Piše: Livia Marini
Inicijator pisma zagrebačkih intelektaulaca koji su prije nekoliko mjeseci od državnog vrha RH zatražili potvrdu Deklaracije o statusu Dalmaciji, Josip Tomašević ocijenio je kako je odnos centralne vlasti prema Dalmaciji loš.
Ovaj odnos ukazuje na nedostatak političke vizije o tome u kojem se pravcu treba razvijati Republika Hrvatska. Tomašević je upozorio kako zbog te nepoznanice Republika Hrvatska gubi i u razvojnom i u modernizacijskom smislu.
Kako ta vizija ne postoji pokazalo se i prilikom usvajanja izmjena i dopuna Ustava Republike Hrvatske 2010. godine, koji nije donio ništa novo, niti je riješio pitanje regionalizacije i decentralizacije. Političke stranke sa sjedišten u Zagrebu i njihove satelitske parastrančice još ne znaju kakvu Republiku Hrvatsku žele u XXI. stoljeću iako je već 2023. godina, a to pokazuje se i kroz polemiku o Deklaraciji o statusu Dalmacije – konstatira Tomašević.
Tomašević napominje i to kako je regionalizacija i decentralizacija uvjet razvoja Republike Hrvatske, koji, prema njemu, neće biti moguć sve dok se za sve što se želi uraditi u bilo kojoj hrvatskoj regiji mora tražiti suglasnost Zagreba.
Te priče o stvaranju država u državi, o jačanju lokalnih moćnika i sepratizmu samo pokazuju kako se ovdje pitanje regionalizma i decentralizacije tretira kao dnevno-politčko, a ne kao strateško. Volio bih kada bih od naših centralista i poltičke elite čujo samo jedna primjer kako se neka od regija u europskim državama u kojima postoji visok stupanj regionalizacije i decentralizacije tražio odcjepljenje, a da za to prethodno nije postojala pravna mogućnost. Naravno, niti jedan. Ali, mi ovdje imamo strah koji se bazira na tumačenjima događaja iz bliske prošlosti. Pa bivša Jugoslavija se nije raspala, već je činjenica kako su svi pobjegli od Srbije. Sovjetski savez se nije raspao već su države pobjegle od Rusije. A sličnom politikom elite u Zagrebu sad tjeraju Dalmaciju. Ova psihička represija koju Zagreb vodi nad Dalmacijom, dovođenje bosanskohercegovačkih katolika u Dalmaciju neće zaustaviti procese traženja autonomije, pa čak i pokušaj odcjepljenja ukoliko službeni Zagreb ne promijeni svoj anakondin stisak.
Ne čini to dalmatinski politički establishment, jer je on mal i zanemariv, već to čini centralna vlast u Zagrebu, notornom pljačkom Dalmacije, nasilnim iseljavanjem domicilnog stanovništva, uzimanjem više nego što treba i kad su u pitanju ingerencije i kad su u pitanju financijska sredstva. Oni takvom politikom dovode u pitanje ne samo lojalnost građana Dalmacije, nego i iz svih drugih dijelova Republike Hrvatske koji sve više tonu zbog toga što nemaju elementarne uvjete za razvojnu lokalnu politiku. A ako nema lokalnog i regionalnog razvoja, onda nema ni državnog razvoja. A to u Zagrebu ne mogu ili ne žele shvatiti. Oni i dalje žive u socijalzmu, u kojem centralni komitetet odlučivao o svemu umjesto građana, a mi se samo trebamo pokoriti i diviti se ingenioznim idejama velikog rukovdstva.
Ako se ovdje nešto radiklano ne promijeni, Republika će biti država u kojoj nitko više neće htjeti ostati. I ovako se u 30 godina iselilo milijun stanovnika, najviše upravo iz Dalmacije. Pa, brine li se itko zbog toga, kad se već govori o separatizmu, što se od Republike Hrvatske do sada “oscijepilo” već 700 000 mladih stručnih kadrova? A što će nekom država bez ljudi? Ako se ne izvrši proces regionalizacije i decentralizacije, neće biti ni modernizacije, i zašto bi mladi onda ostajali ovdje dok se svijet oko nas razvija i napreduje? A konačno davanje podrške Deklaraciji o statusu Dalmacije i procesu regionalizacije i decentralizacije je put prema modernizaicji Republike Hrvatske. Ako to netko ne želi shvatiti, ili ne želi prihvatiti, ova država ima ozbiljan problem.
Ako neko stalno ovako veliki problem gura pod tepih, onda on s vremenom počime žuljati. Stoga je logično kako će u jednom trenutku to pitanje biti inetrancionalizirano. Jer, to što naše poltičke elite i državni vrh smatraju kako i nije toliko bitno i kako onu to mogu sve držati pod kontrolom i kako se mogu odnositi nonšalantno, ne znači kako će oni kojima je stalo do modernizacije i progresa te da idu napred i otvaraju nove razvojne mogućnosti – sjediti skrštenih ruku. Tako nonšalantan odnos prema objektivnim problemima uvijek vodi u eskalciju političkih problema, što je u slučaju Deklaracije o statusu Dalmacije, kao i u mnogim drugim slučajevima bilo poptuno bespotrebno. Ali, ako pogledamo dublje vidjet ćemo kako je Deklaracija o statusu Dalmacije sama po sebi dokument međunarodne zajednice jer se izrađuje u sjedištu Europske unije od europskih birokrata, o njemu će odlučivati Europska komisija i Europski parlament…
Stoga, samo je pitanje vremena kad će netko u Lici smoći hrabrosti i reći: “E, dosta je bilo, Lika radi, Zagreb se gradi”. A sigurno je kako su to teme za koje su zainteresirane i institucije Europske unije kao što su zainteresirane i za pitanje Dalmacije koje traje od lažiranja izbora za Dalmatinski sabor 1870. Ali, najgore je to u svemu što mi te probleme pravimo sami sebi i onda se čudimo kad nam na to netko sa strane ukaže. Svi su sad fokusirani na bezrazložno dizanje cijena i pljačku građana nakon uvođenja eura kao hrvatske nacionalne valute, a nikoga ne brine što se drastično smanjuje populacija u Republici Hrvatskoj upravo zbog pogrešne politike. Ako oduzmemo onih 300 000 protjeranih stanovnika Republike Hrvatske srpske nacionalnosti za vrijeme i nakon akcije Oluja, 700 000 ljudi je otišlo nakon ukidanja komunalnih općina novogodišnjim Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi od 27. prosinca 1992. Pa kakva je to politika i koja je to vizija budućnosti Republike Hrvatske ako donosiš zakon koji će štetiti cijelom društvu?
Problemi na koji ukazujem pogoduje i jačanje ekstremnih opcija, što je logično, pošto ekstremisti samo čekaju priliku i temu na kojoj će graditi svoj politički utjecaj. Kad bi državnoj vlasti stalo do Dalmacije i ostalih regija ona bi sama inicirala izmjene i dopune Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakon o područjima županija, gradova i općina, ukinula bi županije, konstituirala 5 autonomnih regija te formirala između 100 i 120 komunalnih općina. Sve ostalo je jačanje antidalmatinskog, antislavonskog i antiistrijanskog ekstremizma.
Comentários