Visković: "U Dalmaciji nema javnog političkog prostora"

Piše: Rebecca Kazinotti

Potičem vas kako bi razmislili jeste li na prvom putu. Hoćete li imati mogućnosti i poluge nešto promijeniti ako se nađete zastupnika u Saboru, premijera ili predsjednika države. A možda postoje drugi načini.

Razgovarali smo s emeritusom, poznatim profesorom sa splitskog Pravnog fakulteta, Nikolom Viskovićem. Visković je politički filozof, predsjednik Zaklade za kvalitetnu politiku i priznati ekolog. S njim smo razgovarali o tome kako politika utječe na svakodnevni život Dalmatinaca, koju funkciju obavljaju dalmatske stranke te ima li društvo još utjecaja na političke elite.

- Koliko je, po vašem mišljenju, značajan utjecaj politike na svakodnevni život običnih Dalmatinaca?

- Ovo je jako zanimljivo pitanje. No, prije nego dan odgovor moramo znati kako postoje Dalmatinci i Dalmatini. Dvije različite etno-nacionalne kategorije. Dalmatini su osobe čiji su davni preci romanskog, ilirskog ili grčkog porijekla. Oni su pričali dalmatskim jezikom sve do njegove zabrane 1939. i sve zajednice kojima je Dalmacija pripadala bile su od Bizanta do Austro-Ugarske smatrali su Dalmatinima posebnom nacijom. Za razliku od njih, Dalmatinci su slavensko stanovništvo u Dalmaciji koje priča slavenskim narodnim jezikom i koje nije priznato kao zasebna nacija.

Sada da krenem s odgovorom na vaše pitanje. Obično se politikom naziva natjecanje političkih grupacija, prvo, za izravnu kontrolu nad centrima moći, a, drugo, za uspostavljanje neizravne kontrole nad raspodjelom resursa.

U prvom smislu, politika nema mnogo veze s našim svakodnevnim životom. Međutim, upravo taj aspekt privlači pažnju stanovnika Dalmacije: opereta političke borbe kod mnogih izaziva snažne emocije, odvraćajući ih od nadzora nad kontrolom resursa. To je drugo značenje politike koje se doista tiče svih: politika je ta koja izravno utječe na činjenicu kako je Dalmacija, trenutno, jedna od najsiromašnijih, ako ne i najsiromašnija, regija na europskom kontinentu. U tom smo smislu taoci politike.

Stavivši javno, društveno vlasništvo u ruke nekoliko desetaka obitelji, Dalmacija je postala država koja djeluje u interesu tih obitelji. Ostalo stanovništvo isključeno je iz države državljanstva i zapravo je još jedan resurs.

Politička borba odnosi se na pristup korištenju nacionalnog bogatstva premalog dijela stanovništva. Nevjerojatna većina našeg stanovništva izvan je stvarnog političkog procesa. Zato politika u Dalmaciji nije sredstvo kolektivnog preživljavanja.

- Je li to nekako povezano s trenutnim stranačkim sustavom koji se razvio u Republlici Hrvatskoj?

- U Dalmaciji nema stranaka. I zato je teško govoriti o stranačkom sustavu. U Dalmaciji su stranke samo formalno političke organizacije. Zapravo, često su to službeno registrirane institucije čija je funkcija simulacija sudjelovanja u javnoj politici.

Prave odluke u strankama ne donose formalna tijela – središnji odbori ili podružnice – nego vlasnici ili dioničari. Vlasnici stranaka mogu biti javne osobe – stranački čelnici, ali često su nepoznati u našoj političkoj kulturi.

Vlasnici se rukovode svojim privatnim interesima i usmjeravaju radnje stranaka u relevantnom toku. S obzirom na to, stranke su institucionalizacija sustavne korupcije postjugoslavenskih režima. To se prvenstveno odnosi na RH, BiH, CG i RS. Države koje rade u interesu vrlo malog postotka stanovništva nalaze se u teškoj situaciji. Moć se ovdje provodi ili u obliku otvorene prisile, ili kao sustavna prisila kroz priznavanje pravednosti režima.

