Piše: Livia Marinni
Dok čeka izglasavanje Deklaracije o statusu Dalmacije, dalmatski lingvist s adresom u Parizu, Vjeran Vastić zadnjih mjeseci boravi u Bruxellesu. Uhvatili smo ga između dva sastanka na kojima lobira za Dalmaciju.
Zašto ste napustili Dalmaciju?
Na žalost, morao sam otići iz rodnog Splita i iz Kaštela zbog ubojstva mojih roditelja. To se dogodilo 1993., tjedan dana prije postavljanja bombe u prostorije Dalmatinske akcije. Sestra i ja smo neko vrijeme živjeli kod tete te smo se nakon niza prijetnji nama i tetkinoj obitelji odlučili na odlazak iz Splita. U tome nam je pomogao prijatelj čiji ujak živi u Parizu. Tako smo došli ovdje i nije nam žao jer smo upoznali brojne dobre ljude, upoznali smo kulturu koja je tisućama svjetlosnih godina ispred balkanske i upoznali smo se mnogo bolje s Dalmacijom nego što bi ovdje. S pozicije voditelja odjela za dalmatistiku mnogo bolje sam sagledao stvarne probleme te regije i njezinih ljudi kroz povijest.
Planirate li se vratiti u Dalmaciju?
Hmmm… teško pitanje. Dvojbe postoje, sumnje uvijek postoje, ali ipak…, Znate, zakleli smo se kako se nećemo vraćati dok ubojice naših roditelja ne budu uhićeni i procesuirani. I toga se držimo. Na jednom skupu sam rekao kako počinje prva faza povratka, ali nije sasvim sigurno kako je to tako. Može se činiti kako ću se i vratiti, ali u najvećem broju razmišljanja čini se kako neću. Možda se vratim iznenada. I možda je istina kako će biti malo prenagljeno, jer u izračunima u mom kalendaru to se neće tako brzo dogoditi, ali događa se i mi to počinjemo shvaćati, a ja, posebno, uzimam novu perspektivu na situaciju.
Vjeran i Marita Vastić koji se vraćaju iz egzila nisu isti oni koji su spašavali svoj život 1995.?
Ne. Nisu isti. Ni država nije ista. Ali, ljudi jesu. To je normalno, stvari se mijenjaju iako nikada do kraja. Ako se vratimo nećemo se naći u onoj istoj Dalmaciji kakva je bila u rujnu 1993. Neophodno je razvijati se u ljudskom stanju, učiti kroz život, uz znanje, iskustva koja stječete. I Dalmacija se promijenila. Na gore. Imam osjećaj kako je ’90. postojao kakav-takav otpor Tuđmanovoj fašističkoj diktaturi, danas 2024. HDZ će koalirati s ekstremnom desnicom. To se reflektira i na Dalmaciju. To će donijeti određene posljedice od kojih se danas još nismo oporavili. I onda, jer očito je došlo do vrlo konfliktne situacije u Europi i u svijetu...
Ako se vratite, kako vidite svoj povratak?
Postoji dio koji sam pokušavao sačuvati svih ovih godina, to je dio utjelovljen u simboličkoj vrijednosti čovjeka kao individue i Dalmacije kao zajednice individua. Dalmacija postoji stoljećima, njezino ime je zapisano u Bibliji – i to ne jedanput. Želim poštivati njezino tako što ćemo ga što je više moguće sačuvati od pokušaja ponižavanja i represije od strane određenih institucija. Nasilna promjena imena regije ili grada je nezakonita, komadanje regije je također nezakonito i, po mom mišljenju, nezakonito uzurpirano. Zatim postoji drugi dio koji je, ako hoćete, malo metaforičniji, koji je također o samopoštovanju, o volji obrane zemlje i njezinih institucija iznad ljudi i stranaka; moral pobjede, moral borbe protiv defetizma. I treće, to je i povratak načina razumijevanja institucija i vlasti te zemlje. Stanovnici Dalmacije izdržali, znali su reći 'ne' i znali reći 'da' kad je bilo vrijeme. Mislim kako Dalmacija treba vodstvo, volju za obranom interesa svih stanovnika Dalmacije koje moramo staviti u službu. Dakle, ima mnogo povrataka, ne samo simboličnih nego i metaforičkih, samo za početak. I tu nije kraj.
Jeste li već razmišljali što ćete to učiniti? Kako to učiniti?
