Piše: Antonio Ivanišević
S plaže na splitskom Trsteniku jasno se može vidjeti nedovršena zgrada anexa hotela "Split", točnije "Radisson Blu". Iz nje viri armadura, a prostorije u kojima su trebale biti sobe, išarane su grafitima.
Marko Alabanda, pustio je svoj dron iznad nedovršenog aneksa hotela. Na ekranu jasno je prikazan spori uspon drona. Išao je sve više i više, sve dok nije uokvirio udarac gotovo ravno s trsteničke vale. More koje se lagano valja na povjetarcu koji donosi južni vjetar i zapuštena šikara prekrivene oblacima bile su prve dvije stvari koje je dron pokazao. Zeleno podnožje koje svjetluca od noćne rose. I napušteni, napola dovršeni neboder oblijepljen svijetlim, pjenušavim grafitima.
Dva nebodera koja su trebala činiti hotelski kompleks izrađena su poprilično slično. Jedan dovršen koji već godinama prima goste, a drugi nedovršen i ruviniran. Gotovo svaki kat zgrade od pet i više katova ima grafite na svakom koraku.
Još jedna splitska zgrada zjapi prazna, nedovršena i išarana grafitima. Možete je vidjeti s brze ceste prema Stobreču, nedaleko od groblja. Trebala je to biti poslovna zgrada jedne talijanske kompanije, ali je kompanija propala u krizi koja je izbila 2008., tako da ništa od nebodera.
I još je jedna zgrada u Splitu takva, nedovšena i išarana grafitima. I još jedna, i još jeda, i još jedna…
Stare, nedovršene i zapuštene zgrade postale su za Split najnoviji Rorschachov test. Očito je nešto ozbiljno shizofreno u ovome gradu kada sve te zgrade stoje izvan upotrebe.
Za stanovnike ovog grada i profesionalne mrzitelje Splita, to je najnoviji dokaz kako grad srlja prema dolje u ciklusu propasti, još jedna noćna mora koju treba dodati našem požaru uličnih preuzimanja, kampova beskućnika i masovnih provala. Imovinska masa vrijedna milijarde eura, nekoć su bile jedne od najvećih nekretninskih projekata u gradu, ali je izgradnja zaustavljena prije deset–petnaest godina kada je investitorima ponestalo novca.
Za Alabandu su, međutim, nakalemljene zgradurine, koje su trebale sadržavati hotelske i prodajne ili pak uredske prostore, kao i luksuzne stambene stanove, najnovije što voli u svom rodnom gradu.
"Moglo je biti prelijepo, a postalo je nevjerojatno loše i gadljivo”, rekao je Alabanda.
Zadržao je snimak dronom i mahnuo prijatelju Ivanu. Njih su se dvojica dovezli iz drugog dijela grada kako bi snimili scenu.
"Znam kako Marko dobiva razne negativne kritike", rekao je Ivan i dodao: "Siguran sam kako će jednom ljudi shvatiti kako se stvari u ovome gradu moraju početi mijenjati na bolje!"
Govori nam kako je izrazito tužan što je ovako lijep grad koji je mogao imati perspektivu postao rupa bez dna s desecima neostvarenih projekata. Naglašava kako samo javni radovi u ovom trenutku mogu pokrenuti preporod grada.
"Zadnjih 15ak godina nema nikakvih radova. Gradska ekonomija se potpuno urušena i to je razlog zašto ljudi u Splitu više ne vjeruju nikome. Grad je propao kao nitko nikada", nastavio je Ivan i objasnio kako će se pravila jednom morati promijeniti. Grad će jednom morati krenuti naprijed. Ne može vječno propadati.”
Nisam obožavatelj grafita, ali nisam se mogao ne diviti onome što su Marko i Ivan snimili. Pred nama je bio trenutni spomenik Splitu, koji je naglašavao toliko problema, svjesno ili nesvjesno. Raskošna prenaseljenost centra grada. Građanska korupcija. Grafiti izvan kontrole.
Mjesto s toliko potencijala, a opet toliko kaosa.
Kad bi netko ovo probao prodati nekoj velikoj svetskoj galeriji, zaradio bi milijune. Kad bi Banksy izveo projekt ovog opsega, bio bi hvaljen kao genij. Budući kako se radi o hrpi uglavnom anonimnih ljudi, pristojni Split je u pometnji. Čak je i član gradskog vijeća te politički tajnik HDZ-ove parastrančice “Centar”, Bojan Ivošević izašao iz svog skloništa i rekao za TV Jadran kako Split ne bi trebao biti otvoreno platno za nadobudne umjetnike.
