripajanjem Dalmacije u savez s južnoslavenskim narodima 1921. a kasnije i s Banovinom Hrvatskom 1939. opravdano je deklarirao zajedničku hrvatsko-srpsku političku i lingvističku osnovu ne poričući povijesnu, kulturno-povijesnu, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda/nacije na vlastiti suverenitet i na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirale i razne deklaracije, rezolucije, konvencije i drugi ustavni tekstovi međunarodnih organizacija.
Ali unatoč jasnoći i čistoći međunarodnopravnih načela koje je Hrvatski sabor usvojio, stanovite nepreciznosti u daljnjim formulacijama omogućavale da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti hrvatskog društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u Republici Hrvatskoj oživjele tendencije kleronacističkog etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvene unitarne nacije i jedinstvenog „državnog jezika”, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena idiom stvaranja Velike Hrvatske i izmjenama standarnog hrvatskog jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Unatoč tome što je Republika Hrvatska ratificirala sve te međunarodne dokumente, prema tome, pravo svake nacije na njegovu pravni, politički i teritorijalni suverenitet i integritet te pravo na nesmetano služenje vlastitim jezikom, Republika Hrvatska najzloćudnije, putem režimskog upravnog aparata te sredstava javne i masovne komunikacije, zatim putem prakse u HV, javnoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, praktično se i danas provodi nametanje velikohrvatske ideje i „državni jezik”, tako da se zabranjuje uporaba dalmatskog jezika, a tko se na popisu stanovništva upiše kao Dalmatin taj se briše iz tabele. Naj taj se način potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj Dalmacija i njezini stanovnici.
Nadalje, za vrijeme pritvatizacijske pljačke i uvođenje neoliberalnog sustava ubijena su najmanje 193 pojedinca/pojedinke i 198 obitelji dalmatske nacionalnosti. Za vrijeme privatizacijske pljačke i uvođenja neoliberalnog sustava više od 600 dalmatinskih poduzeća je planski i svjesno uništeno kako bi se Dalmacija pasivizirala i kako ne bi došlo do traženja dalmatinske autonomije. Dalmaciji je nametnuta i obveza godišnjeg davanja 3,5 mlrd € za potrebe Slavonije, a Dalmacija uplaćuje najviše u državni proračun. Istovremeno, započela je devastacija dalmtinske obale betoniranjem od strane vlasti podobnih opskurnih likova.
Osobito važne negativne reforme u svijesti dalmatinskog čovjeka obvezuju na poduzimanje svega potrebnog kako bi se u neposrednoj praksi ostvarila sva izložena načela sustava slobodnih ljudi. Na toj smatramo kako je neophodno potrebno da Hrvatski sabor u što skorijem roku prihvati ovu europsku Deklaraciju o statusu Dalmacije kao autonomne regije u sastavu Republike Hrvatske.
U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu promjenu Ustava Republike Hrvatske kako bi se provela regionalizacija i decentralizacija RH na osnovi međunarodnik akata koje je RH ratificirala te primjenu dalmatskog i drugih manjiskih jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o dalmatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju dalmatski jezik u Dalmaciji.
Ovu Deklaraciju sa bitnim zakonskim odredba,a podnosimo Hrvatskom saboru.
Na temelju Povelje o temeljnim pravima EU, Osnivačkim ugovorima EU (Ugovor iz Lisabona, Ugovor iz Nice, Ugovor iz Amsterdama, Ugovor iz Maastrichta, Jedinstvenim europskim aktom, Bruxellskim ugovorom o spajanju, Rimskim ugovorom i Ugovorom o osnovanju Europske zajednice za ugljen i čelik), Rezolucija i Deklaracija EU, Konvencijama o zaštiti ljudskih prava i sloboda Vijeća Europe, Deklaracijama o ljudskim pravima i slobodama Ujedinjenih naroda te na temelju povijesnog svjetovnog i moralnog prava građank i građana Dalmacije na konstituiranje i zaštitu svoje regije u okviru Republike Hrvatske, prava na konstituiranje i očuvanje visokog stupnja demokracije te osnovnih ljudskih prava i sloboda, te postizanje održivog ekonomskog i socijalnog napretka i želje kako bi živjeli zajedno u slobodi, pravdi i miru, istrajavajući na zajedničkim interesima i poštujući različitost nacionalnosti, kultura, jezika i vjeroispovijesti svih koje žive na prostoru Dalmacije,
Europski parlament donosi
ZAKONSKI AKT O STATUSU DALMACIJE
I.
