Piše: Antonio Marasović
Za normalne ljude ostaje misterij ponašanja mladih. Ova generacija bi trebala biti ljuta baš kao njihovi vršnjaci u Grčkoj ili Francuskoj. Situacija kod nas je mnogo lošija, a mladi umjesto prosvjeda sjede ispred ekrana.
Arsen Bačić poznati je splitski professor ustavnog prava na PRAVST-u, jedan od rijetkih koji ističe veliku važnost pitanja – tko želimo biti? Prof. Bačić govori o vrijednostima dalmatskog društva i uvjetima pod kojima se one mijenjaju.
Treba li država mijenjati te vrijednosti? Možemo li govoriti o sklonosti "čvrstoj ruci"? Utječu li povijesne prilike doista na izborne rezultate? A kakva je sudbina intelektualca na vlasti? S tim se pitanjima svako društvo uvijek akutno suočava, a posebno uoči izbora.
- Gospodine Bačić, već dugo istražujete i komentirate pitanje koje su vrijednosti u Dalmaciji? Koje je tradicije i vrijednosti državne politike apsorbirala moderna Dalmacija? Gdje su im korijeni?
- Dopustite mi početi s pojašnjenjem: ne istražujem vrijednosti – obraćam pozornost samo na one studije koje pokazuju njihovu važnost.
Ovdje prije svega mislim na dugoročni sociološki projekt koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća započela skupina michiganskih sociologa predvođenih Rowenom Ingelhartom – tzv. World Value Surveys. Bilo je to vrijeme kada su znanstvenim svijetom još uvijek dominirale teorije modernizacije, koje su tražile odgovor na ključno pitanje modernosti: zašto su neka društva bogata i uspješna, a druga nisu? I postoji li neka čarobna formula koja bi omogućila pretvaranje jednog u drugo?
Na ovo pitanje dana su dva različita odgovora. Jedni su tvrdili kako će sva društva biti bogata – ili, kako je napisao Karl Marx u predgovoru “Kapitala”, razvijene države pokazuju siromašnima sliku svoje “svijetle budućnosti”. Drugi su istaknuli kako bogatstvo zapravo ovisi o kulturi. Stoga svi žele biti bogati, ali ne mogu svi – jer društveno bogatstvo ne ovisi toliko o ljudskoj volji koliko o povijesnom i kulturnom naslijeđu pojedinog društva.
Glavni teoretičar ovdje bio je Max Weber sa svojim radom o protestantskim korijenima kapitalizma. Stoga je Weber sumnjao hoće li njegova rodna Njemačka ikada uspjeti sustići protestantsku Englesku – ipak je Njemačka polukatolička! Ingelhart je u praksi pokušao provjeriti tko je u pravu - marksisti ili "maksisti"? Njegovo istraživanje pokazalo je kako su, načelno, obje strane u pravu. Odnosno, cijeli svijet se doista mijenja i postaje bogatiji, ali neka društva imaju bolje preduvjete biti ili postati bogatija od drugih.
Prvi se od drugih razlikuju sustavom vrijednosti: kako se ljudi ponašaju ili u što vjeruju. Formula je ovdje vrlo jednostavna: tip povijesne religije ima najveći utjecaj. Protestantske i konfucijanske zemlje imaju najveće šanse, katoličke su nešto lošije, pravoslavne još gore, a muslimanske najgore. Nakon vjere, drugi najmoćniji faktor je tko je kojem carstvu pripadao, jer svako carstvo kao da je izvozilo svoje vrijednosti: Britansko - protestantske, Španjolska - katoličke, a rusko - pravoslavne.
I, konačno, treći faktor bio je komunizam: posvuda se obećava raj na zemlji, ali je istu pustoš sijao. Stoga je u oba slučaja formula bila sasvim jednostavna: ako želiš biti bogat i uspješan, bolje je nemati komunizam nego ga imati.
Ako uzmemo sve ove znakove, onda Dalmacija očito nije imala sreće, i to tri puta: povijesno je katolička zemlja, dugo je bila pod Mlečanima (katolici) i Austrijom (Katolici), a komunizam je poprimio svoj najluđi oblik.
No, istraživanje također pokazuje kako povijest nije zatvor, a neke su se zemlje uspjele osloboditi ograničenja koja im je nametnula prošlost. Oni kao iskaču iz povijesti i radikalno mijenjaju putanju svog razvoja. Primjera je mnogo: Španjolska nakon Franca, točnije Catalonia i Baskija nakon 1979., Portugal nakon Salazara ili Poljska nakon komunizma. Da podsjetim, Nijemci su još od XVIII. stoljeća imali takav izraz – “poljsko gospodarstvo”, a njime su označavali sve što ne funkcionira dobro.
