Piše: Karlo Morosin
Hoće li postojati jedan europski poredak ili dva? To je neizbježno pitanje koje se nadvija nad visokim ulozima u diplomaciji SAD-a i EU-a o Kosovu.
Razrađujući izjavu u britanskom parlamentu, ovim ću pokušati objasniti zašto se pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Kosovo ne razlikuje od pitanja Ukrajine. Doista, upravo je Kyiv u najboljoj poziciji afirmirati zapadni poredak priznavanjem neovisnosti Kosova. Priznanje Ukrajine može otključati put Prištine u NATO, unaprijediti intenzivne diplomatske napore između Rep. Srbije i Rep. Kosovo i nanijeti ozbiljan udarac ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Dok je ruska invazija na Ukrajinu potaknula transatlantsku solidarnost bez presedana, Europa je i dalje duboko podijeljena oko Kosova i zapadne intervencije koja je dovela do neovisnosti Prištine prije petnaest godina. Četiri države NATO-a i EU-a — Grčka, Rumunjska, Slovačka i Španjolska — i jedna jedina država EU, Cipar, odbijaju priznati Kosovo, blokirajući put Prištine u NATO i EU. U isto vrijeme, potvrđujući zahtjeve Rep. Srbije za suverenitetom nad Kosovom, te države koje ga ne priznaju također potvrđuju srpske i ruske narative o žrtvama u rukama Zapada.
Implikacije su ozbiljne kao kada bi pet država EU-a priznalo rusku aneksiju Krima. Budući kako nepriznavači uvjetuju promjenu stava o prethodnom priznanju Kosova od strane Beograda, SAD, EU i NATO ovise o autokratskim hirovima srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. Umjetno produženi zastoj na Kosovu osnažuje Beograd i Moskvu neka surađuju na zajedničkom planu produljenja nereda na Balkanu. Europske podjele oko Kosova prenose Putinu njegovu srž nezadovoljstva zbog kontinuiranog ruskog napada na Ukrajinu i Zapad.
Intenzivni napori SAD-a i EU o posredovanju u privremenom sporazumu o normalizaciji između Rep. Srbije i Rep. Kosovo ometaju te iste unutareuropske podjele. Rep. Kosovo je pod pritiskom neka provede autonomiju za svoju srpsku zajednicu bez jamstva kako će Beograd poštovati suverenitet Prištine. Do sada, države koje ne priznaju Kosovo odbijaju se obvezati na priznavanje Kosova, čak i ako se potpiše prijedlog SAD-a i EU-a, ostavljajući Kosovo bez temeljnog sigurnosnog zahtjeva: neblokiranog puta prema članstvu u EU i NATO.
Čak i ako tvrdokorni kosovski premijer Albin Kurti pristane uspostaviti “Zajednicu općina sa srpskom većinom,” rizici tu ne prestaju. Rusija već ističe svoju namjeru o blokadi Kosova u Vijeću sigurnosti UN-a. To daje Vučiću veći poticaj kako bi pokvario dogovor SAD-a i EU-a kroz obnovljene napetosti na sjeveru Kosova ili, čak i ako potpiše, kako bi zaoštrio odnose s Rusijom. Dogovor bi mogao učiniti Beograd ovisnijim o Moskvi (i Pekingu) kako bi spriječio Kosovo pridružiti se UN-u, što je "crvena linija" prema visokim srbijanskim dužnosnicima.
Ukratko, ne može se izbjeći potreba za jedinstvenim stajalištem NATO-a o Kosovu.
Kao europska država koja je najviše izložena prijetnjama svom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, Ukrajina je u jedinstvenoj poziciji katalizirati one koji ne priznaju neka promijene svoje stajalište. Za početak, ukrajinsko priznanje stvorit će kontekst za koji dužnosnici kažu kako Atena također treba priznati Prištinu.
