Piše: Karlo Morosin
Odlučni u rješavanju zastoja oko Kosova, Sjedinjene Države i EU krenuli su u pokušaj normalizacije odnosa između Beograda i Prištine putem privremenog sporazuma.
Borba SAD-a i EU s Prištinom oko autonomije za kosovske Srbe
Radeći sa svojim europskim partnerima, Washington i Bruxelles su po prvi put predstavili i Kosovu i Srbiji ozbiljne negativne posljedice ako jedno od njih odbije dogovor, zajedno s poticajima za njegovo prihvaćanje. Za Beograd je najopasnija prijetnja “povlačenje zapadnih investicija”. Uz pohvale zapadnih diplomata, predsjednik Vučić javno je podržao prijedlog SAD-a i EU-a, koji se temeljio na prethodnoj francusko-njemačkoj inicijativi.
Unatoč sve većem pritisku Bidenove administracije, kosovski premijer Albin Kurti i dalje samo kvalificirano prihvaća dogovor. Čak i nakon poziva visokih dužnosnika State Departmenta, Kurti je naglasio kako je prijedlog normalizacije samo "dobra osnova za daljnje razgovore". Kosovski premijer je primijetio kako su “mnogi koncepti u prijedlogu generički i da moramo... raspraviti mehanizam provedbe, vremenski slijed provedbe, a posebno međunarodna jamstva za ovaj budući sporazum.”
Glavno među tim pitanjima je kako i kada će Priština uspostaviti oblik autonomije za kosovske Srbe. Američki dužnosnici podsjetili su Kurtija – uz prijetnje – kako je uspostava “Zajednice općina sa srpskom većinom” prethodna obveza prema prvom privremenom sporazumu EU-a koji su strane potpisale prije deset godina. Vučić, kojeg su ponovili i drugi srbijanski dužnosnici, inzistirao je na tome kako je "isporuka pridruživanja (ili zajednice)" preduvjet za razgovore s njegovim kosovskim kolegom uz posredovanje EU.
Zajedno s mnogim (ali ne svim) kosovskim Albancima, Kurti Zajednicu općina sa srpskom većinom vidi kao prijetnju unutarnjem poretku Kosova, još jednu “Republiku Srpsku ”. Sjedinjene Američke Države i EU više su puta uvjeravali Prištinu kako će Zajednica imati ograničene, neizvršne ovlasti, bitno različite od srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Ponavljajući svoj temeljni zahtjev za reciprocitetom sa Srbijom, kosovski premijer s pravom se pita zašto se od Beograda ne traži da manjinskim zajednicama odobri vlastite Zajednice.
Objektivno, malo bi država implementiralo čak i benigni oblik autonomije za separatističku manjinu koja ne prihvaća suverenitet države u kojoj se autonomija ostvaruje, pogotovo kada iza te manjine stoji veći, neprijateljski raspoloženi susjed. Uspješan model za Balkan nalazi se u susjednoj Republici Hrvatskoj. Godine 1995. Zagreb je pristao na ograničeni oblik autonomije za „pobunjene“ hrvatske Srbe tek kada su prihvatili nedvosmislenu hrvatsku vlast. Nije slučajno kako danas samo u Republici Hrvatskoj Srbi koji graniče sa Srbijom sudjeluju u političkom životu kao građani, a ne kao zero-sum protivnici.
Priština nema takva uvjeravanja ni od kosovskih Srba, ni od Srbije. Zabrinutost zbog preuranjene uspostave autonomije za Srbe na Kosovu ključna je za Kurtijev stav : “Ne možemo dopustiti da kola idu ispred konja. Tražiti bilo kakvu zajednicu prije uzajamnog priznavanja je kao tražiti šalicu kave bez šalice. Nije moguće."
Čak i ako Kosovo potpiše sporazum sa Srbijom, nazire se ozbiljnija prepreka: dosadašnje odbijanje europskih nepriznavatelja kako bi se obvezali na promjenu stajališta o neovisnosti Kosova. Proširujući politički spektar kosovskih Albanaca, Kurti i njegova oporba složni su oko imperativa punog priznanja u cijelom NATO-u (i EU) i zelenog svjetla za članstvo u NATO-u i EU koje dolazi s tim. Prema riječima istaknutih kosovskih političara, Kosovu se trenutno nudi nešto daleko manje: potencijalni prijem u Partnerstvo za mir Alijanse.