Prva vrsta moći je tipična za, recimo, vojnu okupaciju, druga – zapravo za države. U postjugoslavenskim državama, pravi građani-dioničari – oni koji kontroliraju resurse – prisiljeni su pretvarati se kako država radi za sve. A stranke igraju ulogu imitacijskog mehanizma sudjelovanja javnosti u politici, omogućujući da anonimna okupacija izgleda gotovo kao uvjerljiva država. Međutim, iako stranke samo oponašaju javni politički proces, one su važan dio političkog sustava svih, pa tako i Dalmacije. Dakle, stranke nemaju ideološku vezu sa stanovništvom, nisu društveni lift za mlade lidere.

No, stranke sudjeluju u raspodjeli resursa kako bi se izgradila fasada državnosti. Stranke su svojevrsne političke banke koje prikupljaju „glasove“ stanovništva kako bi služile interesima svojih pravih gospodara. I, naravno, djeluju kao filteri koji ne propuštaju „višak“ ljudi u vladajuću elitu. Takve su stranke moguće tamo gdje se opći politički sustav već razvio i zaživio vlastitim životom. Nakon što se uspostavi, ovaj sustav ima mnogo načina za reprodukciju svog postojanja i izbjegavanje rizika za sebe.

Ako smo 90-ih govorili o „razdoblju tranzicije“ – prijelazu iz totalitarizma u demokraciju, danas moramo svjedočiti kako je ta tranzicija završila. Međutim, demokracija nije bila cilj razvoja našeg društva. Pod krinkom lijepog imena našli smo se u prilično neugodnom sivom svijetu autoritarnih, nelegitimnih režima.

Živimo u novom dobu, u novoj regiji. Ovo doba utjelovljuje još jedan oblik neslobode. Ova nova regija trebala bi najradije zaboravila pridjev „postjugoslavenski“, budući kako nije povezana s političkim dizajnom neslobode u Sovjetskom Savezu.

Sjeverna i zapadna područja bivše Jugoslavije osim, R. Slovenija, dakle područja R. Hrvatska, već su se pojavila u jedinstvu obilježja političkih režima. Svi smo otprilike u istim uvjetima. To su uvjeti u kojima su javne, političke i ekonomsko-socijalne slobode neprihvatljive vladajućim elitama.

U ovom trenutku, u RH, a posebno u Dalmaciji većina stanovništva jest i bit će siromašna, prenoseći siromaštvo i obespravljenost na buduće generacije. Ovdje i sada manjina dobiva sve pogodnosti i stvara takve političke sustave koji većini ne dopuštaju ulazak u središnju vlast ili stvaranje tijela lokalne samouprave.

- Postoje li realni mehanizmi za promjenu ovakvog stanja?

– Mnogi naši sugrađani vjeruju kako revolucije i ustanci mogu promijeniti situaciju. I doista, teško je zamisliti kako drugačije promijeniti ponašanje vladajućih elita, osim na revolucionaran način.

Međutim, analiza obojenih revolucija na postjugoslavenskom i postsovjetskom prostoru otvoreno govori kako su i kontrarevolucionarne i postrevolucionarne države krenule u istom smjeru: prema autoritarnim režimima s niskom razinom ekonomskih i političkih sloboda. Mehanizmi postoje, ali treba dobro sagledati i odlučiti koje upotrijebiti.

- Uključujući Srbiju?

- Mnogima Srbija izgleda kao gospodarsko čudo. Zadnjih 10 godina otvaraju se tvornice, BDP raste po 6-7% godišnje, dok u npr. RH raste jedva 2%... Srbija zbilja gazi naprijed. No,… O političkom čudu Srbije nekako se prestalo govoriti od atentata na Đinđića, od razbijanja demonstracija, od trenutka kada su oporbeni lideri počeli nestajati. Ali dobivamo sve više podataka kako se ekonomske slobode u toj istoj Srbiji sužavaju.

Unatoč snažnom pritisku Zapada, u Tadićevo vrijeme Srbija nije postala demokracija, nije prevladala korupciju i nije stvorila dugoročne uvjete za gospodarski razvoj. Vesternizacija Srbije odvijala se i odvija prema modelu Petra I., kada su posuđeni modernizacijski alati služili svrsi suprotnoj od modernih vrijednosti, prvenstveno javno formaliziranoj slobodi pojedinca.