Zajedničko grčko-ukrajinsko priznanje Kosova potaknut će ostale tri države koje ne priznaju Kosovo, uključujući Španjolsku, neka preispitaju svoje stajalište koje Rusiji i njezinim partnerima daje moć prijetiti suverenitetu i teritorijalnom integritetu samih država koje ne priznaju Kosovo. Pragmatizam će zamijeniti godine paralizirajuće dogme, dok se Rumunjska, Slovačka i Španjolska pridružuju svojim grčkim i ukrajinskim kolegama u jedinstvenom priznanju Kosova. Deblokirani put Prištine u NATO zapravo okončava spor s Beogradom, utirući put uzajamnom priznanju—i odlučnom raskidu Srbije s Rusijom.
Bilo na Balkanu ili u Ukrajini, stabilnost počiva na jednom, zapadnom demokratskom poretku, bez kompromisa oko temeljnih načela. Jedinstvo preko Atlantika je jedini način da se to postigne.
Neizbježni kosovski izazov za Europu, Sjedinjene Države i Ukrajinu
“Pitanje za nas sada je biti ili ne biti”, izjavio je ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskiy u britanskom parlamentu u ožujku 2022., manje od mjesec dana nakon što je Rusija napala njegovu zemlju. Sada je vrijeme da Zelenskiy pomogne Europi neka odgovori na ovo pitanje jer se ono odnosi na europski poredak. Opkoljena Ukrajina može okončati godine paraliziranja europskih podjela na Balkanu priznavanjem neovisnosti Kosova.
Hrabra odluka Kyiva će katalizirati diplomaciju SAD-a i EU-a između Srbije i Kosova. S jedinstvenim europskim stavom oko Kosova, Washington i Bruxelles moći će odlučno okončati spor između Beograda i Prištine, ograničavajući planove Moskve u još uvijek podijeljenoj regiji. Ruski predsjednik Vladimir Putin doživjet će neizbrisiv udarac, izgubivši srž zamjerke za svoj rat protiv Zapada i uzrokujući raskid sa svojim ključnim saveznikom u sijanju nereda na Balkanu, Srbijom.
Priznanje Prištine od strane Kyiva trenutačno preoblikuje pitanje Kosova kao pitanje hitne europske sigurnosti – binarni, egzistencijalni izbor između dva različita poretka, koji se ne razlikuje od izbora s kojim se Zapad suočava u Ukrajini. Nadahnuta junaštvom ukrajinskog naroda i vođena Bidenovom administracijom, Europa je godinu dana ostala ujedinjena, shvaćajući prijetnju poretku koju Putinov rat predstavlja diljem kontinenta.
Nažalost, kada je riječ o intervenciji Zapada na Kosovu, podjele muče Europu. Četiri države EU-NATO-a, plus jedna jedina država EU-a, Cipar, odbijaju priznati Kosovo, koje je nastalo kao neovisna država nakon vojne intervencije NATO-a 1999., privremene administracije UN-a i savjetodavne političke intervencije pod vodstvom SAD-a 2008. Tvrdoglavost ove četiri članice NATO-a — Grčka, Rumunjska, Slovačka i Španjolska — posebno je štetan. Ove zemlje “NATO 4” uskraćuju Prištini put do članstva u Savezu, što je sine qua non kako bi Kosovo postao potpuno sigurna neovisna država, a ne protektorat NATO-a.
Nasuprot tome, nakon što Kosovo ima deblokiran put do članstva u NATO-u, odbijanje Srbije neka prizna svoju bivšu pokrajinu postaje bespredmetno, što je priznao i srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Osim otvaranja puta konačnom rješenju pitanja Kosova, NATO 4 priznanje Kosova također bi razbilo destruktivan odnos Srbije s Rusijom.
Čvrsta sigurnost koja dolazi s članstvom u Alijansi u velikoj mjeri čini besmislenim veto Moskve u UN-u na Kosovu. Iz nužde, Vučić bi napustio svoju destruktivnu poziciju “dvije stolice” i nedvosmisleno prigrlio put Beograda u EU i NATO, organizaciju vitalnu za vojni, politički, pa čak i ekonomski napredak Srbije.
Europski izbor o Kosovu: Putinov nalog ili zapadni poredak?
