Piše: Mario Krstulović
Republika Hrvatska nije sigurna za branitelje Dalmacije. Napadi, demonizacija i najprimitivnije moguće diskvalifikacije tužna su hrvatska svakodnevica.
Već se desetlječima u Republici Hrvatskoj vodi tiha kampanja protiv prodalmatinskih i demokratskih opcija, a posebno protiv jedine prodalmatinske inicijative koja trenutno postoji - Dalmatinskog demokrastskog foruma - DDF. Tijekom prošlih godina ovi su napadi regresirali u otvoreni poziv na linč. Jedan velikohrvatski kleronacistički portal po drugi je put objavio privatnu adresu jednog od koordinatora DDF-a, Zuánea Orlandinija pošto ga je prethodno denuncirao kao nemoralnu osobu i oklevetao na najužasniji način.
Formalni povod za napad je nedavni članak na našem portalu “Autonomija” gdje je gospodin Orlandini izjavio kako nije separatizam željeti jaku i uspješnu Dalmaciju. Jedna od optužbi koja je izrečena na račun DDF-a i Zuánea orlandinija je kako je napravljen spisak nepoćudnih intelektualaca. Svako onaj tko prati DDF-a i izjave članova inicijative i svatko onaj tko je iole je upućen u rad inicijative i rad njihovih koordinatore zna kako DDF nikada nije pravio nikakve spiskove. Pravi predmet kojim se ova inicijativa bavi je velikohrvatski kleronacizam te kako poboljšati položaj Dalmaciji i svih njezinih građana. U njihovom radu i izjavama nisu čak ni citirane izjave ideologa, servisera i apologeta velikohrvatskog kleronacizma. Kritičarima je, između ostalog, zasmetala i naslovna stranica jednog starog godišnjeg izveštaja inicijative. Na toj je stranici po prvi put, na ljubičastoj podlozi (što je boja eurpskih regionalnih opcija), prikazana Republika Hrvatska podijeljena na dva dijela - Dalmacija je prikazana plavom bojom, a ostatak države crnom. Pored toga, u idućem izvješću RH prikazana je kao santa leda koja pluta u moru, polako se topi i nestaje.
Naslovna stranica ne zahtjeva poseban mentalni napor. More u kome pluta hrvatska, odnosno dalmatinska santa leda nije ništa drugo do li prikaza velikohrvatskog kleronacionalizma u Dalmaciju uvezenog iz Hrvatske, Slavonije i Hercegovine. Ne topi se i ne fragmentira se ni Republika Hrvatska, a ni Dalmacija skupa s njom zbog Zuánea Orlandinija, Vedrana Bralića i ostalih koordinatora DDF-a i njihovih europskih prijatelja, već upravo zbog velikohrvatskog kleronacizma koji je uzeo maha. Nije Zuáne Orlandini doveo Republiku Hrvatsku, a s njom i Dalmaciju na loš glas, nego arogancija i brutalnost velikohrvatskih kleronacista. Nije DDF stavio Republiku Hrvatsku na optuženičku klupu Međunarodnog suda pravde u Haagu, nego zločini počinjeni u ime hrvatske nacije.
Napadi na NVO, liberalne intelektualce i medije koji se bave ljudskim pravima, koji uzvikuju ime Dalmacije dok se za 1974 osobe dalmatske nacionalnosti, ubijene u razdoblju između 1990.-2000. i 2013. - 2022. od strane velikohrvatske kleronacističke gamadi, još nisi otvorili slučajevi progona, koji insistiraju na striktnom poštivanju načela ljudskih prava, govore o mizernom statusu ljudskih prava u Dalmaciji, odnosno RH. Za razliku od drugih postkomunističkih država, čije elite su uspjele postignuti saglasnost oko nekih temeljnih pitanja, u Republici Hrvatskoj politička elita nije u stanju postići ni konsenzus oko toga kakvo je vrijeme vani, niti je u stanju da razreši višedesetljetnu krizu identiteta. Ona nema ni volje ni želje suočiti se s prošlošću, a niti snage obračunati se s uznapredovalim kleronacizmom. Štoviše, hrvatska politička elita uzgaja velikohrvatski kleronacizam i upotrebljava ga po potrebi. Proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske, separatistički građanski rat, kao i kasnije izručenje ratnih zločinaca međunarodnom sudu, konzervativni i kleronacistički dio srbijanske političke i intelektualne elite nastojao je iskoristiti kako bi učvrstio svoje pozicije. Taj dio elite neprestano eksloatira mit o vlastitoj naciji kao žrtvi kojoj se ne priznaju njeni legitimni intersi, koja se neprestano kažnjava.