Čak i kad je Poljska 2004. primljena u Europsku uniju, mnogi su Nijemci bili protiv upravo iz tog razloga: smatrali su kako će "poljska ekonomija" biti kamen o vratu ujedinjene Europe, jer će zahtijevati stalne subvencije. No, dogodilo se nešto sasvim suprotno: Poljska je jedna od rijetkih zemalja u europskoj zoni koja se nosila s krizom i sasvim se pristojno razvija. Razlog tome je provedba regionalizacije i decentralizacije, okrupnjavanje JLS I° (gradovi i općine).
Primjer Poljske i drugih država pokazuje kako se povijest može prevladati. Ovaj primjer posebno je važan za Dalmaciju, jer Poljska nam je relativno blizu ne samo geografski, već i povijesno.
- Upravo tijekom izbora aktiviziraju se pomalo spekulativni razgovori o podudarnosti granica osmanskog carstva s pobjedom HDZ-a. U vrijednosnom smislu, mogu li se ući u trag nekim pravilnostima takve slučajnosti ili je to samo slučajnost?
- I jedno i drugo: svaka slučajnost ima razloge. Ako govorimo o izbornim podjelama, onda je, podsjetit ću, ’90. godina prošlog stoljeća glavna politički značajna granica bila ona stara hrvatsko-slavonska duž rijeke Ilove. Granica između osmanskog carstva i mletačkog kraljevstva postala je aktivna također '90. da bi se kasnije mijenjala. Granice su pokretne, to je prvo, pa ih ne treba apsolutizirati. Pobjeđuje onaj tko može prijeći te granice.
Sadašnji problem Dalmacije je taj što je ta granica zapela na podjeli iz 2003. godine i niti jedna demokratska stranka ne može je prijeći. Razlozi za to su mnogi, od planskog doseljavanja Hercegovaca u Dalmaciju do uhljebničko-braniteljske politike.
Drugo, ako ne uzmemo u obzir rezultate glasovanja, već vrijednosti, tada te podjele produbljavaju ako usporedimo obalni dio Dalmacije sa Zagorom i Bukovicom, pa i Ravnim Kotarima iz perspektive vrijednosti. To je razumljivo, jer Mlečani su držali obalnu Dalmaciju 388 godina i zapadni su kršćani, imali su svoju državu s vrlo posebnim liberalno-demokratskim tradicijama. S druge strane, Turci su držali untrašnjost Dalmacije 288 godina, ali su ostavili značajan trag na mentalnom i ekonomsko-socijalnom sklopu.
- Je li moguće promijeniti vrijednosti stanovnika Dalmacije na bolje bez sudjelovanja države?
- Ako govorimo dugoročno – recimo zadnjih 100 godina – očito je kako je to moguće. Jer, kako Ingelhardt uvjerljivo pokazuje, vrijednosti se mijenjaju sa smjenom generacija. Ali ne živimo tako dugo, želimo vidjeti promjene tijekom života.
A ako to stvarno želimo, onda nemamo izbora: prvo prodemokratske snage moraju osvojiti vlast u Dalmaciji. Jer, država ima glavne poluge promjena i glavne resurse – prije svega obrazovanje, kroz koje se mogu mijenjati vrijednosti, i proračun kroz koji se te promjene mogu financirati.
Zato nemamo iluzija: vrijednosti se ne mogu mijenjati bez sudjelovanja politike, odnosno države.
Društvo igra svoju ulogu do te mjere da može formulirati javni poredak za promjenu. Opet, nije činjenica kako ovaj poredak može dugo trajati: "narodna ljubav" je kratka i promjenjiva.
Reformatori se vole kratko: čim krenu u reforme, gube popularnost. Reformatori su pomalo poput političkih samoubojica: moraju biti spremni na to kako drugi put neće biti izglasani. Nagrada neće doći sada, nego za nekoliko godina: kada zemlja nakon njihovih reformi postane drugačija, njih će se sjećati sa zahvalnošću.
Ali na kraju, o njihovoj političkoj volji i umijeću ovisi hoće li zemlja uspjeti "prevladati" svoju prošlost ili ne.