Srbija je pravi „modni zakonodavac“ na Balkanu. Aleksandar Vučić je osoba koja je prva osjetila i utjelovila povijesni trend. On je srodan duhu doba novog kraha. Stoga ne bismo trebali gledati u Srbiju, već u Švedsku ili Nizozemsku kako bismo razabrali kojim putem MORAMO ići.

- Ako ne revolucija, što onda?

- Vjerujem kako nećemo izmišljati nove metode, osim postupne emancipacije ljudi i zajednica u našoj i susjednim regijama. Ne kako bismo za pola stoljeća imali manje prihvatljiv i komotan politički režim, već kako bismo postupno polako, korak po korak, stjecati prava – na ekonomsku samostalnost pojedinaca i obitelji, na devoluciju države, socijalnim jamstvima za veće društvene skupine.

Danas nemamo ni ekonomske ni socijalne osnove za održavanje političkih sloboda. Poraz revolucije iz 1990. je potvrda toga. Samo će spori evolucijski proces promijeniti situaciju.

- Može li javni sektor, javne organizacije učinkovito utjecati na političke procese?

- Javne organizacije mogu utjecati na vlast, grupe koje donose odluke, samo ako su te grupe u javnom političkom prostoru i ako se ne zapošljavaju po stranačkoj iskaznici.

Vjerujem kako u današnjoj Dalmaciji nema javnog političkog prostora, on je ograničen. Suđenje mnogim političkim protivnicima, gdje neki traju i više desetljeća, postalo je pokazatelj ovog pada. No, lako mogu zamisliti iste „desante“ političara, ako na mjesto predsjednika dođe neki drugi kandidat.

Taktički gledano, elite sada imaju svu moć i mogu je koristiti bez ograničenja kako od strane naših građana tako i od geopolitičkih struktura izvan ovog prostora.

Strateški gledano, javne organizacije su te koje mogu osigurati budućnost slobodnih građana – kroz postignuća na terenu, u zajednicama gdje je pritisak državnih vlasnika geografski ograničen.

- Postoje li zajedničke vrijednosti ili interesi koji bi mogli ujediniti Dalmatine i Dalmatince, na primjer, za promjenu političkog sustava? Uostalom, demokracija nije laka šetnja, kao što je rekao Jefferson.

- Upravo je tako. Ali, vidite, Jefferson, Washington, Adams bili su vođe koji su vjerovali u demokratska načela. Po njihovoj vjeri stvorene su Sjedinjene Države.

Dalmacija je zašutjela na otvoreno pitanje koje je postavio tadašnji predsjednik Sabora, Žarko Domjan Miri Lorger: "Recite mi, kakvu ćete državu graditi?".

Imamo li utjecajne političke vođe koji istinski vjeruju u individualna prava, u privatno vlasništvo, u javno dobro? Po mom mišljenju, ne. Međutim, to nije razlog za očaj. Ne samo lideri, već i autonomni pojedinci i jake lokalne zajednice sposobni su zaustaviti pomak prema budućnosti u kojoj mi kao kolektivna cjelina možda i ne postojimo.

- A mogu li izbori, makar sada uglavnom kozmetičke prirode, postati katalizator promjene vladajućih elita?

- Ako govorimo o promjeni prezimena ljudima u našem parlamentu, onda u određenoj mjeri da. Ali ne zaboravite kako izbori ne napreduju toliko koliko filtriraju kadrove za vladajuće elite.

Pogledajmo realno kako sada idu izbori.

Kako biste bili pobjednički kandidat na izborima, morate pregovarati o proračunu kampanje sa skupinom velikih vlasnika. Kako biste se registrirali, morate biti prepoznati kao sigurni od strane anonimnih grupa u centrima moći. Već po ova dva kriterija ste filtrirani.

Dalje, morate igrati s biračima kao uvjerljivi filantrop, zapravo kupujući glasove. Ova kupnja lišava birače stvarnog utjecaja na političke odluke, a vi – priliku biti predstavnik interesa zajednice. U parlamentu ćete predstavljati one koji su vam dali priliku – kroz resurse kampanje, registraciju i prebrojavanje.

Ako ste izabrani na stranačkoj listi, onda je vaša ovisnost jednako velika. Uostalom, kako biste došli na listu, vlasnicima stranaka morate dati garancije svoje lojalnosti. A ideološke stranke nemaju potporu klijentski orijentiranih birača.

