Piše: Mirjana Lovrić
Nije samo tzv. nacionalistička Hrvatska ta koja pretvara sve dalmat(in)sko u hrvatsko. Nema tu nikakve razlike između hrvatskih nacionalista i "građanske Hrvatske". Najsvježiji primjer je s televizije N1, u kojoj je svjetski poznati dalmat(in)ski slikar Emanuel Vidović, naprasno postaao "hrvatski slikar".
Ludvik Kuba, češki folklorist, etnomuzikolog i slikar, poslije boravka u Dalmaciji 1892. objavio je knjigu "U Dalmaciji" u kojoj, na samom kraju piše: „I ne ljuti se kad na tebe ponovo počne lajati čopor pobješnjelih pasa, zaboga znaš kada bi te hvalio: kada bi slijedila primjer ostalih romanskih ogranaka i prepustila da te nagazi tvoj davni susjed na šiju! Što više u tebi bude snage, to će više kod njih biti - pljuvačke!“
Otkako je Dalmacija digla šiju sredinom XVIII. stoljeća, tako je postala meta orkestrirane kampanje i stvaranja slike o kriminalnoj zemlji u kojoj mafija odlučuje o svemu i koja je „privatna zemlja“ Antonija Bajamontija. Kao oprobani recept, tome je dodat još „antiilirski“ karakter „privatne zemlje“ Dalmacije u kojoj se negira sve ilirsko, ugrožavaju prava Ilira manjine i rimokatolička crkva dovodi na rub gladi, otimaju joj se objekti, maltretira svećenstvo i tko zna što sve ne. Dok su narodnjaci i njene političke, kulturne i naučne „elite“, čast rijetkim izuzecima, puhala u isti rog s velikohrvatskim protofašistima, imali smo idiličnu sliku o „svehrvatskim zemljama“. Mediji, obrazovanje, crkva, akademije - u Dalmaciji bilo je podređeno „obrani ilirizma“, plakale su gusle dok se klanjalo Mefistu s Griča u kom se napijalo dalmatske krvi kao vina.
Sociologija odavno ne vidi nacije kao "prirodne zajednice", već kao socijalne konstrukcije, proizvode organizovanog, svjesnog i metodičnog rada različitih društvenih aktera, prije svega intelektualne, političke elite i državne vlasti. O tome, veoma uvjerljivo, pišu B. Anderson i E. Hobsbom u svojoj studiji iz 1983. godine. Nacionalni identitet formirat će se samo u prisustvu i kontrastu prema drugim nacijama, i u stalnom redefiniranju odnosa prema drugim grupama. Kada znamo tko smo, dijelom to znamo i zbog toga što znamo što nismo! Povijest Dalmacije više je nego dobar pokazatelj i potvrda toga. Od Dioklecijana, koji u pismu o abdikaciji, piše: „Rođen sam u Dalmaciji, u Dalmaciji sam služio i kao Dalmatin u svojoj zemlji želim i umrijeti“, Bošković i njegovog pisma kolegama u Toscani, u kojem izričito piše o dalmatskom narodu, dalmatskoj naciji, velikodržavnim ambicijama Dalmata, pa sve do Dalmacije kao austijske krunske zemlje i socijalističke regije, pa „mladih – lijepih“ neofašista i „obrane hrvatskog naroda od povampirenih četnika i balija“. Različiti povijesni periodi, različita svijest o sebi. Veliki je broj ljudi s ovih prostora koji se nisu maknuli s mjesta a promijenili su četiri-pet država. U Dalmaciji mnogi se nisu maknuli iz svoje zabiti, a mijenjali su nacionalni identitet sa svakom novim promjenom država. Tako se u Dalmaciji u drugoj polovini XIX. stoljeća po prvi put javlja etničko hrvatstvo i srpstvo i od tada, u jednom te istom povijesnom entitetu, počinje igra živaca u korist jednog ili drugog nacionalnog ideniteta. Niti smo znali tko smo, niti tko nismo, a izgleda da ni danas to ne znamo.
