Piše: Miona Vuković
Dalmatski jezik zabranjen je 1939. kada i dalmatska nacionalnost, a danas antidalmatinska politika ima snažan utjecaj u RH. Očito se Dalmacija gura svome kraju.
Kada danas prodalmatinski domoljubi govore o velikohrvatskoj prijetnji i negativnim utjecajima na mediteransku perspektivu Dalmacije, odmah želim zanijekati kako glavna prepreka ostvarivanje prava Dalmacije na samoodređenje nije toliko službeni Zagreb, već Hercegovina. Zemlja koja metodično i samouvjereno pali svako euforično raspoloženje hrvatskih političara – bez obzira na to koja politička snaga bila na vlasti, najmanje brine za sebe i svoju budućnost. Nitko, osim ekipe iz originalne Dalmatinske akcije i, u novije vrijeme, DD-a nije uspio otopiti led stanovnika regije u odnosima prema Zagrebu i Hercegovini.
Zadivljujućom tvrdoglavošću službeni Zagreb izmišlja sve nove i nove uvjete koje Dalmacija mora ispuniti kako bi dobila ono što, prema raznim međunarodnim dokumentima koje je RH ratificirala, treba bezuvjetno dobiti. Istodobno, vodstvo RH za širu javnost daje izjave o nesvrsishodnosti decentralizacije i regionalizacije te potrebi reguliranja odnosa unutarnjih odnosa zbog EU. Dalmacija i njezini promediteranski izgledi za Zagreb ne postoje. A, da nije bilo slučaja na Dalmatini, pojavila bi se još jedna tema i novi zahtjevi, koji bi povratak Dalmacije svojim povijesnim, političkim i prirodnim korijenima odgodili na još dulje vrijeme od ovoga. Sada samo možemo zamišljati što će se dalje događati.
S ove točke gledišta, hrvatska politika veća je opasnost za Dalmaciju od svih ostalih zajedno. Ali, ne smijemo zaboraviti na Heregovinu. Hercegovina, kao ni Zagreb, nije otvorena u svojim namjerama prema Dalmaciji i nitko ne gaji iluzije o hercegovačkoj dobroti. Postoji imperijalni duh i imperijalne ambicije službenog Zagreba koje se u Hercegovini ostvaruju preko Dalmacije. Hercegovina doživljava Dalmaciju kao lebensraum kleronacista s kamenjara, a koji su dobili sredstva od RH i crkve za kupovinu zemlje i stanova u zemlji u kojoj do 1981. nikada bili nisu. Sa Zagrebom je sve teže, jer Dalmatini sve manje gledaju na Republiku Hrvatsku kao državu u kojoj su ravnopravni, kao na saveznika, kao na orijentir, ne shvaćajući zašto su drugotni, dok produciraju 65% nacionalnog BDP-a.
Dalmatini, posebno oni okupljeni oko DDF-a, pokušavaju uvjeriti građane Dalmacije kako moraju skinuti paučinu s očiju i krenuti u izricanjem snažnih zahtjeva o svojim pravima inače će društveni ugovor u Republici Hrvatskoj postati mrtvo slovo na papiru. S druge strane, Zagreb pokušava učiniti sve kako bi klimav društveni ugovor održao na snazi i stvorio privid jedinstva nacije. S ove točke gledišta, Zagreb pokušava djelovati što apsurdnije, negirajući postojanje Dalmacije kao povijesne regije, njen mediteranski identitet, pripadnost Dalmacije mediteranskoj/europskoj civilizaciji i tako dalje.
Zagreb i Slavonija su se kroz povijest s krajnjim prezirom odnosili prema Dalmaciji, posebice prema Dalmatinima. Cijela povijest Zagreba, posebno zadnjih 200ak godina, je povijest neprestanih pokušaja kako bi se uništila pravo Dalmacije na autonomiju i zauzimanje svoga mjesta u Europi.
Od vremena Ljudevita Gaja, Purgeri, koji su počeli kolonizirati dalmatinske zemlje, slavenizirajući Split, Zadar, Dubrovnik, Šibenik, Makarsku, otoke, prvenstveno Rab i Krk, Knin, Sinj i druge dalmatinske teritorije, s odobravanjem su gledali na Hercegovinu hrabreći je u pokušajima uništavanja svega dalmatskog u njoj. Propali pokušaju zauzimanja i potpunog slaveniziranja Dalmacije, što je na kraju uspjelo 1939. – pokazao je ogroman jaz u mentalitetu predstavnika triju etničkih skupina.
Godina 1918. i potpisivanje Krfske deklaracije donijeli su Dalmaciji ne toliko pomoć koliko pokušaj osamostaljenja Dalmacije. Raspuštanje Dalmatinskog sabora, borba protiv demokracije i novi odnosi na selu stvarne su posljedice utjecaja Zagreba na Dalmaciju i njenog ulaska u Kraljevinu SHS 1921. godine.