Dvoglasnim govorom o Kosovu, Europa daje Putinu oružje protiv Ukrajine i Zapada. Podjela unutar NATO-a oko Kosova ide do temeljnog pitanja kako se uhvatiti u koštac s etno-nacionalnim, povijesnim i teritorijalnim razlikama koje prožimaju regiju i veliki dio kontinenta. Od Ukrajine do Španjolske, od Baltika do Balkana, Putinov primarni cilj je podijeliti Europu zaoštravanjem ovih prijeloma. Putinova naredba zahtijeva podvrgavanje sferi utjecaja u čijem je središtu Moskva, što se postiže sirovom moći i subverzijom demokracije hibridnim sredstvima.
Nasuprot tome, europski poredak oslanja se na demokratski suživot, prihvaćen i nametnut dobrovoljnim članstvom kao ravnopravnih država u NATO-u i EU. Ali poredak zahtijeva dosljednost. Ako se Europa ne može složiti oko zakonitosti i valjanosti vlastitih postupaka u poticanju neovisnosti Kosova, onda u europskom poretku zjapi rupa koju će Putin nastaviti iskorištavati. Ruski predsjednik nastavit će istodobno primjenjivati Kosovo i kao "pravni presedan" koji potvrđuje rusku invaziju na Ukrajinu i kao "ilegalni čin" koji kvari zapadni poredak temeljen na pravilima.
Ovo nije teorija. Putin i drugi ruski dužnosnici mnogo su puta povezivali Kosovo i Ukrajinu, uključujući u eksplicitnom obliku krajem 2022. NATO-ovo zaobilaženje Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a 1999. i konzultativni proces pod vodstvom SAD-a koji je doveo do neovisnosti Kosova 2008.—preko Ruski i srpski prigovori—su kamen temeljac Putinovog antizapadnog pogleda na svijet.
Usložnjavajući problem, oni koji ne priznaju ne samo što odbacuju neovisnost Prištine, oni potvrđuju zahtjeve Beograda za suverenitetom nad svojom bivšom pokrajinom. To znači afirmirati protuzapadne vrijednosti koje idu uz to. Drugim riječima, budući kako sama Europa odbija jedinstveno suočiti se s činjenicama koje su dovele do nezavisnosti Kosova, to može i Beograd. Ovo omogućuje Srbiji neka ovjekovječi svoju tvrdnju kako je žrtva, tražeći "nadoknadu" za gubitak Kosova koji je sama sebi nanijela.
Učinkovito, oni koji ga ne priznaju daju Srbiji mogućnost blokirati Kosovo upravo onoj državi koja je i dalje ogorčena zbog njegovog gubitka. Budući kako Zapad treba Srbiju za rješavanje spora oko Kosova, Beograd je uglavnom izuzet od nadzora. Utjecaj nad Kosovom osnažuje Putinova strateškog partnera, predsjednika Vučića, neka održi lažnu kandidaturu Srbije za EU dok prakticira autokraciju kod kuće i podriva težnje susjeda Srbije za EU i NATO. U najvažnijoj europskoj krizi od Drugog svjetskog rata, Zapad dopušta Srbiji da svoju vanjsku politiku uskladi s Rusijom, a ne s EU-om.
Konačni cilj Srbije na Kosovu gotovo je identičan cilju Rusije u Ukrajini: prisiliti umorni Zapad neka prihvati podjelu neovisne zemlje, potvrđujući tako ogorčene nacionalističke narative. Podjela Kosova unaprijedila bi Putinovu nadu u trgovinu ruskim priznanjem neovisnosti Kosova u zamjenu za međunarodno priznanje ruskog polaganja prava na Krim u Vijeću sigurnosti UN-a. Ovu su ideju promicali neki zapadni akademici , iako bi sporazum potvrdio ruski poredak i u Ukrajini i na Balkanu.
Ukratko, Europa je razapeta između afirmacije vlastitih autentičnih, demokratskih vrijednosti i, zbog straha, afirmacije konkurentskih vrijednosti autokratske moći i agresije. Prije veljače 2022. ostavljanje Kosova u neizvjesnosti predstavljalo je regionalni problem; nakon ruske invazije na Ukrajinu, to je europski — i transatlantski — problem. Sve dok je Europa podijeljena oko Kosova i načela koja su ga dovela do neovisnosti, nema dogovorenih načela za europski poredak.