Lako je autore ovih (ne)djela prikazati kao vandale koji namjeravaju uništiti Split, ali zgrade u kojima djeluju su trunule godinama, dok je lokalna birokracija malo učinila kako bi riješila situaciju. Umjesto rješavanja situacije, gradski oci bavili su se trpanjem love poreskih i prireskih obveznika u svoje džepove, a autori grafita su preuzeli na sebe preobrazbu nečeg ružnog u nešto daleko živahnije. Nije li to puno bolje Split?
To što su koristili medij ulične umjetnosti čini njihov rad mnogo više spalatrian i dalmatun od bilo čega što su gradski oci napravili zadnje 34 godine.
Grad se desetljećima osjećao pod opsadom grafita. Prije sam procjenjivao svoje vrijeme vožnje prateći izlazne rampe na znakovima autoceste. Sada to mogu učiniti na temelju brda grafita naslaganih na ulazu u grad. I upravo sam prošao pored jednog od njih.
Grafiti u svom najgorem obliku ne uljepšavaju susjedstva. Ali ono što se dogodilo u Splitu nije bila nekakva trenutna slučajna škrabotina. Genijalnost u metodičnom bombardiranju svakog kuta desecima imena, primjer je timskog rada kojem bismo svi trebali težiti. Neuspjeh je ovdje bio zbog tvrtke koja nema sredstava kako bi priuštila zaštitare i gradske vlasti koja uopće nije smjela odobriti taj pothvat rasipanja.
Osim toga, grafiti su desetljećima dio dalmatinski siromašne radničke klase. Čak sam i ja, štreberski tinejdžer, izgrebao „Faraon" na prozorima i drvenim stolovima u osmom razredu sve dok mi nastavnici u jednoj splitskoj školi nisu oduzeli moj alat za graviranje i pozvali roditelje. Bilo je tu nečeg oslobađajućeg – čak i ohrabrujućeg – vidjeti oblik umjetnosti koji je dugo demoniziran kao vandalizam, u isto vrijeme kada su ga velike korporacije prisvojile, kako preuzima tako vidljivi dio središta grada.
“Ne pripada ovo samo crtačima grafita,” rekao je Marko Alabanda, “već svima nama.”
Iznad parkirališta na kojem su stajali on i Ivan uzdizao se veliki mural na kojem su crteži splitskih superzvijezda, Borisa i Dina Dvornika u stilu ulične umjetnosti. Mural je okružen natpisom koji oduzima dah:
„Nema više Borisa, nema više Dina
Povuklo se more, raspukla se stina
Puno manja sad se čini splitska bina”
"I ovo je umjetnost", rekao je Ivan, "Prava umjetnost uvijek ukazuje na problem ili situaciju. Zato je ovaj natpis umjetnost. Za razliku od črčkarija koje slave nacističke režima. E, to nije umjetnost"
Ostavio sam Marka i Ivana te otišao do Spaladium Arene. Tamo sam zatekao Željka Volodera kako fotografira nedovršenu arenu, rupu u kojoj su trebali biti naliveni temelji za neborer visok 100ak metara. Zamolio je suprugu neka ga snimi s arenom kao pozadinom. Visoko iznad njega, otrcani bijeli natpis s rupama visio je s nedovršene građevine.
"Kad sam radio na ovoj areni, nadao sam se kako će i nebder i planirani trgovački centar biti brzo gotov. Ostala je rupetina kao podsjetnik na korupciju i izvlačenje love iz izgradnje", rekao je Željko, koji je 2007. došao u Split kao radnik na izgradnji arene.
Moja prijateljica i povjesničarka umjetnosti, Mihaela Richter, divi se snimcima koje su napravili Marko i Ivan. I ne može zamisliti kako netko može ići toliko visoko i na opasna mjesta kako bi ispisivali grafite.
"Mnogi ljudi će reći kako su gradovi postali ružniji zbog grafita i kako horizont izgleda loše, ali to nije istina. Grad izgleda ljepše, mnogo, mnogo ljepše. Kvalitetan grafit ili mural je lijepo napravljen. Osim toga, ulična umjetnost je dio povijesti Splita.”
Pitala me kako su te zgrade trebale izgledati. Kad sam joj pokazao rendere, rekla je kako renderi obično ne predstavljaju završenu zgradu.
Dok sam se vozio ulicom Put Supavla, prošao sam pored dugog zida ispisanog grafitima. Nasmiješio sam se. Puno toga nije u redu sa Splitom, ali obojane ruševine i nedovršene zgrade koje donose sreću mještanima i turistima najmanji su dio toga.
Comments