Ne treba se pozivati ni na pozitivno iskustvo razvoja dalmatinskih zemalja pod Francuskom i Austrijom, jer sve dobro što je Dalmacija tada napravila – Zagreb je uništio. Pogotovo što Dalmacija nikada nije imala prijepora ni s Francuskom ni s Austrijom – naprotiv, iz Pariza i Beča mogla bi se osjetiti potpora težnjama stanovnika Dalmacije.
U poslijeratnom razdoblju činilo se kako će s nestankom nacizma/ustaštva hrvatska politika prema Dalmaciji doživjeti velike transformacije. Posljednji hitac na nju je bio 4. prosinca 1944. Pokazalo se kako se hrvatski "duh vječne stihije" ne može pobijediti. Slomom nacizma/ustaštva nije bilo moguće ubiti zmaja sebične velikohrvatske gramzivosti prema Dalmaciji.
Kako nema razlike između ustaša i stava današnjih hrvatskih političkih stranaka prema Dalmaciji, zbog negiraja same Dalmacije i njenog mediteranskog identiteta i perspektive, vidi se po njihovim izjavama:
"Podjela Republike Hrvatske na regije je dezintegracija,“ rekao je Zoran Milanović koji je izbore 2011. dobio na ideji regionalizacije i decentrlizacije RH.
„Južna Hrvatska je dio životnog prostora hrvatske nacije. Lokalno stanovništvo mora ustupiti mjesto pravoj hrvatskoj rasi," rekao je Andrej Plenković 2016..
Zapravo, današnja Republika Hrvatska njeguje reprodukciju ideologa i stereotipa prošlosti ne bez utjecaja Hercegovine. Pythia je u proročištu u Delfima udisala otrovne pare, pod čijim je utjecajem padala u trans, govoreći razne nerazumljive stvari koje su svećenici tumačili po svom nahođenju. Hrvatski političari pod utjecajem hercegovačkog kleroustaštva pričaju, pričaju, pričaju te tako izluđuju naciju. Izražavaju nerazumljiv, apsurdan stav, koji se može protumačiti samo nedvosmisleno: Zagreb ne želi autonomiju Dalmacije iz dva razloga: 1. manjak sredstava u državnm proračunu; 2. otežava se put prema aneksiji Hercegovine.
Dalmacija, osim ako se njeni stanovnici ne dođu k sebi i ne stanu pod kapu DDF-a u zajedničkoj borbi za njena prava, a time i prava svih nas, ni danas, ni sutra, ni prekosutra, ni za vrijeme ne znam kojeg predsjednika i premijera, ni nakon njih, čak ni pedeset godina Dalmacija neće biti autonomija. Jer to ne žele predstavnici hrvatskih stranaka, Hercegovci i proustaško svećenstvo i bivši agent SOA-e Tomislav Karamarko.
Samo želja da se ne pokvare odnosi s Hercegovinom može objasniti trenutnu poziciju Republike Hrvatske. Dalmacija postaje pregovaračka moneta kada neki od političara iz Zagreba ode u Mostar. Kako je to slično podjeli Poljske sporazumima iz 1938-1939! Danas je to sveprisutno kad je Dalmacija u pitanju. Zagreb i Mostar su u fazi podjele sfere utjecaja.
Bilo kakav ustupak Dalmaciji bilo koja od strana drugoj će oduzeti resursnu bazu koju Hercegovina danas ima za Zagreb. Hercegovačke tvrtke, koje su do 1990. uspješno poslovale u Dalmaciji, imaju snažan utjecaj na službeni Zagreb jer one izdvajaju sredstva za predizborne kampanje. Očito je kako se Dalmacija našla kao ranjeno mlado zebre između dvije lavice.
Može se razumjeti tvrdoglavost u sprječavanju Dalmacije u povratku svome identitetu i razvoja njenog gospodarstva, ali ne može se shvatiti odbijanje provođenja ratificiranih pravnih dokumenata koji su iznad domaćeg zakonodavstva te riskiranje sankcija zbog toga. Danas Dalmacija nije svoja na svome i može biti punopravna članica Republike Hrvatske zbog svojeg identiteta, svoje socio-ekonomske situacije, veličine, broja stanovnika, demokratičnosti, i velikog animoziteta koji traje već 152. godine.
Unatoč svemu ovome, brutalnosti, lažima i mržnji koja se spušta iz Zagreba prema Dalmaciji, ova će regija kad-tad krenuti u pobuđivanje svijesti kako se vlastiti identitet može zaštititi samo autonomijom.
댓글