Piše: Vedran Bralić
Ovo je priča o meni – čoviku s mora i o svim drugim judima s mora koji osjećaju nepravdu i koji o nepravdi javno progovaraju.
Odrastati sa samohranim ocem, posebno za vrijeme puberteta nije bilo jednostavno. Pogotovo što je razlika između nas bila 46 godina.
Od najranijeg djetinjstva bio sam poseban, drugačiji i izdvajao se iz okoline. Majka je bila teško bolesna, na kraju umrla 1985. godine; starije sestre brinule su o sebi, a ja kao najmlađe dijete u obitelji nisam imao druge do li živjeti u „svijetu mašte“ i pokušati od životnog sivila napraviti nešto dobro. Nešto dobro za sebe. To mi ni do danas nije uspjelo poći za rukom unatoč diplomi sa splitskog pravnog fakulteta.
Nisam se izdvajao iz okoline samo po tome što sam živio u svome “svijetu mašte”, već i po tome što su mi se ljudi nikad nisu sviđali, ali i po tome što sam prema svim papirima bio Dalmatin, a do osnovne škole govorio sam isključivo splitskim dialektom dalmatskog jezika (što je još jedan dokaz da taj jezik nije izumro smrću Tuoneta Udaine).
Kao dijete želio sam biti gimnastičar, pjevač, glumac, književnik ili sudac. Nikada vojnik, policajac, nogomataš ili pilot. Želio sam se baviti lijepim stvarima, umjetnošću ili pravom. Pravo sam kao dijete često brkao s pravedošću. Želio sam da ljudi budu fer i pravedni jedni prema drugima, da zbog svojih malih sitnih interesa ne uništavaju druge, želio sam postići to da svi ljudi žive sretno, zadovoljno i u slozi. To i danas želim.
Sa mnom nikome nije bilo lako. Kao mali često sam patio od teških bronihtisa i upala pluća koje su u kasnijoj dobi prerasle u astmu. Iako dobro nahranjen i životu u čistom, suhom, svjetlom i prozračnom stanu valjda je genetika prevladala životni standard. Naime, moja pokojna majka bila je astmatičarka, a nekoliko njenih sestara umrle od posljedica astme neposredno nako drugog svjetskog rata. I moja pokojna sestra, koja je poginula u ratu, imala je astmu.
Ja sam u biti neprilagođena osoba. Nikad se nisam mogao prilagoditi alkoholičarima i raspuštenoj djeci iz kvarta. To su većinom neobrazovane seljačine, kako bi mi u Splitu rekli Vlaji, koji će radije zatući vlastitog brata za pedalj zemlje, nego li mirno riješiti bilo kakav spor. Živjeti u takvom okruženju za mene bilo je naporno. Nikada nisam imao neku posebnu ekipu za druženje. Osim njih dvoje: brat i sestra blizanci, Marita i Vjeran Vastića.
Nikad se nisam mogao prilagoditi žderačima tuđe energije i njihovoj zlobnoj pasivnoj agresiji. Iako miran po naravi takva zla gamad me je uvijek izbacivala iz takta i dolazilo mi često da ih zatučem da se više nikad ne dignu. No, umjesto toga žderao sam sebe i postajao frustriran, dok oni sve više i više agresivno uništavaju sve oko sebe.
Možda je upravo to nedruženje s drugom djecom i moja mirna narav, te iskorištavanje moje dobrote od strane drugih potaklo moj svijet mašte. Možda i to što sam često bio bolestan ili to što je majka bila bolesna. Možda su isti ti razlozi doveli do toga da sam želio živjeti u jednom pravednijem i boljem svijetu od onoga u kojem sam živio i u kojem živim danas.
Jedan čovjek mi je jednom rekao da sam bolestan baš zato jer sam previše dobar i previše pošten i previše naivan i žderem sebe dok mi zli gadovi jašu za vratom. Rekao je još da se moram znati obraniti od takvih. No, ljudi su krvoločniji od životinja. Kada nanjuše tuđu dobrotu i naivnost napravit će sve da takvu osobu unište, zgaze, mentalno iskasape. Pa, kako se onda obraniti od tih vampira? Tražio sam često načine da se obranim od takvih, ali ako bilo što napraviš, ako bilo što rečeš opet si ti taj koji ne valjaš. Dobar čovjek nikada nikome ne valja.
Moju tugu i frustriranost odavno su prepoznali još u vrtiću. No, nitko od tih „pustih stručnjaka“ psihologa i pedagoga nisu učinili ništa po tom pitanju, već su pustili krvoločnu bjesnu paščad vlašku na mene. Tada nisam shvaćao što to znači. Dugo godina poslije sam doznao kako je to učinjeno „da me se ojača“. Takvo se stanje zadržalo do sada. Republika Hrvatska preuzela je lošu metodologiju iz Jugoslavije, umjesto da ide u korak sa svjetskim psihijatrijskim, psihološkim trendovima koji govore da se ranjiva djeca trebaju zaštititi tako što se izdvajaju iz grupe agresivne djece.