Razmišljao sam o povratku kao činu dobrim za Dalmaciju, a također i činu za jedinstvo. Stoga isključujem kako će to biti čin u službi zauzimanja pozicija. Čak i se mogu vratiti kao političar, ne bih. Jer, čini mi se kako bi to bio uzalud rasipan čitav akumulirani kapital. Želio bih da bude korisno i za vraćanje institucionalnog samopoštovanja, jedinstva za dalmatski nacionalnog ponosa. I mi ćemo raditi na ovom scenariju. Nepoznanica ima, primjerice, u pogledu sigurnosti. Ovo je velika nepoznanica, koja raste svakim danom. Ali mislim kako mi je jasno kako dan kad napuštam Pariz mora biti isti dan kad dolazim u kuću svojih roditelja, jer mora postojati kontinuitet s mjestom kojeg smo napustili. Ovo ne može biti čin kandidature na izborima. Ovo mora biti događaj na koji su svi pozvani i mora se održati izvan svjetla izborne pozornosti gdje nema iskušenja.
Jasno ste rekli kako ćete se, kad se vratite, povući iz politike.
Ja nikada nisam bio politički aktivna osoba. Sve što radim radim za dobrobit Dalmacije i njezinih građana. Ja nisam uzurpirao zemlju ili tvornicu da mi trebaju političke veze kako bih napunio džepove. Kad sam rekao kako nemam plan B, to je zato što je to istina. Ja, zbog osobnog digniteta, ne mogu biti političar. I to želim vrlo jasno reći, jer mislim kako i oni to žele od svojih političara. Jasno je kako radim za interese Dalmacije i upravo pripremam poruku koju moram uputiti Dalmatincima/Dalmatinima.
Ukoliko se vratite bojite li se kako će vas htjeti ubiti?
Jasno mi je kako bi se i to moglo dogoditi, ali ne bojim se toga, niti me strah. Ni Maritu nije strah. To je mogućnost. Kada je u pitanju hrvatsko pravosuđe, sve mjere opreza koje možete poduzeti još su uvijek vrlo malo, sve je moguće.
Sada imate godine iskustva. Koliko vam je 50?
49
OK, 49 godina vam je. Iskusni ste, ali u početku, kad ste tek došli u Pariz, na primjer, u prvim tjednima egzila, jeste li razmišljali da sve pustite?
Iskreno, ne. Moram reći kako se nikada nisam osjećao sam. Možda sam se osjećao politički usamljenim ili ponekad napuštenim od strane nekoga iz mog političkog kruga. Ali, na razini ljudi, ne samo kako se nisam osjećao sam, nego zahvaljujući podršci toliko ljudi, toliko anonimnih ljudi, svakodnevno, na bilo koji način, jednostavnim slanjem magnetića za hladnjake, što god, dali su mi do znanja kako su tu uz mene i sestru. Ni u jednom trenutku nije se javila ideja o odustajanju od Dalmacije. Nikada.
Govorite o napuštenosti od strane nekoga. Od koga?
Vidite, kad je 1993. u prostorije Dalmatinske akcije postavljena eksplozivna naprava, kada su Mira Ljubić-Lorger i ekipa zatočeni u Loru, mnogi članovi te stranke otišli su u druge stranke. Jasno je kako se ljudi koji se zalaže za pravedan odnos prema Dalmacije jako pomaknuo posljednjih godina. Mnogo je ljudi koji su doveli u pitanje samu ideju, koji su rekli skoro sve o nama, ili su rekli skoro sve o meni. Ni u onim trenucima, koji su ponekad tužni, jer su ljudi koje poznaješ nešto rekli, ili ljudi koji su stajali rame uz rame s tobom. Razočaran sam, ali to nije oduzelo moju želju za okončati ono što me dovelo u progonstvo. Otišao sam tamo iz vrlo specifičnih razloga. I uvijek sam ih branio. Kad je sve krenulo po zlu, kad smo se osjećali jako izolirano, kad nitko nije obraćao pažnju na nas, kad nas nitko nije posjećivao od svih ovih koji sada dolaze i pregovaraju... Nikada nisam razmišljao o tome da išta ostavim. Prolazak kroz egzil bio je neugodan, izgubljene su mnoge godine, doveo je Dalmaciju do podjela i demobilizacije, morali smo se posvetiti prije svega antirepresivnoj borbi, a ne tome kako ćemo graditi autonomiju, kako graditi projekt kako bismo završili proces. Zbog toga smo izgubili puno vremena. Prestali smo se politički povezivati previše smo se udaljili. Ali cilj je za mene netaknut.
Od ovih izostanaka o kojima ste govorili, koji vas je najviše povrijedio? Koga ste se nadali vidjeti, a nije se pojavio?
