Piše: Damjan Fabjanac
Svi projekti, unazad 35 godina, koji su imali za cilj zaustavljanje ustavnog nasilja Republike Hrvatske nad Dalmacijom, načelno su bili „izmjene i dopune Ustava RH“ što se pokazalo lošim za Dalmaciju.
Mantra novijih dalmatinskih političara je kako će Dalmaciji, valjda, biti bolje – ako i kada dođe do novih izmjena i dopuna Ustava Republike Hrvatske. Bila bi to, ovako ili onako – modificirana verzija, sada već davnog „Prijedloga za promjenu ustavnog položaja Dalmacije“ iz 1993. godine, donijetog samo godinu dana poslije „Manifesta za autonomnu Dalmaciju“ (1992.). Ova plemenita, ali naivna želja za „demokratskom“ promjenom Ustava Republike Hrvatske prisutna je i danas, skoro svakodnevno u nastupima stranačkih prvaka koji se navodno bore za prava Dalmacije, a plaća ih HDZ čiji su politički programi zadnjih nekoliko godina nastali u „autentičnoj Dalmaciji“ pogođenoj narodnjačkim klubovima i govorom koji nije autentično dalmatski.
Stoga danas, htjeli – ne htjeli, moramo kritički razmotriti ovu tezu.
Je li danas zaista moguće pretpostaviti kako će neka „demokratska“ promjena Ustava Republike Hrvatske uvažiti mišljenje manjinske, građanske Dalmacije, ovdje prije svega mislim na jedine dvije prodalmatinske inicijative DDF i Dalmatinski klub, donijeti (podcrtavam riječ „donijeti“) boljitak njezinim odavno opljačkanim građanima i opustjelim lokalnim samoupravama?
Proteklih 35 godina pokazalo je činjenicu kako je Dalmacija sve više gubila ingerencije, siromašila, bila rabljena i pljačkana kao, uz Vojvodinu, zadnja unutrašnja kolonija u Europi, sa svakim „novim“ izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske i drugim zakonskim aktima, koji su na osnovi takvih „novih Ustava“ pristizali iz Hrvatskog sabora i Vlade RH, točnije s Markova trga. Nije se Republika Hrvatska u nasilju prema Dalmaciji mogla zaustaviti. A nije bilo ni političke volje kako bi se nasilna pljačka, ubojstva, silovanja i protjerivanja Dalmatina iz Dalmacije zaustavila.
Iako ga Dalmacija ne bi izglasala na referendumu, ona već 33,5 (dodatne) godine trpi posljedice izmjena i dopuna Ustava S. R. Hrvatske iz 1974. bilo da se radilo o onim izmjenama koje su se dogodile 24. srpnja 1990., bilo da su se dogodile 22. prosinca 1990. Uzalud izvješća Venecijanske komisije, uzalud europski namjesnici, mazanja očiju s tim kako će se donijeti Deklaracija o statusu Dalmacije, pa još i s tim kako će se donijeti Zakona o nadležnostima, kada je ponizni „statut“ četiriju dalmatinskih županija strateški iskusno planirana akcija nacionalnih ideologa, a prije svega Ustavnog suda Republike Hrvatske – koji je prvo ukinuo dijelove statuta da bi ih kasnije i ukinuo u cjelini. Dalmaciji se ne dopušta regionalizacija i decentralizacija kao ni autonomija ni na parkiralištu županijskih skupština ni na parkiralištu razdrndane općine u kojima je više ovaca nego ljudi, a kamoli nešto više.
Povratak ljudi i ideologija iz devedesetih godina prošlog stoljeća, koji su već jednom derogirali višestoljetnu dalmatinsku autonomiju, njenu nekada ustavom zasnovanu samozakonodavnost, povratak onih koji su temeljno razorili dalmatinsko društvo, uništili izrazito uspješne privredne subjekte, uveli Dalmaciju u rat bez njezine volje i onih koji su pošto-poto pokupovali dalmatinsku marikulturu, naftnu industriju, sve prirodne resurse i zacementirali prosperitetnu protomultikulturalnu Dalmaciju kao ostrašćenu nacionalističku zajednicu hrvatske većine i šikaniranih manjina, sabijenih u sinekurne „nacionalna vijeća“ – zasigurno ne obećava ništa dobro u bilo kakvom „novom“ ustavu Republike Hrvatske.
Sam pogled na aktualnu političku scenu, na državni parlament – Hrvatski sabor, na stranke koje čine okosnicu vlasti u Republici Hrvatskoj, ali i tzv. „opoziciju“, sam pogled na hrvatsku medijsku scenu – govori nam kako među njima Dalmacija nema sugovornika. Nemoguće je otići na WC a da original i prva kopija WC papira ne odu u Zagreb, isto tako ne moguće je pojesti čorbu u Splitu, a da nije skuhana u Zagrebu. Ili se ohladi, ili se usput prolije. To je pokušala Dalmatinska akcija, ali su joj Krstičevićevi razbojnici po Tuđmanovom nalogu stavili bombu u prostorije.
O čemu se, dakle, ovdje radi: nikakve nove izmjene i dopune Ustava Republike Hrvatske ne mogu, niti smiju izmisliti Dalmaciju poslije 3 000 godina njezina postojanja. Nikakva i niti jedna nova izmjena i dopuna Ustava Republike Hrvatske ne može Dalmaciji oktroirati (podariti) njezino samozakonodavstvo, njezinu samovladu, njezina vlastitog guvernera, njezinu samofiskalizaciju. Jedino što buduće izmjene i dopune Ustava RH mogu i moraju, ako politička vlast želi da se Republika Hrvatska odrekne tiranije nad Dalmacijom – je priznati Dalmaciji pravo na samodefiniranje, na samozakonodavstvo. Republika Hrvatska mora priznati Dalmaciji pravo na donošenje vlastitog Ustava.
A taj, budući Ustav Autonomne Regije Dalmacije, za uzvrat treba sadržavati uvodnu rečenicu: „Autonomna Regija Dalmacija ovim se Ustavom samodefinira kao autonomna regija u sastavu Republike Hrvatske, što nije u suprotnosti s Ustavom Srbije“. Dalmacija se u svom Ustavu mora odreći mogućnosti secesije. Ali, maksimalno zaštititi ljudska prava i slobode od razno-raznih neprijatelja Dalmacije kakvu su Željka Markić, Vice Batarelo, Zekanović, Bartulica, Plenković, Penava, i ostala pronacistička kućna gamad. To bi bilo sve. Sve ostalo treba uraditi sama.
Zato, umjesto priča o „novom“ Ustavu Republike Hrvatske, prije svega treba se usmjeriti na budući, „prvi“ Ustav Dalmacije kao reintegrirane i autonomne regije u sastavu Republike Hrvatske; oblikovati ga kao alternativu postojećem bezumlju i ponudimo njezinim građanima, bez obzira na to kako su, što su, kada i zašto došli u Dalmaciju kao alternativu za shizofreniju koja vlada hrvatskih političkim prostorom.
Ako su se vezali za ovaj kamen i more, za plodne visoravni i u njoj vide svoju budućnost i budućnost svoje djece i svojih unuka, onda će razumjeti. I shvatit će. Možda i šutke. Kad ih sve ovo prođe.
Comments