Kako onda izbori mogu dovesti u Sabor one koji će promijeniti moć vladajućih elita? Naravno, ljudi su mnogo bolji nego što misle o sebi. Vrlo je vjerojatno kako je većina onih koji su već na vlasti ili joj se približavaju imala i ima dobre namjere. No, sama vlast je tako ustrojena kako ili ne iskoristite prilike koje vam stoje na raspolaganju za vlastito bogaćenje i bogaćenje svojih sponzora i klijenata – i ispadnete, najblaže rečeno, neadekvatna osoba, ili postati lopovi.

U prvom slučaju vrlo brzo ćete se naći izvan politike i osjećat ćete se kao zadnja budala što niste iskoristili priliku osigurati bogatstvo svojoj djeci i unucima. U potonjem će vaše sljedeće djelovanje u politici biti diktirano potrebom osiguranja vlastitu nekažnjivost, a ne vrijednostima slobode i morala.

- Počeli ste govoriti o financiranju izbornih kampanja. Na parlamentarnim izborima ima kandidata, pa i stranaka koje su pokušale iskoristiti mehanizam javnog prikupljanja sredstava za svoju kampanju. Neki od njih imaju realne šanse za ulazak u Sabor. Može li to biti jedan od izlaza u ovoj situaciji?

- Time bi Dalmacija, pa i RH mogla dobiti drugu priliku – priliku za društvenu i političku modernizaciju prema zapadnom modelu. Zašto kriti, meni bi odgovarao takav razvoj događaja. Ali to su beskorisne fantazije.

Pogledajmo, recimo, Bandićevu stranku na zadnjim izborima. Stranka koja je pokušala ući u Sabor, logikom reprezentacije, javne potpore, izražene i kroz financijsku potporu svojoj stranci, postala je autsajder. Filter političkog sustava je proradio, alternativna skupina vladajuće elite nije sudionik izborne utrke. Time naš politički sustav osigurava egzistenciju.

- Ali, unatoč smrti Milana Bandića, njihovi kandidati ipak će izići na iduće izbore.

- Da svakako. No, zamislimo situaciju: između 151 zastupnika koji su prošli, bit će možda dva Bandićevca. Što će oni tamo? Ali iskreno, što će oni tamo?

Ni na koji način ne zaustavljam ljude koji žele doći na vlast i promijeniti stanje. Potičem na razmišljanje jesu li na pravom putu. Hoće li imati poluge promijeniti situaciju ako se nađu u fotelji zastupnika/ce ili predsjednika/ce ili premijera/ke? Možda postoje druge poluge?

- Koliko je važno da građani budu informirani o tome tko čini sadašnje vladajuće elite, kakva je njihova prošlost, što sada rade?

- Ovo je iznimno važno. Ako nas nešto tjera ostaviti prazninu za javnu politiku, a iznimno je važna, makar i mala, to je pristup stanovništva informacijama o politici i političarima.

Prisjetite se reakcija političara na kritike iz inicijative DDF. Sve kao nisu ih čuli, ali su po društvenim mrežama se osvrtali na njihove kritike i izjave. Jasno je kako objave u masovnim medijima ili na društvenim mrežama ne utječu na opseg ovlasti političara ovdje i sada. Međutim, razumna – ne emocionalna kritika postupaka političara u određenoj mjeri utječe na njihove izglede. Biti u vladajućim elitama znači voditi računa o svojoj perspektivi. I tu su političari ranjivi. Stoga je ova vrsta informacija vrlo važna.

Jedina napomena: za javne kritičare poput inicijative DDF ili novinara koji još uvijek obavljaju funkciju informiranja građana o političkim zbivanjima, potrebno je obratiti pozornost na suštinske stvari u politici, na njezino drugo značenje, o kojem smo govorili na početku razgovor.

Dajte običnim ljudima jednostavne podatke o tome što zahtijevati od političara. Uostalom, mi obični ljudi ionako ne vjerujemo političarima. Bolje je našu interakciju s političkom klasom prevesti u formu "ne povjerenja, nego provjere".

Kao rezultat toga, vrlo je vjerojatno kako možemo pronaći one političare s kojima možemo raditi, shvaćajući sva njihova ograničenja. Ne govoriti o općim stvarima, nego raditi konkretne stvari u ovoj zajednici, u ovom gradu, u ovom selu – onda ćemo možda imati promjene.