Američki dužnosnici shvaćaju prepreku koju predstavljaju zemlje koje ne priznaju, kao što je detaljno navedeno u izvješću SAIS-Wilson centra iz siječnja 2022. Washington zahtijeva bezuvjetno prihvaćanje prijedloga SAD-a i EU-a i barem formalnu raspravu s Beogradom o uvjetima za pridruživanje kao osnova za žalbu onima koji ne priznaju.
Ukratko, diplomaciju SAD-a i EU-a prati ista prepreka koja već petnaest godina odugovlači spor oko Kosova: tvrdoglavo odbijanje zemalja koje ga ne priznaju da promijene svoje stajalište. To ostavlja diplomate opterećene jazom u suverenitetu, raskorakom između rizika koje se od Kosova traži i jamstava koje Sjedinjene Države mogu pružiti.
Rizici zaoštravanja srpsko-ruskih odnosa
Inherentni rizici u prijelaznom prijedlogu ne prestaju čak i ako Priština podupre pridruživanje i sporazum. Dogovor bi stavio Kosovo i Srbiju na ravnopravnu bilateralnu osnovu, što je veliki napredak u odnosu na njihov sadašnji neuravnotežen odnos. Ali Srbija i Kosovo neće biti ravnopravni na međunarodnoj razini.
Povećana trgovina, suradnja i povezanost dviju zemalja neće promijeniti ovu temeljnu neravnotežu. Ilustracije radi, Srbija ima najveću moguću međuljudsku i ekonomsku povezanost s Crnom Gorom, a odnosi između dvije zemlje su najgori u povijesti. Srbijanski utjecaj na Kosovo, a ne nedostatak trgovine, pokreće loše odnose između Beograda i njegovih susjeda.
Osim toga, u prijedlogu se ne govori o miješanju Srbije u druge bilateralne odnose Kosova. Nema naznaka kako bi Srbija odustala od ovog načina pritiska na Kosovo nakon prijelaznog sporazuma. Beogradska intenzivna kampanja povlačenja priznanja protiv Prištine povukla je Srbiju u savez s nizom nepoželjnih aktera, uključujući Iran i Venezuelu . Prošlog mjeseca srpski su dužnosnici likovali jer je Togo potvrdio kako je ukinuo svoje priznanje Prištine. Ovog mjeseca Vučić je izrazio "veliku zahvalnost" za potporu Kube po pitanju suvereniteta Kosova.
Najviše od svega zabrinjava to što bi sporazum mogao učiniti Beograd ovisnijim o Rusiji kako bi Kosovo držalo izvan UN-a i drugih međunarodnih organizacija poput Interpola. Dramatizirajući rizike za Srbiju, Moskva je iskoristila Vučićevu izjavu kako prijedlog SAD-a i EU-a “znači prijem Kosova u Ujedinjene narode”.
Zapravo, kako Beograd i Moskva razumiju, to nije tako. Ne može se glasovati o zahtjevu Kosova za članstvo u UN-u u Općoj skupštini dok prvo ne odobri Vijeće sigurnosti, gdje Rusija ima pravo veta. Kao što je veleposlanik Botsan-Kharchenko nedavno izjavio, “Kosovo je još uvijek na dnevnom redu Vijeća sigurnosti. Konačno rješenje kosovskog pitanja nije moguće bez podrške Vijeća sigurnosti, a to je u ovom trenutku najvažnije.”
Signalizirajući kako Moskva namjerava ostvariti vlastite interese oko Kosova vis-à-vis Ukrajine, Putinov veleposlanik je dodao kako će: “Pitanje Kosova biti riješeno u drugim geopolitičkim uvjetima koji će nastati nakon završetka sukoba između zajedničkog Zapada i Rusije. U sadašnjim geopolitičkim uvjetima trajno rješenje za neka otvorena regionalna pitanja, uključujući i Kosovo i Metohiju, nije moguće.