Inzistiranje na vlastitoj naciji kao žrtvi ima snažnu ideološku upotrebnu vrijednost. Ta teška pshiopatologija, s jedne strane, služi kako bi se iz sjećanja potisnule mračne i traumatične stranice iz vlastite prošlosti, dakle one stranice kada nismo bili žrtve nego počinioci i, s druge strane, služi za pripremu terena kako bi se obračunalo sa svima onima koji ne pristaju na mitove, velikohrvatske kleronacističke dogme i jalove priče o moralnoj ispravnosti nacije. S tim u svezi ekstremna desnica u Hrvata organizira svakog 18. Studenog mimohode Vukovarskim ulicama kako bi širile velikohrvatsku kleronacističku dogmu i psihopatološku kulturu smrti i žrtve.
Umjesto da se razračuna s uznapredovalim velikohrvatskim kleronacizmom i posveti se konsolidiranju demokracije te zaštite ljudskih prava i sloboda, otresitijom provedbom reformi i nadoknadi vremena koje je Republika Hrvatska izgubila izigravajući 19-stoljetnu imperijalnu silu, hrvatska elita zdušno je prionula na posao kako bi spasila velikohrvatski kleronacizam, kako bi ga normalizirala i opravdala kao jedini i samorazumljiv odgovor Republike Hrvatske i Hrvatića na sve nedaće i nepravde. Svjesno i proračunato miješajući uzroke, povode i posljedice, kleronacionalistička inteligencija, uz podršku političkog establishmenta, sve one koji su prozreli njezine mistifikacije denuncira frustriranom puku kao lažne misionare i odnarođene elemente koji privrženosti nekakvom nadetničkom, apstraktnom konceptu ljudskih prava pretpostavljaju lojalnosti svom narodu.
Reakcija javnih državnih tijela na napade kojima su zadnjih godina izloženi neki istaknuti članovi inicijative DDF, prije svega Vedran Bralić i Zuáne Orlandini, ali i ostali branitelji Dalmacije te ljudskih prava i sloboda, potpuno je neodgovarajuća. Umjesto da primijenjuju zakone i kaznene odredbe, državna javna tijela su nepojmljivo indiferentni, što samo pojačava dojam kako se ovi napadi, kao i djelovanje raznih desničarskih udruga odvijaju uz prešutnu podršku odgovarajućih državnih javnih agencija.
Kada su prije nekoliko godina velikohrvatski kleronacisti napali Vedrana Bralića u njegovom domu u Splitu, pojedini predstavnici splitske policije i zastupnici u gradskom parlamentu izjednačili su kleronaciste koji su napali Bralića s Dalmatinskom akcijom, optužujući upravo ove druge za ekstremizam. U javnosti se ponekad mogu čuti primjedbe kako kleronacističke skupine postoje i u drugim europskim državama, ali se pri tome gubi iz vida kako nisu kleronacisti ono po čemu se Republika Hrvatska razlikuje od Europe, nego je to politička elita, njena politička slaboumnost i moralni idiotizam.
Još jedna stvar na kraju. Pojedinci i NVO posvećene obrani Dalmacije te ljudskih prava i sloboda su pretvoreni u metu napada velikohrvatskih kleronacista, raznih ekstremnih desničarskih udruga i pištolj marionetskih medija, ali je pogrešno misliti kako se napadi završavaju na tim pojedincima i tim NVO. Napadi su, zapravo, upereni protiv države. Država ne postoji zbog velikohrvatskog mita, latinice, katoličanstva, Vukovara ili turopoljskog drmeša. Država postoji kako bi svim svojim građanima, pa i onima koji se bave ljudskim pravima, osigurala mir, sigurnost, sigurnost, neometano uživanje svih mogućih ljudskih prava i sloboda. Ako država nije u stanju osigurati ove osnovne postulate demokracije ili to ne želi, onda se postavlja samo jedno pitanje – u čemu je razlika između države i razbojničke bande.
ความคิดเห็น