Piše: Karlo Morosin
Današnja putinovska Rusija jedina je država na svijetu koja odgovor vidi u vraćanju kotača povijesti i uspostavi novog carstva i nove ere ravnoteže snaga.
„Umrem li, pokopajte me
Sred prostranih stepa
Oko mene da se širi
Ukrajina lijepa
Da iz groba mogu gledat
Livade i polja
I slušat bučni Dnjepar
Koliko me volja“
Napisao je 1848. u svojoj Oporuci ukrajinski borac za slobodu i poet Taras Schevchenko!
Bečkim kongresom iz 1815. godine započelo je doba ravnoteže snaga u međunarodnim odnosima, koja će potrajati sve do kraja Prvog svjetskog rata.
Završetkom I. svjetskog rata okončano je postojanje nekoliko europskih carstava, ali međuratni period nije dao adekvatan odgovor na pitanje kako redefinirati zastarjelu europsku političku arhitekturu. Tek nakon tragedija II. svjetskog rata Europa uspijeva pronaći kakav-takav odgovor kroz procese integracija, prvo ekonomskih, a potom i političkih.
Današnja putinovska Rusija jedina je država na svijetu koja odgovor vidi u vraćanju kotača povijesti i uspostavi novog carstva i nove ere ravnoteže snaga.
Predvidljivost diktatora
Beznačajna Putinova ideja o ukrajinskoj naciji i državi kao umjetnim pojavama koja nemaju uporišta u povijesti poslužili su mu kao inspiracija za invaziju na Ukrajinu. Mimo tih fantazija, u razmatranju uzroka invazije ne treba zanemariti ni jedan sasvim osobni, Putinov sebičan motiv. Njegov, naime, strah kako bi Rusi na ukrajinskom primjeru mogli naučiti kako je realna demokratija moguća i dovesti u pitanje njegovu moć. Ako Ukrajinci mogu imati demokraciju, zašto ne bi mogli i Rusi?
Svoje patološke fantazije o nepostojanju ukrajinske nacije i države samodržac iz Kremlja pokušat će nasilno utisnuti u realnost, agresijom na Ukrajinu 24. veljače 2022., s teritorije druge države - Rusije. Simbolično, uradio je to u gluho doba noći, gotovo u isto vrijeme i na isti način (bez bitne i stvarne objave rata) kao i Hitler osamdeset jednu godinu ranije.
Nakon što je bila centar dva prethodna europska totalitarizma – Hitlerovog i Staljinovog – Ukrajini je povijest očito dodijelila zlokobnu sudbinu da bude u centru i trećeg – Putinovog. Njegova osvajačka ambicija da pokori sve okolne države i s vremenom izađe na liniju Laba-Jadran bila je supstitut za neuspjeh u izgradnji funkcionalne demokracije i tržišne ekonomije, odnosno da Rusima omogući dobar život u slobodnoj zemlji.
Ovaj destruktivan, ali lako predvidljiv “recept” primjenjivali su mnogi diktatori prije njega. Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma govori o mogućnosti ljudske vrste da bude kreativna. U tom smislu, Putin je odveć predvidljiv i dosadan. S druge strane, na slobodnim izborima legalno izabrani predsjednik Volodymyr Zelenskiy predstavlja svjež dah demokracije na istoku Europe, koja nam uvijek ostavlja mogućnost iznenađenja.
Bivši se glumac, Zelenskiy, izvanredno snašao u ulozi ratnog lidera i u churchilovskom maniru predvodi napore za obranu svoje države od mnogo moćnijeg neprijatelja. Ukrajincima svakako može imponirati cjelokupno političko i vojno rukovodstvo, jer su pokazali izuzetnu razinu kompetencije i Olexiy Arestovych, Mikhailo Podolyak, Oleh Reznikov, Mikhailo Fedorov, Irina Vereshchuk, general Zaluzhniy… Ne smijemo zaboraviti ni fenomenalnog ministra vanjskih poslova Dmytra Kulebu. Zelenskiy je prilikom izbora suradnika izvjesno napravio perfektan posao.