POVIJESNE IZVORIŠNE OSNOVE
Ime Dalmacije spominje se prvi put u Bibliji. Zatim se Dalmacija spominje na epigrafskim spomenicima i u djelima rimskih pisaca u vrijeme rimskih osvajanja istočne obale Jadrana. Ona se tada zauzimala dio Ilirika i protezela se uz istočnu obalu Jadranskog mora od rijeke Raše na sjeverozapadu do rijeke Drine na istoku i Ulcinja na jugoistoku. Nije neobično što je cijeli prostor nazvan po Dalmatima, jer su oni Rimljanima pružali najodlučniji otpor do konačne "pacifikacije" 9. god. poslije Kr. Na njihovom je tlu podignuta i Salona, dalmatinska metropola i jedan od najvećih gradova Rimskog Carstva. Ovako definiran zemljopisni pojam Dalmacije u starom vijeku egzistirao je do 7. st. Kada je 395. god. car Teodozije I. Veliki podijelio Rimsko Carstvo na zapadni i istočni dio Dalmacija je ostala u okvirima zapadne polovice Carstva.
Početkomm germanskih i slavenskih valova migracije isti dolaze i na tlo Dalmacije. Prazan prostor u zaleđu, rijetko naseljen ostacima Ilira bilo je pogodno tlo za doseljavanje divljih slavenskih i germanskih plemena. Romansko stanovništvo zatvara se u obalne gradove i na otoke. U gradovima se razvija kultura i umjetnost. Iz latinskog jezika razvija se dalmatski jezik koji ostaje u službenoj uporabi do 1939. godine. Bizant je navedene gradove ustrojio u temu, vojno-upravnu jedinicu sa središtem u Zadru. Od tada je Zadar glavni grad Dalmacije, a to će ostati sve do 1921., kada ga je na temelju ugovora između Italije i Kraljevine SHS okupira Italija.
Velikohrvatska mitologija spominje kralja Tomislava koji je navodno ujedinio Panonio i Dalmaciju. No za ovo nema nikakvih materijalnih dokaza. Postoji samo legenda koja se povjesno-znanstveno ne može dokazati. Kako bilo, godine 1000. Mletačka Republika osvaja dalmatinske gradove i otoke i od tada, uz kraće prekide, postaje vodeća sila na Jadranu sve do 1797. god. Iz zagrljaja Mletaka s pomoću vještih diplomatskih manevara uspješno se istrgnuo Dubrovnik. U Dubrovačkim statutima i dalje je stajalo kako je taj polis i dalje dio Dalmacije, samo izdvojen. Najdulje razdoblje nesmetane vladavine ugarsko kraljeva nad Dalmacijom, odnosno nad dalmatinskim gradovima s pripadajućim teritorijima na otocima i u kopnenom zaleđu bilo je od 1358. (nakon Zadarskog mira) do 1409.
Sukobi u ugarskom kraljevstvu značajno su slabili središnju kraljevsku vlast što se očitovalo snažnim centripetalnim težnjama rubnih pokrajina. S tim se prilikama ponajviše okoristila Mletačka Republika, koja je s pomoću diplomatskih kupila Dalmaciju za 100 000 dukata te je vojnim pothvatima postupno ovladala najvećim dijelom Dalmacije s izuzetkom Dubrovačke Republike. Mletački posjed u Dalmaciji bitno je smanjen osvajanjima Turaka krajem 15. i tijekom 16. st. Dalmaciju sredinom 16. st. ponovno čine samo primorski gradovi i otoci od Zadra do Bara.