- Općenito, slažete li se s tezom da su Dalmatinci previše ovisni o državi i njezinim institucijama? Riječ je prvenstveno o nekakvom stalnom očekivanju i nadanju.
– Dalmacije je predugo živjeli u uvjetima u kojima je država bila sve i sva, a narod ništa. Stoga, zašto se čuditi što su Dalmatinci postali "ovisni o državi"? Iznenađuje još nešto: u tim uvjetima "državne ovisnosti" dalmatinsko društvo je dva puta uspjelo formulirati ispravan poredak vlasti – 2000. i 2011. godine. Dalmacija je omogućila dolazak na vlast Ivice Račana i Zorana Milanovića.
Stoga je za mene ključno drugo pitanje: može li i kada nastati novi takav poredak? I hoće li se do tada u Dalmaciji formirati tim prodemokratskih i prodalmatinskih reformatora koji će Dalmaciju osloboditi okova neonacizma i HDZ-a?
- Neke ankete pokazuju kako je stanovništvo sklonije tzv. čvrstoj ruci. Je li to očaj u parlamentarizmu? Kako se to može objasniti? Ima li Dalmacija općenito preduvjete za, da tako kažemo, „demokratsku diktaturu“ po uzoru na nordijske države?
- Čvrsta ruka je vrijednost tzv. zatvorenog društva - društva u kojem se ljudi bave svakodnevnim preživljavanjem, a ne realizacijom svojih talenata i sposobnosti. A takve vrijednosti prevladavaju tamo gdje je duboka društvena kriza.
Po mom mišljenju, postoje dva razloga za sklonost Dalamtinaca da imaju čvrstu ruku. Dugoročno gledano, to je posljedica života u državama u kojima se inicijativa kažnjavala. Kao što je S. I. Brays šaljivo rekao, u Jugoslavijama nije bilo velike razlike između književne kritike i ubojstva, ako je prvo bilo usmjereno protiv države.
Ukratko, želja za čvrstom rukom je odmazda za sposobnost Račanove vlade: ona se počela međusobno svađati u trenutku ekonomske krize (2007.-2014.), pa je krizi dodala i političku krizu - odnosno udvostručila je stupanj rizika.
Ovdje želim reći nešto što se mnogim čitateljima vjerojatno neće svidjeti: u trenutku krize autoritarnost nije nužno zlo. Može se čak i opravdati pod uvjetom da će imati volje provoditi “ispravne” reforme.
Problem s HDZ-om nije u tome što on preuzima vlast u svoje ruke. Nevolja je u tome što on tu vlast skida radi same vlasti, a ne radi reformi. Nema političke volje osim uzdržavati sebe i svoju “obitelj”. Po meni takav režim nema budućnost.
- Pogledajmo to s druge strane: ima li parlamentarizam u Dalmaciji vrijednosti na koje se može osloniti? Što nedostaje građanima naše zemlje kako bi stvarno mogli delegirati ovlasti?
- Ne znam odgovoriti na ovo pitanje, jer je to pitanje "tko je stariji kokoš ili jaje", ali moram reći kako parlamentarizam u Dalmaciji ne postoji, jer Dalmacija nije autonomna regija sa svojim parlamentom, već je rascjepkana na dijelova kojima se upravlja direktno iz HDZ-ove centrale u Zagrebu. No, ono što mogu reći je to kako građani moraju inicirati promjene, a vlast treba "delegirati" te promjene? Jedno mogu reći sa sigurnošću: kako bi se Dalmacija počela mijenjati, njeni građani moraju postati obrazovaniji i bogatiji.
Siromašne zemlje – poput Rusije 1917. – osuđene su na ponavljanje svoje povijesti. U Dalmaciji je od kraja 1990-ih jasan trend pada srednje klase i općeg zaglupljivanja i osiromašivanja društva. Upravo je taj trend doveo do promjena vlasti 2000. i 2011.
Jaka srednja klasa i visokoobrazovani korpus je neprijatelj Tuđmanove diktature neukih – jer ispovijeda prave vrijednosti. Drugi nositelj ovih vrijednosti su mladi: studije pokazuju kako sada postoji jaz u vrijednostima između mladih u dobi od 27 do 32 godina, takozvanih vršnjaka neovisnosti, i starijih Dalmatinaca u dobi od 50 i više godina. Odnosno, mladi Dalmatinci sličniji su mladim Poljacima ili Španjolcima nego svojim roditeljima ili djedovima.