SAD i EU trebaju Ukrajinu za postizanje jedinstva oko Kosova
Trenutačno Bidenova administracija intenzivno radi s Europskom unijom na privremenom sporazumu prema kojem bi Srbija prihvatila Kosovo kao neovisno — što je veliki napredak — dok bi suverenitet Kosova bio doveden u pitanje — što predstavlja veliki rizik. Ključni uvjet je neka Priština unaprijed uspostavi oblik autonomije za zajednicu kosovskih Srba.
Izazov su manje uvjeti za predloženu “Udrugu općina sa srpskom većinom,” koji bi mogli biti benigni, iako se na prvi pogled ne čini tako. U većini svih mirovnih rješenja, autonomija za separatističku skupinu, posebno onu koju podržava veći, neprijateljski susjed, pitanje je konačnog statusa. Preduvjet je puno i potpuno prihvaćanje od strane separatističke skupine suverene vladavine zemlje u kojoj se autonomija provodi. To je ključni uvjet koji su hrvatski Srbi prihvatili 1995. godine, kada su dobili Zajedničko vijeće općina, uravnoteženo uređenje koje je izdržalo test vremena.
U ovom slučaju, SAD i EU traže od Prištine neka unaprijed uspostavi autonomiju, bez jasnih jamstava hoće li se okončati neizvjesni status Kosova. Sadašnjim osnivanjem Udruge Kosovo će prepustiti svoju jedinu točku utjecaja u vrlo neuravnoteženim pregovorima s Beogradom.
Odlučno rješenje zahtijeva jednoglasnost u cijelom NATO-u. Samo će to pružiti jamstva koja su svim stranama, i Kosovu i Srbiji, potrebna kako bi diplomacija SAD-a i EU-a bila održiva. Ukrajina može biti katalizator za postizanje jednoglasnosti. Potvrđujući neovisnost Kosova i zapadne vrijednosti koje su do nje dovele, Kyiv će one koji ga ne priznaju suočiti s ultimatumom: ili stati uz Zelenskog po pitanju Kosova, ili stati uz Putina. Logičan odgovor za sve europske vlade, uključujući one koje su zabrinute za vlastiti unutarnji poredak, bit će slijediti vodstvo Ukrajine i prigrliti europsko jedinstvo – nad Kosovom kao i nad Ukrajinom – kao jedini pravi jamac sigurnosti.
Podjele oko Kosova jačaju Srbiju i slabe Zapad
Desetljeća zapadnjačke frustracije na Balkanu mogu se sažeti na sljedeći način: “Budući da [četiri članice NATO-a] ne priznaju Kosovo, Zapad 'treba' Srbiju više nego što Srbija treba Zapad. Uvjetujući svoje priznanje Kosova prethodnim priznanjem Beograda, Grčka, Rumunjska, Slovačka i Španjolska daju Srbiji utjecaj na Kosovo, stvarajući strukturnu ovisnost o Zapadu.
Ova ovisnost objašnjava zašto je Zapad dopustio Srbiji kandidatkinji za članstvo u EU ne samo kako bi zanemario svoje obveze uvođenja sankcija Rusiji, već kako bi ih se otvoreno oglušio. Beograd je domaćin ruskih propagandnih platformi Russia Today i Sputnik Srbija. Na uzbunu američkih dužnosnika, Beograd je, sasvim pouzdano, domaćin Wagnerovoj grupi, čije će operacije u Srbiji promatrati glasno proruski dužnosnik Aleksandar Vulin. Suprotno Vučićevim uvjeravanjima Sjedinjenih Država i EU, srbijanski predsjednik je Vulinu predao najosjetljiviji resor u vladi.
