Piše: Marietta Candi
Potpredsjednik HAZU-a, Davor Miličić okvalificirao je kao netočne one tvrdnje prema kojima je HAZU odbacila zahtjev predsjednika RH, Zorana Milanovića neka akademija sudjeluje u rješavanju dalmatinskog problema.
Potpredsjednik je istaknuo kako dalmatinsko pitanje nije samo političko pitanje, nego i ekonomsko, kulturno, obrazovno, pitanje populacijske, položaja hrvatskog naroda, kulturne baštine i, posebno, ljudskih prava, i kako bi članovi akademije, kao eksperti za pojedina pitanja, trebali sudjelovati u njihovom rješavanju prema svojim mogućnostima, svojim znanjem i savjetima. Miličić je istovremeno iznio vrlo jednoznačan stav kako je mogućnost postojanja Dalmatinske akademije znanosti i umjetnosti neopravdan, jer se radi političkom, a ne znanstvenom i umjetničkom potezu i, kao takav, predstavlja manipulaciju talijanaških, iredentističkih političara.
„Akademija, kao nacionalna institucija, može biti samo jedna,“ zaključio je Miličić.
S obzirom na to kako akademik Miličić nije govorio samo u svoje ime, nego u ime akademije, bilo bi zanimljivo čuti i mišljenje članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz Dalmacije. Bojim se kako to nećemo dočekati. Razlog tome je činjenica kako je u medicinske knjige upisana „dalmatinska shizofrenija“ koja se odnosi na to su njezini stanovnici ujedno i Hrvati i Dalmatinci, što je endemski psihijatrijski poremećaj na svijetu.
Partijci i proganjani Ipak, u Dalmaciji je sve više onih koji sebe doživljavaju „proganjanima”. Proganjanima se osjećaju, na primer, i takvi koji su na čelo kulturnih institucija postavljani od strane političkih stranaka, a potom ih neka druga stranka, dočepavši se vlasti – smijenila. U tim prilikama dio javnosti se skandalizira, protestira.
Bilo bi, međutim, puno bolje kada bi se javnost založila za to da se na čelu kulturnih institucija nađu neovisni stručnjaci koje na ta mjesta ne postavlja vladajuća stranka, odnosno koalicija, niti ih one smjenjuju, već da se njihovo postavljenje povjeri također neovisnim, priznatim stručnjacima. Za to, međutim, bar za sada, nema nikakvih izgleda, pa se tako nastavlja „komedija proganjanih”. Oni koji su imenovani od strane jedne stranke, smatraju se proganjanima jer ih je smijenila druga stranka, monopol na „proganjane” uživaju, dakle, stranački dužnosnici.
Još bi bolje bilo kada bi se društvo skandaliziralo i počelo prosvjedovati zbog najveće stope inflacije u Europskoj uniji, zbog najnižih plaća u Europskoj uniji i najnižeg životnog standarda u EU. Ali, kako prosvjedovati zbog gore navedenih stvari kada se ’90. godina XX. stoljeća nije prosvjedovalo zbog uništavanja tvornica i njihovog prisvajanja od strane predstavnika kleptomanske vlasti?
Kritika, kao monopol Morao sam se nehotice nasmiješiti pročitavši izjavu premijera Andreja Plenkovića kako su političari najodgovorniji za ekonomske i političke prilike koje vladaju u Republici Hrvatskoj. Ne zbog toga što nije u pravu. U pravu je, i te kako je u pravu, jer i prema onoj narodnoj mudrosti, riba od glave smrdi. Nevolja je samo u tome što je kritika stanja u ovoj banana republici postala monopol političara, jer se neće dobro provesti onaj tko nije političar – a drzne se kritizirati.
Onaj tko rukovođen trezvenom pameću izusti riječi kritike, na mah postaje predmetom kritike raznih botova na društvenim mrežama. Ukidaju se profili i banira se s platforme. To su simultani napadi desetina, ako ne i stotina lažnih profila.
„Samo kritizira, a ništa ne radi”, najjednostavnije je što se može dogoditi još iz vremena jednostranačkog sustava.
S ovakvim kvalifikacija obilato se koriste i današnji političari, kao i njima naklonjeni medijski magnetofoni.
„Samo kibiciraju i dobacuju s tribina” – govore oni koji javni život doživljavaju kao nogometnu utakmicu, koja je praćena ovacijama zombiranih navijača.
Običan, svjestan i obrazovan građanin mora šutjeti zbog straha kod se povampireni krvavi pir nastavlja.
Nova velikohrvatska antidalmatinska kleronacistička aristokracija I u Švicarskoj čujem, na ulici, u prodavaonicama, sve više poznatih riječi. Novi Hrvatići kupuju sve, na veliko, skupocjene bunde, zlatne satove, vile, hotele. Sve! Kako čujem, u Splitu se najviše traže parcele na Marjanu. Što su veći, lakše se i bolje prodaju. Nedavno sam i na Visu vidjela kako velikohrvatski kleronacistički oligarsi pristižu na luksuznim jahtama i bez cjenkanja kupuju nekretnine. U Parizu pazare nakit i luksuzne stanove, u Berlinu također ulažu u nekretnine. Kupuju sve što im se nađe pod rukom i u Crnoj Gori.