- Kažete „Radite konkretne stvari“... I sada mnogi kandidati rade „konkretne stvari na određenim mjestima“ – obično tamo gdje se kandidiraju. Koliko ovaj mehanizam rješavanja lokalnih pitanja funkcionira za budućnost ili je, naprotiv, ograničava? Što je bolje: korumpirani političar koji nešto radi ili moralni autoritet koji nema sredstava utjecaja/resursa, a ipak ostaje neokaljan?

- Da, danas budući kandidati glume mecene. Izborni sustav na svoj način vraća zajednicama barem neki utjecaj na politiku – utjecaj na nekoliko mjeseci, kada se elita može malo vratiti od privatiziranog.

Međutim, glavno pitanje je drugo. Zašto bi neki kandidat za zastupnika u Saboru rješavao svoje probleme za zajednicu? Ako se zajednica bude mogla baviti svojim poslovima ne od izbora do izbora, nego stalno, onda će i pitanja kandidatima biti sasvim drugačija.

A ako se lokalni proračuni odobravaju u Kijevu, javne financije su pod kontrolom uske skupine ljudi, onda se zajednice stavljaju u položaj klijenata koji su prisiljeni pregovarati s utjecajnim ljudima.

Ovaj sporazum je prodaja vašeg glasa, odricanje od vašeg građanskog statusa i izdaja slobode vaše djece. Logiku građanstva zamjenjuje intimnost odnosa mecene i naručitelja, postojanje politike u režimu korupcije.

- Što mislite, unatoč svim tim problemima i opasnostima, u Dalmaciji, kao nepriznatom regionalnom entitetu, kakve šanse imaju njeni stanovnici?

- Imamo male šanse, a njih je sve manje. Početkom 1990-ih Dalmacija je mogla biti priča o uspjehu na postjugoslavenskom i postsocijalističkom prostoru. Dalmacija je svijetla zemlja s pristojnim, inteligentnim ljudima, s tradicijom ljubavi prema životu, s kulturnom raznolikošću. Mogli bismo biti sjajna zemlja za život!

Naprosto je nevjerojatno kako je u 32 godine bilo moguće izgubiti sve prilike koje je sudbina dala. Jugoslavensko nasljeđe koje nam je došlo po tako visokoj cijeni dano je u bescjenje.

Mogućnost slobode pokazala se kao duh. I za to ne možemo kriviti ni careve, ni komuniste, ni strane osvajače. Sami smo odgovorni za ono što smo učinili, što smo sebi i svojoj djeci uskratili budućnost, što smo siromašni, što govorimo jezikom mržnje i što sve više gubimo sposobnost pregovaranja za opće dobro.

I unatoč tome, Dalmacija ima sreće. Bez obzira na iskušenje, nismo se poubijali. Koliko god jezikom izražavali mržnju jedni prema drugima, ne prelazimo granicu iza koje se čini bratoubojstvo. Nešto drugo nas koči. To nešto je – društveno iskustvo, tajna spoznaja postgenocidnog, posttotalitarnog, postkomunističkog društva, nakon nekoliko strašnih ratova, društva u kojem je nekoliko naroda traumatizirano. To je staro znanje koje je omogućilo i može omogućiti opstanak neko vrijeme.

Ali ako želimo slaviti, recimo, 10. obljetnicu autonomije, onda bismo trebali stvoriti nova pravila zajedničkog života – ne možeš biti i Hrvat i Dalmatin(ac), možeš biti samo jedno od toga – a ako živiš u Dalmaciji i nisi Dalmatin, tada si izdajnik; ako živiš u Dalmaciji, a ne pričaš dalmatskim jezikom i tada si izdajnik, moramo vratiti identitet, pa u Dalmaciji egzistira samo dalmatska kultura, s tim da izdajnike roda svoga treba poštovati i ne vršiti genocidne radnje nad njima kao što oni vrše nad Dalmacijiom već 150 godina.

Zašto ono govorim, jer je politika komunikacija o javnom dobru. U toj komunikaciji nastaje društvo. Naša je prilika u državotvornoj komunikaciju vratiti sve one čiji su interesi zaboravljeni i sve ono što nam je od 1990. na ovamo nasilno oduzeto, a čiji je glas izvan okvira moderne politike.