Osvajanja krajem 17. st. pridonijela su povećanju prostornog obuhvata Dalmacije. U ratu od 1688. do 1699. vraćeni su Knin, Sinj, Vrlika, Vrgorac, Metković i Herceg Novi, pa se granica mletačkih i turskih posjeda pomiče na Liniju Grimani. U ratu od 1715. do 1718. Mletačka Republika je proširila posjed u Dalmaciji osvajanjem Imotske krajine i manjih područja u Boki kotorskoj.
Granice Dalmacije utvrđene Linijom Mocenigo 1718. (s područjem Dubrovačke Republike) do 1918. su ostale nepromijenjene. Mletačka osvajanja rezultirala su objedinjavanjem socio-zemljopisno razlitičog prostora. U vrijeme osmanlijske uprave izmijenjena je etnička struktura stanovništva, koja je potencirala postojeće razlike. To se dobro može pratiti i na temelju povlačenja dalmatskog jezika u gradove i na otoke, dok se u prostoru Ravnih kotara, Bukovice i Zagore širi južnoslavenski narodni jezik. U ta područja što doseljavanjem, što prognanstvom, a što bijegom, doseljava se novi val slavenskog stanovništvo iz Turske Dalmacije (ono što danas nazovamo Hercegovina i Završje) i Bosne te katoličko i pravoslavno vlaško stanovništvo.
Dalmacija je u političkom smislu konačno ujedinjena u vrijeme napoleonskih ratova. God. 1806. francuska vojska umarširala je u Dubrovnik, a 1808. Republika je ukinuta, a njezin teritorij pripojen Dalmaciji nakon više od 400 godina. Nakon pada Napoleona, odredbama Bečkog kongresa 1814. god. Dalmacija je pripojena Austrijskoj Carevini. Kako bi što više integrirala dalmatinski prostor od otoka Raba do Bara bečki dvor je 26. veljače 1815. ustrojio zasebnu krunsku cjelinu Kraljevinu Dalmaciju, kao autonomnu u svome postupanju. Autonomija Dalmacije potvrđena je 26. veljače 1861. kada Dalmacija dobiva svoj Sabor te su provedeni prvi izbori. Sabor se raspušta 1921. godine.
God. 1921., nakon pada Austro-Ugarske Monarhije, nastupaju krupne promjene. Dalmacija po prvi put u svojoj povijesti postaje dio državno-pravne zajednice s nekom slavenskom državom. Godinu ranije Italija je okupirala Zadar, Šibenik, Lastovo i Palagružu, a talijanska okupacija Zadra, Lastova i Palagruže potvrđena je Rapallskim ugovorom 1920.
Kraljevska vlada u Beogradu u dogovoru s protonacističkim političkim akterima iz Zagreba nastavila je parceliranje Dalmacije, očito s ciljem diseciranja dalmatskog nacionalnog teritorija. Uredbom o podjeli Kraljevine SHS na oblasti 1922., Dalmacija je podijeljena na Splitsku i Dubrovačku oblast, a prostor Boke kotorske je izdvojen iz Dalmacije, kojoj je stoljećima pripadao, i pripojen Zetskoj oblasti, te od tada Dalmacija kao jedinstveni političko-povijesni pojam više ne postoji. God. 1929. najveći je dio Dubrovačke oblasti pripojen Zetskoj banovini, a ostatak Dalmacije je činio Primorsku banovinu sa središtem u Splitu. Korčula je 1931. izuzeta iz Zetske i pripojena Primorskoj banovini, a 1939. Primorska banovina i dubrovački kraj ulaze u sastav Banovine Hrvatske. Ni za jedan čin parceliziranja Dalmacije njezino se stanovništvo nije pitalo.