Republika Hrvatska je u biti samo promijenila naziv i otcjepila se od Jugoslavije, ali realno ništa se nije promijenilo. Uništavanje svega povezanog s Dalmacijom nije od jučer. Ta se agenda provlači još iz vremena Narodnog preporoda, kada su velikohrvatski imperijalisti Dalmaciju svrstali u svoje „narodne zemlje“. Tako sam doznao da su u vrtiću „stručnjaci“ pustili krvoločnu bijesnu paščad vlašku na mene ne samo „da me se ojača“, već i zato što sam bio jedini Dalmatin(ac) među svim tim Hrvatićima. To je još jedan dokaz da za vrijeme socijalizma fašizam u hrvatskom nacionalnom biću nije do kraja bio uništen.
Odgajan da budem dobar, primjeren, pošten, obrazovan i fer nije mi pomoglo ni u vrtiću, ni u daljnjem životu. Biti naivan i iskren ni u socijalizmu ni u kapitalizmu, pogotovo ovom rigidnom neoliberalizmu kojeg je RH uvela za vrijeme dogovorenog građanskog rata nije bila vrlina, već mana. Biti boležljiv, naivan i iskren još je gore.
Ne, ne krivim roditelje za to – imali su dobre namjere, učiniti od mene dobrog i poštenog čovjeka koji neće imati problema sa zakonom. No, problem je u tome što nisu razmišljali dugoročno. A možda su bili svjesni toga da kao obitelj pripadamo manjinskom dijelu stanovništa, nepriznatoj nacionalnoj manjini, te na taj način branili moj tjelesni integritet. No, ni to nije pomoglo, jer sam često bio fizički napadan i vraćao se doma krvav, slomljenog nosa ili u modricama.
Nikada prvi nisam izazvao kavgu. Svi ti napadi na mene bili su zločini iz mržnje, kako bi ih danas klasificirali predstavnici raznih uduga za zaštitu manjinskih prava. Zanimljivo nitko od tih udruga ne brani pravo Dalmacije i Dalmatina/ca na ono što je RH stavjanjem potpisa na međunarodna pravna pravila postavila u svoj pravni sustav iznad zakona, a ispod Ustava. Sve te udruge, stvorene iz određenih političkih stranaka kako bi provodili stranačke programe na terenu, ne žele ni čuti za Dalmaciju i za probleme Dalmacije. Oni imaju svoje male sitne ograničene političke misije zbog kojih ispod stola dobivaju sredstva od stranaka koje su ih osnovale.
Kako bilo, život ide dalje. Tako sam i ja u jednom trenutku zabljesnuo i uspio svoj svijet mašte unovčiti. Početkom 2000ih prodao sam svoj scenarij za TV seriju jednoj nizozemskoj državnoj produkcijskoj kući. Zanimljivo, taj isti scenarij su mi na HRTu odbili da bi taj isti HRT želio otkupiti moju seriju za koju sam dobio nekoliko međunarodnih nagrada za najbolji scenarij. Valjda balkanski fašistoidni mozak djeluje na toj razini.
Pisat sam počeo jako rano, već u vrtičkom razdoblju. Dok su me ponižavali i tukli ja sam sve više riječi stavljao na papir. Što su bili agresivniji prema meni ja sam sklapao sve bolje rečenice. To je bio moj ispušni ventil za njihove napade. U školi sam isto briljirao, no fašistoidni nastavnici su mi uspili slomiti duh i napravili sve da zamrzim školu i učenje. U višim razredima osnovne škole, učio sam samo po navici. Želio sam da to mučenje što prije prođe i da što prije upišem srednju školu. A kad sam krenuo u srednju šolu započela su politička previranja i na kraju rat.
Prvo razjasnimo nešto: u našim leksikonima često pogrešno stoji da su boduli ljudi koji žive na jadranskim otocima. Realno, boduli nisu samo oni koji žive na otocima, već i svi oni starosjedioci obalnih gradova i naselja koji žive s morem i od mora – to su svi oni za koje se može reć da su judi s mora. To su svi oni pomorci, ribari i težaci čija je duša predana moru; to su svi oni koji su predani Dalmaciji, koji osjećaju i dišu Dalmaciju u punom smislu te riječi.
Takvih je danas jako malo. I to ne samo na obali, već i na škojima.
Ali, ja sam jedan od njih. Ja sam duša s mora, ja sam jedan od zbilja rijetkih koji dišu Dalmaciju.
Pogađate, ovo je blog o meni – čoviku s mora koji osjeća nepravdu i koji o nepravdi javno progovara. O mome životu i o mome osjećaju za realnost i pravednost. Ovo je blog o duši s mora koja može i zna uvidjeti neke stvari bolje od drugih.
Comments