Naravno, sve to ne treba nikoga iznenaditi. U Tolstojevim romanima ruska aristokracija je plandovala, blagovala u Parizu, i potom se od toga odmarala u najskupljim europskim banjama. Novoj velikohrvatskoj antidalmatinskoj kleronacističkoj aristokraciji je tu prošlost darovao nekadašnji komunista, a danas duboko religiozni Andrej Plenković. Inače, nova aristokracija se rađa širom Balkana.
Svaki sliči na drugog kao jaje jajetu, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest, jezik, pismo, tradiciju i običaje. I jedni i drugi i treći izišli su iz rata obogaćeni – ne znanjem, već materijalnim sredstvima koja su uzeli iz kuća nakon što su ubili ljude koji su živjeli u njoj, a prije nego li su je zapalili. Nakon rata bili su usko povezani s kriminalnim organizacijama koje su im omogućili da opljačkano pretoče u legalan posao. Najčešće se tu radi o poslu s nekretninama, građevinskoj industriji i turizmu.
Doba dobrovoljnog sluganstva Noću, u dalmatinskoj Dinari čitam Sofoklovog Edipa. Edip, ubojica rođenog oca i muž rođene majke, ispašta – mada ne smatra kako je grijeh ono što je počinio, jer ga je zadesio kao usud. S pravom tvrdi kako je svoja (ne)djela u većoj mjeri strpio, a ne počinio. Zato i može s toliko plemenitosti stupiti pred smrt, jer ima svoju sudbinu koju više ne može dalje tegliti na grbači. Edip se suprotstavlja čak i božanstvima.
S pravom, ili ne, možemo se pitati, mi, kukavni potomci. Kukavice su djedovi koji ne mogu naći utjehu ni u tome pa su im i unuci kukavice. Nekad je pisanje o najbolnijim pitanjima bilo tabu, jer je kršenje tabua bilo kažnjivo, nasilje je, dakle, ostavljalo nekog traga. Danas, međutim, nema otvorenog nasilja, sluganstvo je dobrovoljno.
Usta ostaju nijema kada stranačke ptice cvrkuću o slobodi govora. Strah je apstraktan. Nema tabua, ali nema ni istine. Čak i istina često djeluje kao laž, jer nema nikoga tko bi rekao kako je laž – laž. Ili ako se netko i usudi to reći, taj začas biva prognan s interneta. Drama post-jaltaških generacija, drama nekadašnje demokratske opozicije danas se pretvorila u komediju, jer svi koji se usude protestirati, svi koji se usude reći popu – pop, a bobu – bob s lakoćom bivaju izolirani i izloženi masovnom prijeziru.
Ovo s posebno odnosi na one koji se smatraju demokratskom opozicijom u Hrvatića. Ovo s posebno odnosi na one političke stranaka i opcije koje je osnovao sam HDZ (Most, Domovinski pokret, Domovinski savez, Centar, Pametno, Živi zid, Slobodna Hrvatska, Mislav Kolakušić, SiP, Fokus …, …, …, …, …) ili na one koje plaćaju ruski izvori financiranja poput: Možemo i Radničke fronte. Normalno, odnosi se i na starije političke opcije koje su navodno u velikom ratu s HDZ-om poput: SDP-a, HSS-a, HSLS-a, HNS-a i ostalih. Naravno, ovo s odnosi i na sam HDZ.
Ipak, dalmatinski birači će ili neće izaći na izbore ili će izaći na izbore i glasati za nekog od gore navedenih velikohrvatskih antidalmatinskih (klero)nacističkih političkih opcija. Pa se treba postaviti pitanje: jesu li stanovnici Dalmacije u dobrovoljno izabrali biti sluge politike koja ih želi istrijebiti ili je nešto drugo u pitanju.
Domoljubna paradigma Njemački dnevni list Frankfurter Allgemeine Zeitung izvješćuje kako na području Republike Hrvatske živi oko 1 260 multimilijardera. Povodom ove vijesti s jednim od ovih milijardera list objavljuje intervju na čitavoj strani. Između ostalog ovaj prebogati Hrvatić, čija je slika bila zamućena a ime izmišljeno, priznaje kako piše pjesme i uskoro će izdati svoju zbirku pjesama.
Ništa iznenađujuće – objašnjava mi jedan prijatelj koji je ekspert za velikohrvatsku antidalmatinsku kleronacističku kulturu – jedna od dimenzija neoustaške kulturalne paradigme je i to da bogati mnogo polažu na kultiviranje, na oplemenjivanje duha. Zanimljivo. Nažalost, domoljubna paradigma je sasvim drugačija. Prema postkomunističkoj domoljubnoj paradigmi, naime, kultura je postala posve suvišna.
Comments