Ovo je pomak od nedavne ruske pozicije širokog poštovanja prema Beogradu po pitanju Kosova. Moskva sada otvoreno podiže uloge Vučiću, podsjećajući Srbe kako je Rusija još uvijek ultimativni zaštitnik oko pitanja Kosova. Umjesto panike oko nastojanja SAD-a za EU, čini se kako Kremlj računa na srbijanskog predsjednika koji bi trebao izbjeći potpisivanje sporazuma ili, ako podlegne, još veću ovisnost o Moskvi ako blokira Kosovo u UN-u i drugim međunarodnim organizacijama poput Interpol.
Unatoč različitim Vučićevim tvrdnjama srbijanskoj javnosti o prijedlogu SAD-a i EU-a, Beograd nije signalizirao spremnost popustiti po pitanju članstva Kosova u UN-u. 28. siječnja, nakon Vučićevog velikog govora o prijedlogu, srbijanski ministar obrane Miloš Vučević kategorički je izjavio kako je članstvo Kosova u UN-u jedna od tri “crvene linije” za Srbiju, uz nepriznavanje Kosova kao zasebne države i formiranje Zajednice.
Bidenova administracija ne može očekivati kako će Rusija popustiti oko Kosova u Vijeću sigurnosti na način na koji je Moskva učinila oko europskih mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini u jesen 2022. ili zbog Prespanskog sporazuma iz 2018. koji je otvorio put Sjevernoj Makedoniji u NATO. Kosovo je mnogo važnije za Moskvu — i za Peking. Djelujući u vlastitom interesu, Kina će također vjerojatno staviti veto na članstvo Kosova u UN-u.
Dogovor SAD-a i EU mogao bi dovesti do toga da srpsko-ruski odnosi ostanu netaknuti ili čak ojačani. Vučić bi bio pod manjim nadzorom Zapada, budući da Beograd dobiva kontinuirane pohvale za potpisivanje sporazuma s Kosovom i sve veće rusko inzistiranje da slijedi liniju Moskve.
Strateška orijentacija Srbije počiva na sposobnosti blokiranja Kosova
Uz eskalaciju i Rusije i Zapada u Ukrajini, pitanje je mogu li si Sjedinjene Države, EU i NATO priuštiti da srpsko-ruske odnose ostave netaknutima i potencijalno ojačanima, dok Putin i Vučić još uvijek drže kartu Kosova. Bidenova administracija mora hitno razmotriti ne samo troškove svog pristupa pitanju Kosova, već i koristi i vjerojatnost odlučnog rješenja.
Oštra, rijetka predbacivanja između Moskve i Beograda oko Kosova ilustriraju kako njihov odnos slabo počiva na sposobnosti blokiranja Kosova. U rujnu 2020. zabrinuta Moskva javno je kudila Vučića nakon što je srbijanski predsjednik potpisao plan ekonomske normalizacije s Kosovom uz posredovanje SAD-a. Prošlog travnja srpski su mediji obično cijenjenog ruskog predsjednika napali kao izdajnika, nakon što se Putin još jednom pozvao na Kosovo kao presedan, razljutivši Srbe koji su to doživjeli kao prešutno priznanje Kosova.
Jednom kada Priština ima deblokiran put prema članstvu u NATO-u, strateška računica Beograda mijenja se preko noći. Srbija je okružena članicama NATO-a i državama koje su se formalno obvezale pridružiti se Savezu. Dvije trećine robne razmjene Srbije je s EU. Njemačka, a ne Rusija ili Kina, daleko je najvažniji trgovinski partner Srbije. Unatoč često spominjanoj slavenskoj povezanosti s Rusijom, građani Srbije su orijentirani na zapadnu Europu i Sjedinjene Države zbog trgovine i kulture, a ne na Rusiju ili Kinu.