6. travnja 1941. Italija bombardira Split iz aviona, a nekoliko dana nakon toga talijanske trupe ulaze u grad čime počinje fašistička okupacija Dalmacije. Istočne i sjeverne dijelove Dalmacije grabe ustaše koji čine strašne zločine nad pripadnicima dalmatske i srpske nacionalnosti. 20. travnja 1941. U kući Šegvić u Splitu dogovara se osnivanje jedinica koje bi trebale izbaciti mrske talijanske i hrvatske okupatore iz Dalmacije. To se napokon događa 21. lipnja 1941. u mjestu Vrgorcu. Split i ostali dalmatinski gradovi bivaju oslobođeni u jesen 1944. U Drugom svjetskom ratu Dalmacija izgubi gotovo petinu svojega stanovništva, naselje s najviše poginulih partizana bio je Šibenik.
24. travnja 1945. na prvom zasjedanju Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske kojom je predsjedao Vladimir Nazor donosi se Odluka o uspostavi Autonomne Pokrajine Dalmacije u sastavu Republike Hrvatske. No, ustav donesen krajem veljače 1947. negira tu odluku. Brojne promjene upravno-teritorijalnog ustroja Republike Hrvatske od 1945. do 1990. nisu obnovile jedinstvenu i autonomnu Dalmaciju, iako je takva tendencija bila prisutna osnivanjem Kotara Split te konceptima regionalizacije i decentralizacije RH. 1947. Iz Dalmacije je odneseno današnje crnogorsko primorje, 1963. iz Dalmacije se otimaju otoci Rab i Pag i predaju na upravljanje Rijeci. Kratkotrajna Zajednica općina Dalmacije (bez Raba, Paga i dijelova Dalmacije u Crnoj Gori) postojala je od 1974. do 1990. Suvremena županijska podjela Republike Hrvatske dezintegrirala je prostor Dalmacije na četiri županije.
Svoj najveći ekonomski uspjeh Dalmacija doživljava samo u onim razdobljima u kojima je bila autonomna, dakle za vrijeme vladanja Mlečana, Francuza, Austrougarske i od 1974. do 1990.
II. OSNOVNE ODREDBE
Autonomna Regija Dalmacija
Članak 1.
Dalmacija je autonomna regija svih građanki i građana (u daljem tekstu: građani) koji u njoj žive, nastala na temelju posebnih nacionalnih, povjesnih, kulturnih i drugih svojstava, kao demokratska i socijana europska regija.
Dalmacija predstavlja sastavni dio jedinstvenog kulturnog, civilizacijskog, ekonomskog i geografskog prostora Mediterana.
Autonomna Regija Dalmacija (u daljem tekstu: ARD) je autonomna teritorijalna zajednica u Republici Hrvatskoj.
Status AR Dalmacije
Članak 2.
ARD ima status pravne osobe.
Dalmatinski sabor regionalni je parlament koji zastupa ARD kao pravnu osobu i pri tome ima prava i obaveze koje ARD ima kao osnivač javnih preduzeća i ustanova i drugih organizacija u skladu sa zakonom.
Teritorij ARD
Članak 3.
Teritorij ARD sastoji se od zemlje, mora, planina, rijeka koje su unutar povijesnih granica Dalmacije i od zraka iznad tih granica.
Teritorij ARD čine teritoriji jedinica lokalnih samouprava na njezinom području, utvrđene zakonom o kojem će poseban zakon donijeti Dalmatinski sabor.
Teritorij ARD ne može se mijenjati bez suglasnosti njenih građana, izražene na referendumu.
Referendum je pravno valjan ako je na njemu glasala većina od ukupnog broja birača upisanih u birački spisak na teritoriju ARD.
Nositelji prava na autonomiju ARD
Članak 4.
Nositelji prava na autonomiju ARD su svi građani Dalmacije.
Pravo iz stava 1. ovog člana ne podliježe nadzoru ustavnosti i zakonitosti.