Najviše sam se čuo s koordinatorom DDF-a, Vedranom Bralićem. Ostalima se ne želim zamjeriti. Ali, istina je kako je u ožujku 2013. bilo mnogo ljudi koji su pobjegli od DDF-a kada su nam srušeni profili na društvenim mrežama i hakirana web stranica. Tada su se mnogi razbježali kao miševi. Ponovilo se ono što se ponovilo Dalmatinskoj akciji. Od 13 000 naših članova odstali smo na 300ak. Sada ih je puno manje za dalmatinsku stvar. Neki od bivših članova DDF-a su potpuno nestali. Ima ljudi koji su tu od prvog dana. Ima ljudi kojima sam apsolutno zahvalan jer su riskirali. Mislim kako treba znati kako biti tu kada stvari idu dobro i kada stvari ne idu najbolje. Ali, ne govorim to u smislu prijekora. Ja to zovem učenjem. Popis bi mogao biti dug ili ne. Postoje ljudi koji su oduvijek tu. Bralić je uvijek bio tu npr. Možda imamo odstupanja, ali on je uvijek bio tu. Ali drugi, koji su u određenom trenutku bili suputnici, smatrali su prerizičnim stati na pravu stranu. Još uvijek postoji cilj, ali sada je veći nego ikada i trebat će se mnogo više namučiti za pravu stvar.
Koji je najteži trenutak kojeg pamtite svih ovih godina?
Mnogo ih je. Postoje osobne. Očito ubojstvo mojih roditelja. Osobne stvari. Znate došli smo u Pariz 1995 s 20 godina. Radili smo sve i svašta. Zamislite proces odrastanja radeći noću u barovima na Le Maraisu, a preko danu studirati. I završili smo dva faksa: pravo i lingvistiku. Sve je to bilo teško. No, osobni dio uvijek sam držao po strani. Na poslovnoj razini, ono što me najviše pogodilo nije bila borba protiv RH ili suprotstavljanje RH već borba za pravdu, za pravedan i ravnopravan odnos prema Dalmaciji. To me je motiviralo. Svaki put kad RH predstavlja poteškoću, problem, progon, špijunažu, to me motivira. Bio sam razočaran kada smo iz svojih redova sami sebe oslabili. I vidjeti nazadovanje u nekim područjima, značajno nazadovanje kao regija, gubitak samopoštovanja, gubitak ponosa, gubitak nade i entuzijazma, demobilizaciju, nazadovanje, nepoznavanje dalmatskog jezika... Sve me to plaši, loša kvaliteta administracije, sve te stvari koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo, to me pogađa i mislim kako je najteži dio svih ovih godina to što ljudi iz DDF-a nisu mogli učiniti više kako bi spriječili ove situacije.
Sada ste mi pričali, na primjer, o svojim teškoćama, o smrti vašeg oca. S osobnog stajališta, kako ste to doživjeli?
To su stvari koje su se dogodile. Odlučio sam kako od osobne situacije nećemo praviti javni spektakl, da o tome nećemo govoriti, objašnjavajući svoje tuge. Jasno je kako je na obiteljskoj razini, na osobnoj razini bila vrlo teška situacija. Rekli smo kako to nećemo, nismo pričali o tome, pomirili smo se, uplakani smo izašli iz kuće, došli u Pariz i to je to. Ponekad smo s prijateljima razgovarali o tome. Ne možemo se žaliti. U Europi trenutno ima puno ljudi koji su u apsolutno graničnim uvjetima, koji imaju svako pravo na svijetu žaliti se. Ne možemo sami sebe učiniti žrtvama kada u samoj Europi postoje tisuće ljudi koji su u izbjegličkim kampovima i nemaju nade. I mislim kako smo na obiteljskoj razini jako dobro funkcionirali i također stekli veliku društvenu svijest na koju sam jako ponosan.
Kažete da ste se sami pripremili. Je li sve prošlo kako ste se nadali?
Ne postoji priručnik s uputama za ono što se događa kada odete u egzil. Zapravo, kad smo došli u izbjeglištvo bili smo na otvorenom, nismo znali što će biti s nama, nismo znali. Živjeli smo neko vrijeme kod Bralićevog ujaka. I onda je sve otišlo do točke kada je prošlo 29 godina, a mi smo uspjeli spriječiti glavni cilj hrvatske represije – zabrana imena Dalmacije. Dakle, nema priručnika s uputama, ali smo se prilagođavali situaciji. I svi se trudimo. I na kraju, neću reći kako smo to normalizirali, jer to nikad nismo normalizirali, ali usvojili smo način življenja ovog iskustva koje nas je učinilo jačim, koje nas nije srušilo, ni emocionalno ni na druge načine. I to nam je dalo puno mira. I sprijateljili smo se, prirodno. Sklopili smo super poznanstva. Također smo mogli steći puno iskustva i puno znanja. A to nas je obogatilo i na osobnoj razini.
Jeste li mislili da će tako dugo trajati?