Ukratko, jedinstveno priznanje Kosova u cijelom NATO-u okončava polaganje prava Srbije na suverenitet nad njim. Budući kako je njegova šarada neodrživa, Vučić ne bi imao drugu opciju osim sveopćeg prihvaćanja srbijanske euroatlantske perspektive, uključujući članstvo u NATO-u, što bi izazvalo raskid odnosa s Moskvom. Doista, srbijanski generali i čelnici značajne industrije oružja u zemlji tiho čeznu za članstvom u Savezu, osobito kad svjedoče smiješnom učinku ruske vojske.
Vučićeva javna podrška prijedlogu SAD-a i EU dovela je Srbe na prag realnosti o Kosovu. Priznanje Kosova od strane NATO četvorke neće ostaviti autokratu drugog izbora nego da svoje građane prevede preko njega. Ono što nedostaje je katalizator za djelovanje Grčke, Rumunjske, Slovačke i Španjolske, da se konačno obvežu priznati Kosovo na temelju sporazuma o normalizaciji.
Ukrajinsko priznanje Kosova može katalizirati one koji ga ne priznaju
Priznanje Prištine od strane Kyiva daje katalizator za jedinstveno priznanje Kosova u cijelom NATO-u na tri načina:
Prvo, kao zemlja koja je, kako je rekao predsjednik Biden, "na prvim crtama boreći se za spas osnovnih demokratskih načela koja ujedinjuju sve slobodne ljude", Ukrajina ima veliki moralni autoritet. Priznavanjem Kosova Ukrajina bi pitanje Kosova gurnula iz lokalnog balkanskog pitanja u prvorazredno pitanje europske sigurnosti. Ukrajinsko priznanje Kosova trenutno će razbiti status quo za one koji ga ne priznaju. Umjesto izbora između predsjednika Vučića i premijera Kurtija, te bi se vlade pitale stoje li uz Zelenskog po pitanju Kosova — ili uz Putina.
Drugo , ukrajinsko priznanje dalo bi Ateni kontekst za koji grčki dužnosnici kažu kako trebaju priznati Kosovo. Atena već ima dobre odnose s Prištinom i izrazila je spremnost priznati Kosovo kako bi unaprijedila važne grčke interese. Ateni je potrebna stabilnost na Balkanu i u interesu je spriječiti podjelu Kosova, što bi otvorilo vrata “Velikoj Srbiji”, “Velikoj Albaniji” i većem turskom utjecaju na Balkanu.
Grčki ministar vanjskih poslova Nikos Dendias razriješio je potencijalne implikacije za Cipar u njegovom sukobu s Turskom i otcijepljenim sjeverom zemlje. Citirajući savjetodavno mišljenje Međunarodnog kaznenog suda (ICJ) iz 2010. o proglašenju neovisnosti Kosova, Dendias je identificirao čvrste pravne osnove za razlikovanje slučajeva Cipra i Kosova, štiteći poziciju Nikozije.
Priznanje Ukrajine pojačalo bi ovo zdravo razmišljanje. Ako Kyiv, poput Atene, može vidjeti kako međunarodno pravo daje prednost suverenitetu i teritorijalnom integritetu država, postavljajući visoku letvicu koju je Kosovo preskočilo, onda bi Rumunjska, Slovačka, Španjolska i ostali trebali moći učiniti isto. Ukrajina donosi poseban kredibilitet na temelju strahova Rumunjske i Slovačke od etničkog mađarskog separatizma promoviranog iz Budimpešte. Kao i s Putinovim kinetičkim izazovom, Zelenskiy razumije kako je jedinstvo najbolja obrana od hibridne prijetnje koja dolazi iz Mađarske. Mađarski premijer Viktor Orbán suočio bi se s komplikacijama pokušavajući iskoristiti priznanje Kosova od strane tri njegova susjeda.