Dalmatinci su stalno na rubu da dožive sudbinu jednog od mnogobrojnih naroda koji su nestajali kroz povijest i koje su asimilirale veće etničke zajednice, različitog jezika, religije, kulture... Jedino što je održalo Dalmatince (ali ne i Dalmatine) i poštedilo slične sudbine je ta dvije tisuća godina stara tradicija prostora koji je imao kakvu-takvu političku organiziranost i subjektivitet. Naravno, narod koji je obitavao na prostorima Dalmacije je, poput svih ostalih na planeti, poticao iz raznih etničkih grupa, starosjedilačkih ili naseljeničkih, osvajačkih ili zarobljeničkih, koji su svoj subjektivitet i identitet gradili kroz zajedničko povijesno bivstvovanje. Opstao je zahvaljujući tom povijesnom pamćenju, ali i nasilnom i banalnom atakiranju na njegov subjektivitet, izazivajući upravo tako otpor i samosvijest, u nužnoj obrani od namjere potpunog potiranja i asimilacije. Sve do 1990.
Ako jednom narodu ukradeš baštinu, prisvojiš povijest i povijesne, kulturne, znanstvene istaknute osobe, mijenjaš izgled sakralnih i drugih spomenika, jezik, običaje, uzeo si mu ontičko, učinio si ga suvišnim. Dalmatini su bili gorštačko-primorski, pitomi narod. Sve do druge polovine XIX. stoljeća broj pismenih je bio najviši na Balkanu. marulić, Lucić i Hektorović obraćali su se u svojim djelima izravno svome narodu, jer je u njemu imao dovoljno čitaoca. Dalmacija, s venecijanskom pomoći, dobija škole, tisak, izdavačku djelatnost. Kratka vladavina Francuza pojačavaju potporu javnog obrazovanja i zdravstva, a Austrija osnažuje do kraja... U tome odlučujuću ulogu imaju stranci koje Dalmatini uveliko prizivaju u Dalmaciju i koji postupno stvaraju generacije Dalmatina s razvijenom nacionalnom sviješću. nakon 1870. falsificira se i uništava arhivska i muzejska građa, posebno nakon ulaska Dalmacije u Banovinu Hrvatsku, objavljuju prijepisi ili, kao to reče dr Ivanović u Skupštini KSHS, a kako su pisale novine govoreći o tome kako „je posao režima bio da uništi Dalmaciju“, kako se „dobijaju od režima pohvale i nagrade za paljenje kuća, premlačivanje i ubojstva, vađenje očiju živim ljudima, bacanje djece kroz prozore, lomljenje ruku ženama i djeci, zato što nijesu vjerni banovini“, provode „divlji napadi na prošlost i tradicije Dalmacije, rušenje spomenika, pljačkanje povijesnih dokumenata, a sve je započelo ukidanjem jezika.“
U početku se htjelo uništiti sve dalmatsko. Vučene su kosti Sv. Mihovila po prašini ispred crkve u Trilju, uriniralo se po improvizovanim kapsilima sv. Jurja Dalmatinca, pokušalo se s paljenjem crkve sv. Duje... A onda se promjenila taktika i Berislavići su postali „hrvatska dinastija“, sv. Mihovil, sv. Ozana, sv. Juraj i sv. Duje „hrvatski sveci“. I tako sve do današnjih dana.
I nije samo tzv. nacionalistička Hrvatska ta koja pretvara sve dalmat(in)sko u hrvatsko. Nema tu nikakve razlike između hrvatskih nacionalista i tzv. druge Hrvatske, ili građanske Hrvatske. Najsvježiji primjer je s televizije N1, u kojoj je svjetski poznati dalmatski slikar Emanuel Vidović, naprasno postao "hrvatski slikar". Evo što kaže sam Emanuel o sebi: „Da meni nema Dalmacije ne bih ni ja postojao. Da je sreće, ja iz te Dalmacije ne bih nikada otišao, da sam mogao tamo slikati, da je tamo onda bilo nekih većih mogućnosti. Ja nikada nisam mogao preboljeti Dalmaciju... Ja sam uvijek, kada mi je nešto pošlo za rukom i kad su što dobro rekli o mom slikarstvu, imao osjećaj da nisam obrukao Dalmaciju... Ipak, imam dojam kako sam stalno ostao u Dalmaciji i mogu reći za te slike, ako mi pođu za rukom, da je to nešto u zdravlje Dalmacije, a ne u moje. Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Dalmacije, kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili ruke, ja čupam slike iz Dalmacije.“
Emanuel Vidović je bio počasni član saveza Dalmacije! I to mnogo govori o tome kako je on sebe doživljavao. Ima mnogo onih u Dalmaciji koji izgravaju „svjetske ljude“ i koji za svako svojatanje dalmat(in)skih velikana koriste floskule kako su to ljudi koji pripadaju čitavom svijetu i kako je dobro što ih mnogi svojataju, kao da se tu radi o želji da se od dalmat(in)skih velikana naprave univerzalne vrijednost. Ne! U pitanju je vrlo smišljena otimačina koja ima za cilj poistovjećivanje Dalmatina(ca) s hrvatskom nacijom svojatanjem dalmat(in)ske povijesti, njenih velikana, baštine i svega onoga što čini habitus jednog naroda.
