Piše: Livia Marini
Identiteta danas ima previše: spolnih, rodnih, seksualnih, vjerskih, jezičnih, navijačkih, pa i nacionalnih i regionalnih. Žalosno je što stanovnici Dalmacije nemaju svoj identitet.
Zahvaljujući jednoj razmjeni zarobljenika Arthur Koestler izlazi iz zatvora pa ga caballierosi preko Guadalquivira prevoze do najbližeg aerodroma. Kroz spušteni prozor automobila prelazi pogledom preko terasa kavana na kojima ležerno sjede ljudi koji pijuckaju obojene limunade i čitaju novine. Te pune terase i to ležerno čitanje novina bili su ovom piscu, poslije višemjesečne tamnice u kojoj je čamio kao osuđenik na smrt, prvi znakovi slobode. I uz to, dakako, prizori lijepih žena i zgodnih muškaraca.
Ali prije nego što je dospio na britansko tlo, dobio je lekciju iz nacionalne samosvijesti. Prevozili su ga jednim malim avionom u neki pogranični gradić nadomak Gibraltara. Na tom letu pilot diktatora Franca pokazao je prstom dolje i “objasnio” Koestleru kako je to „nacionalna Španjolska” u kojoj su svi „sretni i slobodni”. Pa je nastavio, aludirajući na Engleze, kako se tamo siromašni bore protiv bogatih, dok su u „nacionalnoj Španjolskoj” uveli novi sustav: ne gleda se tko je siromašan a tko bogat, jer postoje dobri siromasi i dobri bogataši (Kastiljanci, aka Španjolci), i postoje loši siromasi i loši bogataši (Katalonci, Baski i svi ostali).
Franco i njegova ekipa ovako su zamišljali nacionalno jedinstvo. I na kraju je trijumfalno dodao kako „u dubini duše” svaki Španjolac prihvaća Francov nacionalni program, što dokazuje i to kako su čak i crveni – prije nego što su streljani – uzvikivali „Viva España!” I oni su klicali domovini, i oni su umirali za domovinu. Jeziv argument, koji je upadljiv i na ljevici – sjetimo se samo kako su se i u staljinističkim čistkama žrtve opraštale od života klicajući komunizmu. Krivi su i kad umiru za domovinu, ali su krivi i kad ih ubijaju zbog „nadnacionalnih” ideologija.
Hrvat ili Dalmatin(ac)?
Gospodin Žuža, jedan od dvojice uhićenih zbog napada na život i tijelo na koordinatora DDF-a Vedrana Bralića, žučno dokazuje kako je Bog bio Hrvat. Sve češće se susrećemo s ovakvim ili sličnim sumanutim izjavama. Čuo sam već, naravno, kako je Bog Hrvat. Međutim, u zadnje vreme slabo tko spominje činjenicu kako je Isus bio Palestinac, odnosno Židov. Kao da nije pristojno podsjećati na tu okolnost. Utjecaj crkve raste, ali vjerski osjećaji iz dana u dan slabe. Kad bi većina vjernika pročitala tekstove apostola Pavla, onda bi se nacionalisti posramljeno šunjali ulicama, jer bi od strane svojih sugrađana bili izopćeni. Ne nalazim ništa sporno u tome kad vrli Hrvatići samosvjesno brane svoj vjerski identitet, ali nikako ne razumijem zašto kriju kozmopolitsku kvalitetu svoje nacije i zašto vjerski identitet identificiraju s nacionalnim.
Postavlja se logično pitanje: što ako je Bog ili Isus bio Dalmatin(ac)? Bi li Žuža, Renato, Mile i onaj četvrti i njega premlaćivali užarenim željeznim sajlama ili bi ga pustili da propovijeda istinu? Bi li stali uz DDF u borbi protiv nezapamćene pljačke Dalmacije i nasilnog protjerivanja njenih stanovnika nehrvatske nacionalnosti i nehrvatskog govornog jezika kao što što je to radio diktator Tuđman ‘90., a ista se praksa nastavlja i danas? Bi li shvatili kako navijati za Hajduk ne znači biti Dalmatin(ac)? Jer za taj klub navijaju i ljudi iz drugih regija, pa čak i država, kao što ja navijam za katalonsku Barcelonu ili škotske Rangerse.
Dalmatin(c)i strepe, Zagreb se bahati Jedno je, po meni, izvjesno: građani Dalmacije sve više strepe. Građani strepe od onoga što će se dogoditi ako javno iskažu svoj regionalni/nacionalni identitet kao što strepe i od porasta cijena – za što će nesposobna Vlada optužiti rusku ničim izazvanu i nasilnu agresiju na Ukrajinu. Čovjek zaista mora dobro razmisliti hoće li za sebe reći da je Dalmatin(ac) i postati član DDF-a kao što mora razmisliti hoće li na pazaru kupiti kilogram ili dva kilograma pomidori.
U sve većem broju domaćinstava meso i riba se sve rjeđe pojavljuju na stolu, kao što se do ekstrema rijetko može čuti kako je netko Dalmatin(ac) - i to ne samo zbog toga što je banskim dekretom iz 1939. zabranjeno iskazati svoj dalmatski/dalmatinski identitet. Radnici strepe kako će im poslodavac jednog dana objaviti kako je zbog ekonomske krize prinuđen dati otkaze, kao što strahuju govoriti dalmatskim jezikom – koji je zabranjen istim onim dekretom koji je zabranjen i dalmatska nacionalnost.
Strahuju i zbog toga pristaju na neplaćeni prekovremeni rad, kao što strahuju i zbog toga pristaju zatvarati oči pred unakaživanjem svega vrijednog u Dalmaciji, a ono što se ne može unakaziti se potpisuje kao hrvatsko. Jedino se broj javnih službenika umnožava, iako su vladini dužnosnici još prije samo nekoliko mjeseci uvjeravali narod, i predstavnike Međunarodnog monetarnog fonda, kako će administracija biti smanjena. Jer će javni službenici i namještenici umrijeti s osmjehom i bez identiteta – svi ostali od pukog siromaštva.
Comments