Pretpostavio sam to i razgovarali smo o tome, pa sam rekao ljudima iz DDF-a koji su nas došli posjetiti kako sam voljan ostati u progonstvu do kraja života. Ne tražim osobne prečace. Znam rizik koji to predstavlja: jedno, umrijeti u tuđini; drugo, kako ćeš jednog dana biti izručen. Preuzeli smo taj rizik. Ali ono što nikad ne bih učinio bilo bi pregovarati za sebe kako bi dobio povlastice poput pomilovanja, da bih se mogao vratiti prije, u zamjenu za predaju Dalmacije. Nikad to ne bih napravio.
Uz vas je uvijek bio Vedran Bralić, ali i manje poznate osobe. Što su oni predstavljali?Predstavili su sve. Dali su ono što bi malo tko dao. Sami su postali glavne mete. U slučaju Stephana Iosepha Braysa vrlo visoku cijenu. I on je protjeran iz Dalmacije, ali za vrijeme komunističke Jugoslavije, jer nije htio prestati govoriti i pisati dalmatski. Bio tu od prvog dana. Brays je umro 2011. Imao je 83 godine. Postoji simbolika odanosti i ljudi koji prokockaju sve, ne očekujući ništa zauzvrat. Ovo je također od velike vrijednosti, bogatstvo čovjeka. To je ono što nam daje ponos. Oni su najvidljiviji slučajevi, ali ne i jedini. Bilo je puno ljudi, jako puno. Divljenja su vrijedni anonimni ljudi koji su svojim zrncem pomoći pridonijeli održavanju našeg položaja, dostojanstva, sigurnosti, mogli su čak pomogli platiti troškove kada smo se od Bralićevog ujaka preselili u drugi stan. Toliko se ljudi mobiliziralo pa je mogući povratak također priznanje ovoj sposobnosti katalonskog naroda da se odupre represiji. Dalmatini mogu napraviti mnogo toga. S tim ljudima moramo ostvariti autonomiju. I ne gledati što si neki dan nešto rekao ili neki drugi dan nisi bio na visini zadatka. Već smo dosta pričali o tome i mislim kako smo se već previše potukli. Sada je vrijeme za akciju, vrijeme je za preuzimanje inicijative.
Što ćete raditi ako se vratite u Split?
Ići doma, posjetiti drage ljude i prijatelje i osjetiti onaj smrad s Rive, a onda idi do Kaštili posjetiti rodbinu. I oni su se odrekli Marite i mene, ali nema veze. Kršćanski je praštati.
Biste li ponovili izbjeglištvo?
Da. Ima stvari koje ne bih. Već sam rekao kako ima stvari koje ne bih učinio, ali odgovornost preuzimanja odgovornosti za svoj život i tu žrtvu bih. To jača ljude. Uči ih životu i pravim vrijednostima. Čak vjerujem kako bi svi ljudi jednom trebali proživjeti taj izbjeglički status. Možda bi shvatili što je život i što je prava vrijednost. Da, ponovio bih to.
Za kraj, objasnite ljudima razliku između Dalmatina, Dalmatinaca i Delmata te što je to dalmatski jezik.
S osmijehom na licu ću čitateljima to objasniti. Dakle, Delmati su neorganizirana skupina ilirskih plemena koji su imali svojevrsnu vlast. Imali su kraljeve, od kojih je napoznatija bila kraljica Teuta i njezin otac Ardiaei, suprug Agron i posinak Pinnes. Križanjem Delmata i Rimljana nastaju Dalmatini. No, razvojem društva svi oni koji imaju romansku, germansku, čak i mađarsku krv a koji žive u Dalmaciji i vide Dalmaciju kao svoju domovinu su Dalmatini. Nasuprot njih, oni Slaveni koji žive u Dalmaciji su Dalmatinci. Doduše, ta podjela za mene nije bitna, jer ja ljude cijenim po osobnosti ne po etnicitetu.
A što se tiče dalmatskog jezika, to je jezik koji se govorio u Dalmaciji od pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine do 1939. kada je zabranjen. To je romanski jezik koji je nastao iz vulgarnog latinskog i imao je svoj put razvoja. Mnogi govore kako je dalmatski jezik iskrivljeni talijanski, ali to nije i ne može biti istina, jer lingvistička znanost ga odvaja.
Samo još jednu stvar, molim. Što mislite o čakavskom jeziku?
Čakavština je slavenski govor i dijalekt je hrvatskog službenog jezika. To što je nekakav fakultet u Texasu odlučio da je to poseban jezik… A oni su rekli kako je i klingonski poseban jezik bez obzira što nema govornika. Da bi se neki govor upisao u listu jezika i dobilo sve svoje oznake – mora imati govornike, mora biti koliko-toliko kodificiran, mora imati gramatiku i mora imati najmanje 60% različitih riječi. Sve to čakavski jezik nema.
Comments