Piše: Mikula Zancchi
Unatoč činjenici kako Dalmacija uplaćuje 65% sredstava koja se sliju u državni proračun, ova će regija uz puno napora i uz rast BDP-a od minimalno 9% tek 2043. doseći razinu ekonomske snage iz 1989.
Ono što je Dalmacija proizvodila do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća, sada je u zoni znanstvene fantastike. Iz naših tvorničkih hala, u serijama koje su sada nedostižne, izlazili su avioni, brodovi, dijelovi za automobile, softwerei i hardwerei, roboti, elektronski i tehnički uređaji, lijekovi, ali i cipele, torbe, autići, lopte, žvakalice, bomboni, sladoledi, keksi, krh, mlijeko, sirevi, meso, aslame, kobasice, uredski materijali i druga roba.
Domaći građevinari radili su na projektima širom Azije, Afrike i Latinske Amerike, gdje su na javnim natječajima tukli velike multinacionalne kompanije, a velike fabrike imale su partnere iz svih dijelova svijeta. Eklatantni primjer za to je „Jugopastika“ koja je za partnera imala njemački „Adidas“, „Korkyra“ američki „Levi's“, „Dalvin“ također američku „Coca-Colu“.
Ta, iz današnje perspektive idilična slika dalmatinske privrede počela je gasnuti početkom 90-ih, kada su rat i tihe sankcije (zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu i ubojstva političkih neistomišljenika) zaustavili razvoj, ali konačan udarac stigao je u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća s tycoonskom i neuspjelom privatizacijom i ambijentom koji je pogodovao samo uvoznicima i sivoj ekonomiji.
Porazan podatak je to što su se vrhunski majstori i stručnjaci iz svih grana privrede priključili vojsci nezaposlenih i preuranjeno umirovljenih. Oni koji su završili na Zavodu za zapošljavanje polako se približavaju granici za mirovinu, bez dovoljno staža, s problematičnim uplatama doprinosa, a sudbina više od dvije trećine radnika – tranzicijskih gubitnika, destimulativna je za nove generacije.
Ako se ikada ozbiljno uđe u pokušaj obnove ranijeg kapaciteta i pokrenuti industrijska proizvodnja, glavni će problem biti radna snaga, koja više nije ni educirana ni kvalitetno obrazovana jer nova znanja nemaju od koga ni gdje naučiti.
Možda najveći problem zaostajanja Dalmacije, iako najviše uplaćuje u državni proračun, predstavlja razoreno društvo i devastiran vrijednosni sustav koji će biti mnogo teže obnoviti nego industriju, a uvjet je industrijskog razvoja. Podsjetimo se, 1989., koja se obično kao zadnja uspješna razvojna godina uzima kao polazna točka, samo u industriji je radilo gotovo četiristo tisuća radnika.
Sada ih ima 55.000, što je nivo iz 1951. godine, ali broj je realno manji jer još ima državnih tvrtki u kojima odavno nema proizvodnje, a zaposleni postoje samo u statističkim spiskovima.
Tu su i privatizirana poduzeća čiji vlasnici samo čekaju kao bi izašli iz sustava kontrole državne Agencije kako bi otpustili i ono malo preostalih ljudi i od kupljene firme napravili rentijerski posao, trgovački centar ili biznis s nekretninama. Tu je i više od 15.000 poduzeća koja će ove godine ući u stečaj ili likvidaciju zbog računa koji je blokiran duže od godinu dana, a u njima se ne zna ni broj radnika, često ni vlasnik.
Čitavi industrijski centri ugašeni su u prethodna tri desetljeća, a čak 58 velikih fabrika sa zaokruženim ciklusom proizvodnje, koje su upošljavale po najmanje 3.000 radnika, nestalo je s karte poslovnih subjekata.
Dalmacija je, zahvaljujući korumpirano-fašističkoj vladi, bila najuspješnija u proizvodnji vojski nezaposlenih, koja prema službenoj evidenciji iznosi oko 50.000, ali su mnogo realnije procjene koje govore kako je broj nezaposlenih u Dalmaciji na dan 31. ožujka prešao psihološku granicu od 250.000 ljudi.
Samo iz ove grube skice jasno je kako bi za uspon dalmatinske ekonomije jedina opcija bila: čudo. To uvjerenje samo se povećava ako se dublje uđe u analizu ili ako se usporedimo s regijama iz okruženja, koje su bile na daleko nižoj startnoj poziciji od nas prije 33 godine, ali su u međuvremenu tehnološki napredovale, pa iako još kaskaju za razvijenim ekonomijama, mnogo su im bliže i kompatibilnije nego li Dalmacija koja je 1989. bila najrazvijenija regija na Mediteranu.