Treće, grčko i ukrajinsko priznanje bilo bi poticaj za Rumunjsku, Slovačku i Španjolsku kako bi preispitale legalnost i racionalnost svojih stavova o Kosovu. Grčko-ukrajinsko priznanje Kosova konačno bi skinulo veo koji su nepriznavatelji nametnuli srpskom dosjeu i koji kosovski slučaj čini jedinstvenim, a ne presedanom. Između ostalog, Srbija je 1990-ih protjerala oko polovicu stanovništva jedne kosovske pokrajine, čiju je autonomiju ukinula i oduzela prava kada je kosovsko stanovništvo godinama bez oružja i pod vodstvom pacifista. Do danas, Beograd ne nudi puna politička prava kosovskim Albancima za koje tvrdi da su građani. Upravo ovaj srpski rekord iz 1990-ih najbolje objašnjava zašto Beograd ne spori svoj zahtjev za suverenitet u Haagu, dok inzistira na tome da je savjetodavno mišljenje ICJ-a koje je donio usko.
Oslobođena sumnjivih pravnih teorija, Španjolska bi mogla odvagnuti je li njezin suverenitet više ugrožen priznavanjem Kosova (koje nije proizvelo čak ni “presedana” u susjednim državama s nemirnim etnički-albanskim stanovništvom) ili nečinjenjem. Rusija je, a ne Kosovo, ta koja je navodno režirala kampanju bombaških pisama usmjerena na premijera Pedra Sancheza i kovala urotu sa separatistima u Kataloniji, među ostalim subverzijama.
Na unutarnjem i geopolitičkom planu, odluka o priznanju Kosova ima smisla za Zelenskog. Poznati član ukrajinskog parlamenta, Olexiy Goncharenko, u kolovozu je iznio prijedlog zakona kojim se predlaže priznanje Kosova od strane Kyiva. To znači kako bi odluka Zelenskog o priznanju Kosova dobila potporu oporbene Stranke europske solidarnosti, u kojoj je Goncharenko vodeći član.
U autorovom susretu i razgovoru s Goncharenkom, zakonodavac je naglasio kako ukrajinski građani shvaćaju kako nema usporedbe između ruske invazije na Ukrajinu s jedne strane i intervencije NATO-a i naknadne neovisnosti Kosova s druge strane. Goncharenko je predvidio kako će Ukrajina "uskoro" priznati Kosovo.
Ukrajina ne bi riskirala nikakve protumjere Srbije, kao što je srpsko priznanje aneksije Krima ili drugih teritorija na koje Putin polaže pravo. To bi odmah potkopalo stajalište Beograda o Kosovu. Putin će, naravno, tvrditi kako ukrajinsko priznanje Kosova potvrđuje aneksiju Krima i Donbasa i obližnjih oblasti; ali ruski predsjednik već iznosi tu tvrdnju na temelju prethodne intervencije i priznanja Zapada. Odbijanje Ukrajine da prizna Kosovo nakon aneksije Krima 2014. godine nije spriječilo Putina da i danas nastavi iznositi ovaj argument.
Suprotno tome, rješavanje zastoja oko Kosova okončalo bi Putinove nade u “zamjenu” Kosova za Krim u Vijeću sigurnosti UN-a. Prijedlog SAD-a i EU- a za Srbiju i Kosovo izričito uključuje načela povelje UN-a, a poštivanje tih načela ključna je odredba mirovnog plana Zelenskog.
U koordinaciji s Washingtonom, Berlinom, Parizom, Atenom i glavnim gradovima drugih zemalja koje ga ne priznaju, priznanje Kosova bi pokazalo ukrajinsku solidarnost s Europom, a ne samo europsku solidarnost s Ukrajinom. Iznad svega, predsjednik Zelenskiy bi ujedinio Zapad protiv prijetnje od agresije i subverzije koju podupire ili inspirira Rusija, bilo u Ukrajini ili na Balkanu.
Priznavanjem Kosova, Ukrajina bi potaknula proces za Srbe i kosovske Albance da riješe svoj spor duž europskih linija, a ne linija podjele u Putinovom stilu. Putin bi izgubio svog bliskog saveznika, Srbiju, i svoju kontrolu nad pitanjem koje utjelovljuje osnovno rusko nezadovoljstvo Zapada.
Europa i Sjedinjene Države dobile bi vidljiv dokaz da postoji samo jedan europski poredak i da je jedini način da ga se obrani zajedničkim zalaganjem - oko Ukrajine i Kosova.
Comments