Dakle, možemo govoriti o dvostrukoj motivaciji za agresiju na Ukrajinu – uništenje ukrajinske nacije i demokracije te opstanak Putinovog režima.
Propast blitzkriega
Plan o brzom upadu u Kijev (za tri dana) i eliminaciji političkog rukovodstva Ukrajine je osujećen od strane slabo naoružane i gotovo raspadnute ukrajinskih oružanih snaga. Sve što je uslijedilo nakon toga bila je manifestacija nemoći Kremlja. Okruživanje gradova i neselektivno uništavanje civilnih ciljeva govori o frustraciji i bijesu diktatora iz Kremlja, jer njegova korupcijom nagrižena i nedovoljno profesionalizirana vojska ne može zauzeti veće ukrajinske gradove. Putinov problem je tipičan problem diktatora – okružen ulizicama izgubi kontakt s realnošću.
S druge strane, kad napravi grešku nema suradnika, javnosti, medija, civilnog društva mu koji mogu i smiju ukazati gdje je pogriješio. Žestok i odlučan otpor Ukrajinaca, te spremnost kako bi se uhvatili u koštac sa brojnijim i bolje naoružanim okupatorom pokazao je kako je u ključnom segmentu Putin već poražen – svaki sljedeći dan otpora značit će i daljnje jačanje ukrajinske nacije. Ovome u prilog idu rezultati istraživanja koji govore kako sve manje stanovnika Ukrajine, bez obzira na nacionalnost govori ukrajinskim jezikom, a sve manje ruskim.
U desetljećima koja dolaze građani Ukrajine sebično će čuvati ukrajinski identitet, između ostalog i manifestacijom mržnje prema ruskom imperijalizmu. Mržnja prema zajedničkom neprijatelju predstavlja snažan kohezivni faktor za svaku naciju. Tijekom sovjetskog razdoblja Rusi i Ukrajinci se možda nisu voljeli, ali svakako nisu bili neprijatelji. Putin je uspio posaditi sjeme neprijateljstva između dva naroda, koje će vjerojatno trajati dugo u budućnosti.
Otpor je u prvoj fazi sukoba bio toliko žestok da su se okupatori u žurbi i podvijenog repa povukli sa sjevernog fronta. Preostalo im je oblizati rane i pokušati se pregrupirati kako bi okupirali još neki komad ukrajinskog područja na istoku zemlje. Tako bi lobotomiranoj ruskoj javnosti mogli servirati perverzan narativ o “pobjedi nad ukrajinskim nacistima”.
Fukuyamina zabluda
Invazija Putinovih osvajačkih hordi na Ukrajinu još je jednom dokazala ispraznost Fukuyamine teze o “kraju povijesti”. Nakon pada Željezne zavjese Kina i Rusija pokazale su kako pobjeda liberalne demokracije nije konačna, te kako još uvijek postoje snage koje vjeruju u mogućnost zaustavljanja kotača povijesti. Tijekom zadnja dva desetljeća revizionistički ressentimenti u Ruskoj Federaciji postali su sveprisutni. Putin je pad Sovjetskog Saveza označio geopolitičkom katastrofom, pa su svi resursi Kremlja upregnuti prema nastojanju obnove barem surogata ove zločinačke tvorevine.
Pošto je očito nemoguće oživjeti komunizam kao ideološku osnovu, upotrijebljena je kombinacija militantnog ruskog nacionalizma i pseudopravoslavlja. Time je stvoren zapaljiv ideološki amalgam, kojim je profanirana religija, a sakralizirano ruske velikodržavne ideje. Očito je kako se ove pojave na Zapadu, uljuljkanom Fukuyaminom zabludom, nisu dovoljno ozbiljno shvaćene. Naročito je u iluzijama prednjačila S.R. Njemačka, koja je čak i nakon prvog vala ruske agresije na Ukrajinu 2014.-2022. i okupacije Krima nastavila graditi snažne ekonomske veze s Rusijom, i pored ozbiljnih upozorenja iz Washingtona kako bi energetska ovisnost od Moskve mogla biti veoma opasna.