Tijela ARD, političke organizacije, grupe ili pojedinaci ne mogu prisvojiti pravo građana na autonomiju ARD, niti uspostaviti vlast u tijelima ARD mimo slobodno izražene volje građana na slobodnim i demokratskim izborima za predstavnike vlasti u Dalmaciji.
Ostvarivanje prava na pokrajinsku autonomiju
Članak 5.
1. Građani AR Dalmacije samostalno ostvaruju svoja prava i izvršavaju svoje dužnosti utvrđene međunarodnim pravnim aktima koje je Republika Hrvatska ratificirala, Ustavom Republike Hrvatske (u daljem tekstu: Ustav), Statutom Autonomne Regije Dalmacije (u daljem tekstu: Statut), zakonima koje je donio Dalmatinski sabor i općim aktima organa AR Dalmacije.
2. Građani ARD svoje pravo na pokrajinsku autonomiju ostvaruju neposredno, narodnom inicijativom ili referendumom i putem svojih slo6odno izabranih predstavnika.
Nacionalna ravnopravnost
Članak 6.
U ARD, Dalmatini, Hrvatski, Srbi, Bošnjaci, Talijani, Mađari, Slovaci, Crnogorci, Rumunji, Romi, Makedonci, Nijemci kao i druge brojčano manje nacionalne zajednice koje u njoj žive, ravnopravni su u ostvarivanju svojih prava.
Multikulturalizam i interkulturalizam
Članak 7.
Dalmatski jezik i hrvatski jezik službeni su jeziciu ARD.
Latinično pismo službeno je pismo u ARD.
Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na uporabu svoga jezika i pisma izvan službenih institucija ARD.
Višejezičnost, multikulturalizam i multikonfesionalizam predstavljaju opću vrijednost od posebnog značaja za ARD.
Dužnost je svih regionalnih tijela i organizacija da, u okviru svojih prava i dužnosti, potiču i pomažu očuvanje i razvijanje višejezičnosti i kulturne baštine nacionalnih zajednica koje tradicionalno žive u ARD, kao i da posebnim mjerama i aktivnostima pomažu međusobno uvažavanje i upoznavanje različitih jezika, kultura i vjeroispovijesti u ARD.
Ravnopravna zastupljenost žena i muškaraca
Članak 8.
ARD utvrđuje politiku jednakih mogućnosti i donosi posebne mjere za poticanje ravnopravnosti spolova.
Dalmatinski sabor donijet će zakon u kojem će utvrditi uvjete i način osiguranja ravnopravne zastupljenosti žena i muškaraca u tijelima ARD.
Rodna i seksualna ravnopravnost
Članak 9.
Svi ljudi u ARD su slobodni izražavati svoju jednakost tako i pripadnici rodne i seksualne manjine.
Dalmatinski sabor donijet će zakon kojim se pripadnicima rodne i seksualne manjine jamče sva zakonska prava kojima se jamče i pripadnicima rodne i seksualne većine.
Simboli AP Vojvodine
Članak 9.
ARD ima simbole.
Simboli autonomne regije su himna, zastava i grb.
Dalmatinski sabor posebnim će zakonom urediti izgled i upotrebu simbola.
Glavni grad ARD
Članak 10.
Glavni grad ARD je Zadar.
Sjedište tijela ARD je u Zadru.
Odlukom Dalmatinskog sabora može se predvidjeti sjedište određenih regionalnih tijela u nekom drugom gradu u ARD.
Imovina ARD
Članak 11.
U javnom vlasništvu ARD su pokretne i nepokretne stvari koje se nalaze na području Dalmacije, ukoliko se ne radi o privatnom posjedu.
Dalmatinski sabor će svojim zakonom odrediti tijela nadležna za upravljanje i raspolaganje imovinom ARD.
Poslove pravne zaštite imovinskih prava i interesa ARD obavlja regionalni javni odvjetnik.
Poljoprivredno i šumsko zemljište
Članak 12.