Kao što srbijanski dužnosnici spremno priznaju, Beograd daje svoje simbolične glasove u Općoj skupštini UN- a za suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine kako bi zaštitio svoje zahtjeve za suverenitetom nad Kosovom. Na rujanskom zasjedanju Opće skupštine u New Yorku, predsjednik Vučić pristao je na vanjskopolitički pakt s Rusijom, osmišljen kako bi se “opravdao rat u Ukrajini”. Potpisano sa sankcioniranim ruskim ministrom vanjskih poslova, Sergeyem Lavrovim, ovo namjerno osramoćivanje Bidenove administracije došlo je nedugo nakon što se Vučić sastao sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost Jakeom Sullivanom i drugim visokim američkim dužnosnicima.
Utjecaj Beograda na Kosovu objašnjava zašto se Sjedinjene Države okreću Vučiću kako bi zauzdale separatističkog predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika kada je Beograd rodonačelnik iredentističke ideje “srpskog svijeta”, projekcije zloćudnog srpskog utjecaja u susjednim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Vučić je razotkrio ovu šaradu kada je poslao svog ministra vanjskih poslova i svog sina neka prisustvuju ilegalnoj, provokativnoj proruskoj paradi koju je Dodik prošlog mjeseca organizirao u istočnom Sarajevu. Dvojica srpskih emisara s odobravanjem su gledala kako Dodik hvali Vladimira Putina. Beograd je također zaoštrio tešku političku krizu u Crnoj Gori. Proruska stranka odgovoran Beogradu mogao doći na vlast u ovoj NATO saveznici koja je već dugo meta subverzija Kremlja. Srbija čvrsto drži srpsku politiku na Kosovu i bezakoni, nestabilni sjever zemlje. Vučić se branio od nadzora Zapada naizmjenično čineći ustupke u pitanjima poput plaćanja struje, dok je istovremeno poticao nemire oko zakona o nacionalnim registarskim pločicama.
Podjele oko Kosova potiču Putinov rat protiv Ukrajine i Zapada
Implikacije neizvjesnog statusa Kosova odnose se na rat u Ukrajini. Sve veća nestabilnost na Balkanu potvrđuje Putinovu tvrdnju kako je zapadni poredak iluzoran i proizvoljan. Stav onih koji ne priznaju također omogućuje Putinu neka primijeni Kosovo kao svojevrstan “presedan” za komadanje Ukrajine, dok on i drugi ruski dužnosnici optužuju Zapad za komadanje Republike Srbije. Kako je ruski veleposlanik u Srbiji Alexander Botsan-Kharchenko napisao u srbijanskom poluslužbenom listu Politika krajem 2022. godine, neovisnost Kosova koju podupiru SAD je “dokaz korumpiranog zapadnog koncepta 'poretka, temeljenog na pravilima'. Pravila samovoljno postavlja Zapad.”
Svojim dogmatskim inzistiranjem na apsolutnom pravu Beograda neka odluči hoće li pristati na neovisnost Kosova, nepriznavači ignoriraju i prikrivaju brdo srpskih prijestupa koji su do toga doveli. To omogućuje Vučiću neka nastavi sa svojom pričom o viktimizaciji od strane Zapada, i na kraju neka zahtijeva kompenzaciju za ono što je, zapravo, gubitak Beograda koji je sam sebi nanio.
Za Putina, Kosovo je utjelovljenje nezadovoljstva Zapada koje je u osnovi njegovog argumenta za agresiju protiv Ukrajine. Ruski je predsjednik opetovano tvrdio kako su slučajevi Srbije i Ukrajine “apsolutno isti”—čak je oponašao vojne akcije NATO-a na Kosovu na početku invazije kako bi naglasio poantu.
Zapadnjaci zbunjeni spremnošću Rusa da se pomire sa svojim katastrofalnim ratnim vodstvom trebali bi primijetiti središnju ulogu koju ova pritužba igra. Kao što je bivši ruski diplomat Alexander Baunov objasnio, “Putinove pristaše invaziju na Ukrajinu ne doživljavaju kao čin agresije koliko kao čin odmazde protiv mnogo moćnijeg Zapada. U njihovim očima, svaki … otpor Zapadu je pobjeda … sprječavanje daljnjeg porobljavanja.”
Commentaires