Otrežnjenje
Dobra je vijest to što su u Berlinu konačno shvatili razmjere samoobmane i odmah započeli raditi na smanjenju ovisnosti od ruskih energenata, te zabranili Sjeverni tok II. Već je definirano ulaganje od 100 milijardi eura u reformu Bundeswehra, a čak je i poslano nešto naoružanja u Kyiv, što je do prije samo dva mjeseca djelovalo nezamislivo. Također je Velika Britanija reagirala mnogo odlučnije nego ranije kad su protivnici ruskog režima trovani na njezinom državnom teritoriju. Da se radi o tektonskim promjenama zapadnih politika možda najuvjerljivije govore primjeri tradicionalno neutralne Švijcarske, koja je uvela oštre sankcije Rusiji, ili pak vojno neutralne Finske koja je odmah uputila naoružanje u Ukrajinu i počela ozbiljno razmatrati mogućnost ulaska u NATO.
Ruska je agresija, dakle, postigla potpuno suprotan efekt od onoga na kojeg su računali u Moskvi. Umjesto svađa i sukoba viđen je gotovo iznenađujući nivo suglasnosti i jedinstva na Zapadu. Također, pozitivno je i to što bi ovo mogao biti uvod u veliku energetsku transformaciju i drastično smanjenje ovisnosti od ruske nafte i plina kao ključnih energenata (Green Manhattan). Agresija Putinovog režima mogla bi biti i poticaj za prestanak kulturnih ratova na Zapadu, prvenstveno na liniji liberali-konzervativci, jer je jasno kako se i jedni i drugi susreću na pitanju obrane slobode i imaju zajedničkog neprijatelja u Putinu i njegovoj mračnoj ideologiji.
Dugoročni efekti invazije
U nastojanju kako bi realno sagledali sve efekte ruske invazije po budućnost čovječanstva, prvi zaključak koji se nameće je kako će ovaj događaj i razmjeri ruskih zločina u Ukrajini dugoročno utjecati na kvalitetu života gotovo svakog pojedinca na planeti. Izdvajanja za obranu, koja su dosad u većini razvijenih zemalja bila na nivou 2-3% godišnjeg budžeta mogli bi biti značajno povećani. To implicira na smanjenje proračunskih sredstava prvenstveno za obrazovanje i zdravstvo, kao dvije oblasti koje najneposrednije utječu na kvalitetu života svakog pojedinca.
U kontekstu druge ruske agresije na Ukrajinu, koja je započela 24. veljače 2022., i nepokolebljivog otpora Ukrajinaca ima smisla razmišljati o povijesnom determinizmu, odnosno u kojoj mjeri prošlost jedne nacije utječe na njezinu budućnost. Ukrajinci su živjeli pod ruskom carističkom i komunističkom diktaturom, a ipak su odabrali demokraciju. Slično su učinili i Nijemci nakon Wilhelmove avanture u Prvom, odnosno Hitlerove u Drugom svjetskom ratu.
U skladu s tim možemo zaključiti kako je povijest bitna i utječe na sadašnjost, ali nije odlučujuća – uvijek imamo mogućnost izabrati bolju alternativu. Ukrajinska borba predstavljat će inspiraciju za otpor tiraniji i na drugim mjestima, te opomenu kako slobodu i demokraciju, kad se jednom postignu, treba ljubomorno čuvati.
Ukrajinci svojom odlučnom borbom i zadivljujućom hrabrošću ulijevaju optimizam cijelom svijetu kako je moguće i kako ima smisla boriti se za vrijednosti slobode i demokratije.
Comentários