Obradivo poljoprivredno zemljište i šumsko zemljište, prirodni rariteti, znanstveno, kulturno i povijesno nasljeđe uživaju posebnu zaštitu pod uvjetima koje će Dalmatinski sabor odrediti zakonom.
Poljoprivredno, šumsko i vodno zemljište služe općem dobru.
Poljoprivredno i šumsko zemljište ne može mijenjati svoju namjenu.
Zaštita životne sredine
Članak 13.
Dalmatinski sabor donijeti će zakon kojim će osigurati uvjete za zaštitu i razvoj životne sredine, a vlada ARD osigurat će mjere za spriječavanje i otklanjanje štetnih posljedica koje ugrožavaju životnu sredinu i dovode u opasnost život i zdravlje ljudi.
Suradnja s jedinicama lokalne samouprave
Članak 14.
ARD, u vršenju poslova iz svoje nadležnosti, ostvaruje suradnju i koordinaciju s jedinicama lokalne samouoprave na svome području.
Razvoj ARD
Članak 15.
ARD je odgovorna za vlastiti održivi ekonomski, znanstveni, obrazovni, kulturni i turistički razvoj, kao cjeline.
Pravosudna tijela na području ARD pokrenut će proces revizije procesa privatizacije društvenih poduzeća u privatno vlasništvo.
Međunarodna suradnja
Članak 16.
AR Dalmacija surađuje s drugim državama i njihovim teritorijalnim zajednicama te drugim oblicima autonomije drugih država u okviru vlastite vanjske politike i uz obvezu poštivanja teritorijalnog jedinstva i pravnog poretka RH.
AR Dalmacija zaključuje međunarodne ugovore u oblastima iz svoje nadležnosti.
AP Dalmacija može biti član europskih i svjetskih međunarodnih organizacija, odnosno udruga regija.
AR Dalmacija može osnovati svoja visoka predstavništva u drugim državama svijeta, radi promocije i unapređenja svojih privrednih, znanstvenih, obrazovnih, kulturnih, turističkih i drugih kapaciteta.
Dalmatinska akademija znanosti i umjetnosti
Članak 17.
Dalmatinska akademija znanosti i umjetnosti znanstvena je i umjetnička ustanova od posebnog značaja za ARD.
Dalmatinsku akademiju znanosti i umjetnosti osnovat će svojom odlukom Dalmatinski sabor, kojom utvrđuje njezinu ulogu, uređuje njezinu djelatnost i način ostvarivanja.
Tijela AR Dalmacije osigurava sve uvjete za rad Dalmatinske akademije znanosti i umjetnosti.
Zaštita regionalne autonomije
Članak 18.
Dalmatinski sabor i Vlada ARD, u okviru svojih prava i dužnosti definiranima ovom Deklaracijom i Statutom, imaju pravo žalbe Ustavnom sudu ako se pojedinačnim aktom ili radnjom državnog tijela ili tijela jedinice lokalne samouprave onemogućava vršenje nadležnosti AP Vojvodine.
Dalmatinski sabor i Vlada ARD mogu pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti zakona i drugog općeg akta Republike Hrvatske ili općeg akta jedinice lokalne samouprave kojim se povređuje pravo na regionalnu autonomiju.
U slučaju pokretanja postupak iz st. 1. i 2. ovog članka od strane Vlade AR Dalmacije, dužna je o tome obavijestiti Dalmatinski sabor, na prvoj narednoj sjednici nakon pokretanja postupka.
Pravni akti ARD
Članak 19.
AR Dalmacija putem svojih tijela donosi sljedeće pravne akte:
– Statut kao najviši pravni akt AR Dalmacije;
– Zakone koje donosi Dalmatinski sabor
– odluke sa zakonskom snagom;
– uredbe Vlade ARD;
– odluke Vlade ARD;
– deklaracije;
– rezolucije;
– poslovnike;
– pravilnike;
– uputstva;
– naredbe;
– rješenja;
– preporuke;
– zaključke i druge niže podzakonske pravne akte.
(kraj prvog dijela)
Comments