- Mnogi tradicionalno promjene u državi stavljaju na mlade. Vi, pak, niste razočarani u njih? Koje su prijetnje s kojima se suočava mlada generacija?
- Mladost gledam kao nositelja novih vrijednosti i nadam se kako će za 10-15 godina, kada će mladi ljudi ući u srednje godine i preuzeti teret odgovornosti za stanje u ovoj zemlji, a to se obično događa u srednjoj dobi, dobiti novu Dalmaciju.
Samo što povijest ne poznaje automatsko djelovanje. Da bi se to dogodilo, moraju biti ispunjena najmanje tri uvjeta. Prvi: kako se mladi ne bi pogoršali u sljedećih 10-15 godina; drugi: moraju poznavati i voljeti Dalmaciju; treći: da se ne pretvore u nekog novog Grmoju ili Jandrokovića. A ta je prijetnja stvarna, jer kao što pokazuju sociološka istraživanja, mnogi mladi Dalmatinci teže nezasluženom uspjehu – odnosno da već danas budu bogati i uspješni, bez mnogo truda.
Četvrda prijetnja je da se najaktivniji dio mladeži – onaj koji daje ton cijeloj generaciji – ne razočara do kraja u političke prilike u Dalmaciji i ne prestane s njom povezivati svoje ambicije za samoostvarenjem.
I ovdje prijetnja nije masovno iseljavanje, kako se često piše. U današnjem globaliziranom svijetu nije puno važno u kojoj zemlji sjediš pred monitorom i svojim umnim radom zarađuješ. Prijetnja počinje kada više ne želite ulagati svoju inteligenciju ili svoj novac u ovu zemlju, jer ne vidite smisao u tome.
I peta prijetnja je, ne iznenađuje, razvoj sustava masovne komunikacije i njihov društveni utjecaj. Oružje koje je današnju dalmatinsku mladost učinilo onim što jest. S jedne strane, znamo koliku su ulogu Twitter i Facebook imali u arapskoj revoluciji.
No, nova sredstva komunikacije sama po sebi ne čine revoluciju – naprotiv, izazivaju društvenu apatiju. Kako je rekla jedna moja prijateljica: „da je Facebook postojao 2000. godine, Račan nikada ne bi došao na vlast – sve bi završilo na lajkovima.“
Za mene ostaje velika misterija ponašanje naše mladeži. Ovo je generacija koja bi trebala biti ljuta – baš kao i njihovi vršnjaci u Francuskoj, Grčkoj ili Kataloniji koji masovno izlaze na ulice prosvjedujući jer im prijeti masovna nezaposlenost. Situacija u Dalmaciji nije najgora - ali mladi ljudi šutke sjede ispred monitora i lajkaju gluposti umjesto da traže autonomiju za Dalmaciji i bolje ekonomsko-socijalne uvjete.
- Koliko je, po Vašem mišljenju, teza Ivice Puljka o Dalmaciji provedena na izborima. Riječ je o njegovoj izjavi o Dalmaciji kao regiji koji govori istim jezikom kao Slavonija i glasa poput nje.
- Ta će izjava biti stvarna u onoj mjeri u kojoj neka politička snaga to stavi u svoj politički program i bude u stanju to provesti. Ja tu ideju nazivam degradiranom Dalmacijom, jer zemljopisno – Dalmacija nema nikakvog dodira sa Slavonijom, a povijesno - Dalmacija nije sovjetska, a nije ni nacistička.
S interneta biram izjave onih koji su u ovoj ili onoj mjeri za autonomnu Dalmaciju. Među njima ima mnogo intelektualaca, javnih i crkvenih osoba - no od političara je do sada su na ovu listu dospjeli samo skupina ljudi iz DDF-a.
Neovisne studije pokazuju kako je Dalmacija u odnosu na ostatak države doista veliki dezintegracijski kotao. Radi se o tome da je državna politika dezitegrirala i posvađala dalmatinske subregije kako bi se razbilo zajedništvo i ideja o autonomiji. Iznenađen kako je Dalmacija tako lako podlegla ovoj obmani. To mi nije ništa manji misterij od misterija naše mladosti. Na kraju, mislim kako se oba misterija stapaju u jedan: nije tajna kako većina dalmatinske mladosti teži odlasku, umjesto da se udruže i skuju nove, prave, vrijednosti. Dalmacija je, na žalost, u perthodnih 30 godina i više postala pre banalna. Izgubila je sebe i prodala se nacistima za šaku kuna.
Commentaires