Ne prođe dan a da se preko hrvatskim medija Marko Marul(ić) ne uvrsti među „hrvatske pisce“. To je toliko puta ponovljeno da nijedan Hrvatić odavno nema dilemu po tom pitanju. Citiraju se njegova dijela kao glavni argument. Kao da je Karl May bio Indijanac zbog svog najpoznatijeg lika? Vjerujem da malo tko u Zagrebu zna za Marulovu pjesmu koja je odgovor na tvrdnju da među Hrvatima ima junaka kao što su Dalmatinci:
„A da čoče, božija ti vjera, znam ja tu veselu Iliriju,
nu kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije Bog dâ Mađara?
Ta vi svi fastaste tamo jednoga njega junaštvom;
a kad vi Bog njega uze između vas, a vi svi sunovrat u turski jaram opet!
No kršna Dalmacija ne haje ni za Ilire, ni za Murate, pa ni za Mađare;
svi oni bijaše pa i preminuše, i mač svoj o Dalmatine gdjekoji opitaše, pa nestaše,
a Dalmacija ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi”
Pošto je jedan Dalmatin(ac) rado viđen po zagrebačkim studijima zbog hrabrosti da može „sve u brk“ reći o Titu i Južnoj Hrvatskoj sa zagrebačkih medija, što je „nepopularno“ tamo jel'te, i kome ne smeta ništa od ovoga što je napisano do sada u ovom tekstu, koji je inače „čisti nacionalizam“, ne bi loše bilo da se „ćoramo“: eto vama Stanko Vraz i njegova epohalna djela, a ostavite se Marula, Boškovića, Vrančića, sv. Mihovila... Imamo mi tako „moderne“ Dalmatin(c)e koji su prevazišli te priče o identitetu, što je čije i slične primitivizme. Zato je bavljenje Dalmacijom tako popularno u Zagrebu jer je Dalmacija „laka meta“. Nema tko odgovoriti. Naviklo se, a vlast se ne bavi time. Ima „pametnija posla“. Kao ni tzv „kulturni, naučni i medijski poslanici“. Sa druge strane, ne možeš tako doprijeti do studija i novinskih stupaca svehrvatske prijestolnice ako si stanovnik Dalmacije. Zna se kako se to radi.
I, kako reče ono Petar Zoranić, pisac prvog modernog romana na Balkanu:
„Bilo bi pametno da zašutiš, dijete. Ja nisam krpa da perem tuđu nečist. Tebi je nezko utubio u glavu zle misli protiv Dalmacije koja te othranila i poslala da se nečemu dobrome naučiš, pa bi valjalo da se držiš prema njoj ka prema svojoj majci. A i jest ti ona majka. Domovina je isto kao majka. A što se gospodara tiče, on mene vrijeđa, ali… psovati ga na vaganu koji ti neko daje, isto je kao i psovati domovinu. No, da ostavimo gospodara. On je čovjek kao i mi, kao ja i ti, pa i on može pogriješiti, a da se na vrijeme ne ispravi… Ali, domovina je vječna i nju u srce moramo unijeti ako smo ljudi i ako smo pravi njeni sinovi. Domovina može biti ili usred srca ili u potplatku obuće. Iz srca se ona ne izbacuje lako, a tko je nosi na potplatku, ona se liže sa svakijem korakom i iščili kao paučina. I kad se tako izgubi, ondar čovjek postaje krdo. Čuvaj se toga, dijete, kao živoga ognja. Čovjek bez domovine, ili, što je isto, sa osramoćenom domovinom, više i nije čovjek.“
Comments