Industriji razorenoj tijekom zadnja tri desetljeća “transparentne“ tranzicije, u optimističkoj verziji bit će potrebno bar dvostruko duže vremena kako bi dostigla nivo koji bi imala da zastoja nije bilo, a pod povoljnim okolnostima, u naredna dva desetljeća u uvjetima ekonomske ekspanzije i rasta BDP-a od najmanje 9%, možda bismo se mogli vratiti na nivo iz 1989.
Jedan od uvjeta za to je, tvrde stručnjaci, da se umjesto nasumice izabranih grana i poduzeća koja donose političke benefite, pronađu i podrže one tehnološke oblasti koje mogu povući spiralu razvoja. Podrazumijevaju se i sveobuhvatne reforme javnog sektora, od porezne politike i pravosudnog sustava, do administrativnih procedura, obrazovanja, profesionalizacije u upravljanju resursima…
Krediti kao politički reket
Uz to, dosadašnje iskustvo s najavljivanim reformama u kojima smo umjesto više radnih mjesta i efikasne privrede dobili stopu nezaposlenosti koja je premašila 20% i pad udjela industrijske proizvodnje sa 68% 1989. godini na jedva nešto iznad 11% u prošloj, izazvalo je apatiju stanovništva koja je dodatno pojačana brojnim kriminalnim aferama vezanim uz privatizaciju, korupcijom u najvišim strukturama vlasti i neispunjenim izbornim obećanjima poput čuvenih 1.000 € od besplatnih akcija.
Stručnjaci ukazuju na to kako je najveći problem to što o razvoju industrije najviše govore ekonomisti, a posljednju riječ ipak imaju političari. Tako se dolazi do apsurdnih rješenja pa se iscrpljenoj i posustaloj privredi, kao „as iz rukava“ nude skupi ili „povoljni“ krediti za tekuću likvidnost, obrtna sredstva, izvozne programe.
Pozajmice su, naravno, dostupne uglavnom politički podobnim direktorima ili vlasnicima, od kojih se očekuje daljnje pronošenje slave svepametne i svevideće vlasti, a nije na odmet ni neka provizija, tek toliko kako bi opstala vodeća politička stranka.
Nitko, međutim, u proces ne uključuje nove znanosti i visoke tehnologe, iako je to osnova industrije razvijenih ekonomija. Umjesto toga, naš politički establishment stalno najavljuje strane investicije koje će Dalmaciji donijeti nove tehnologije, ali one nikako da stignu.
Na nivou 1990. tek za tri desetljeća
Profesor sa splitskog Fakulteta strojarstva i brodogradnje, voditelj Zavoda za strojarstvo i brodogradnju te predsjednik asocijacije Nacionalne tehnološke platforme Republike Hrvatske, Frane Barbir koji je izradio program reindustrijalizacije države, kaže kako je povratak na nivo koji je industrija imala 1990. godine moguć tek za tri desetljeća pod uvjetom odvijanja procesa reindustrijalizacije u tri faze.
Prva faza revitalizacije postojećih starih pogona trebao bi se okončati za tri do pet godina, a potom, do 2032. realizirati druga faza u kojoj bi bio obavljen kompletan reinženjering oživljenih fabrika, njihovo prekomponiranje, dotjerivanje proizvoda i kreiranje novih, ali i jačanje menadžmenta i marketinga.
Tek u trećoj fazi, koja bi mogla započeti 2035, može se govoriti o razvojnoj ekspanziji kojom bi se industrija postepeno prebacivala s nisko i srednje tehnološke na visokotehnološke profile.
O tvornicama koje su srušene, a na njihova mjesta izgrađeni trgovački centri, stanovi i hoteli izlišno je i pričati. Oni bi došli tek u četvrtoj fazi kada bi se razvila svijest kako je pljačkaška privatizacija zločin koji ne zastarijeva, a počinitelji privatizacije kaznili tako što će od „vlastitih“ sredstava izgraditi tvornicu koju su uništili.
Cijela ova analiza napravljena je povodom izbacivanja Ekonomskog programa DDF-a koji ima smisla samo u uređenom društvu, a ne u Dalmaciji koja je ratni plijen, odnosno kolonija HDZ-a i ostalih profašističkih antidalmatinskih političkih organizacija.
Comentários