Piše: Mikula Zancchi
Stanje je kritično. Dalmacija je na početku trećeg propadanja uzrokovanog nesposobnošću tycoonskog modela da modernizira gospodarstvo i izjednači se po konkurentnosti s europskim državama.
Kako bismo vidjeli kamo se Dalmacija kreće pod sadašnjim korumpiranim i tycoonskim* sustavom, valja pogledati cijelo razdoblje samostalnog života.
Od 1991. godine gospodarstvo zemlje doživjelo je i uspone i padove. Mogu se kombinirati u određene ponavljajuće cikluse. Ciklički razvoj odgovara uvjetima slobodnog tržišnog gospodarstva, što se ne može reći za dalmatinski gospodarski kompleks tijekom jugoslavenske ere.
Planska socijalistička kapitalizacija ispeglala je razdoblja gospodarskog rasta i pada, umjetno stimulirajući povećanje obujma proizvodnje zbog uključivanja nezakonito stečenih investicijskih sredstava u administrativno-komandni promet. Možemo se prisjetiti takvih umjetnih metoda akumulacije "socijalističkog kapitala" kao što su pljačka crkava i bankovnih trezora, kolektivizacija praćena glađu, planirano ograničavanje razine ljudske potrošnje, oduzimanje dijela radničkih plaća za prisilnu industrijalizaciju. Bilo je tu i besplatnog korištenja rada tisuća zatvorenika, doprinosa strojeva i opreme iz Njemačke i drugih država poraženih u Drugom svjetskom ratu.
Koliko su se proizvodne akumulacije iz komunističkog doba pokazale umjetnima postalo je jasno nakon raspada Jugoslavije i ukidanja mehanizma prisilne kupnje proizvoda proizvedenih u većini tvornica i tvornica izgrađenih u sovjetsko doba.
Prvi ekonomski ciklus
Od tog trenutka počelo je hrvatsko gospodarstvo koje se oslobodilo poroka planskog i centraliziranog sustava, da bi postalo više centralizirano nego što je ikada bilo.
Nepotrebno gomilanje proizvodnih kapaciteta od strane potrošača pretvorilo se u dugi pad proizvodnje tijekom prvog ciklusa gospodarskog kretanja. O tome svjedoči negativna dinamika BDP-a od 1990. do 2020. godine.
Naime, prva faza kretanja oslobođenog nacionalnog gospodarstva bila je smanjenje obujma proizvodnje. Trajao je od 1991. do 1999. godine. Uzlazna faza prvog ciklusa trajala je od 2000. do 2007. godine.
Faza pada ovog ciklusa bila je iznimno duga i duboka: u deset godina obujam nacionalne proizvodnje smanjio se 2,5 puta - indeks rasta je 0,405. U novijoj svjetskoj povijesti nije bilo slučajeva tako dubokog pada proizvodnje ni u jednoj državi, čak ni tamo gdje su bili svjetski ili lokalni ratovi.
Nekoliko je razloga za ovu ekonomsku katastrofu.
Prvi je potpuna neusklađenost cijelog skupa aktivnih postjugoslavenskih poduzeća u svim sektorima gospodarstva sa zahtjevima i potrebama postojećih realnih tržišta. Poduzeća su prestala primati državne naloge i naloge. Tržištima su bili potrebni drugi proizvodi.
Drugi - uz pomoć tycoonske privatizacije došlo je do potpunog slamanja financijskog i monetarnog sustava. Hiperinflacija 30, svibnja 1990. - 1994. povećala je cijene gotovo 1 114 000 puta. Više od četiri godine država je radila bez novca, kredita, cijena u nacionalnim simbolima, u konvencionalnim jedinicama, na uvjetima barter razmjene robe.
Treće je što su se tržišne reforme dogodile naglo, bez pripreme građana. Imovinska prava su se mijenjala pod okriljem građanskog rata u Jugoslavi. Poticanje poduzetništva počelo je tek s promjenom vlasti 2000. godine. Podržani su stari monopoli i stvoreni novi.
Iz proračuna su financirani neprofitabilni sektori gospodarstva, posebice gorivo, energija I komunalne djelatnosti, poljoprivreda. Središnja banka zaustavila je međubankarska plaćanja, komercijalni krediti su zabranjeni. Tečaj je bio administrativno fiksiran, država je izdavala pojedinačne dozvole za izvoz i kupnju deviza.
Pokretna faza ciklusa iz 2000. – 2007. omogućila je osam godina povećanje obujma proizvodnje. U četiri godine recesija i pad proizvodnosti od 15,2% popeo se na 7,6% što je rast za 22,8 postotna poena. Prosječni godišnji rast BDP-a u razdoblju vlade Ivice Račana iznosio je 5,7%.
Čimbenici rasta bili su relativna financijska stabilizacija, koja je poduzećima vratila obrtni kapital i omogućila povećanje proizvodnje tradicionalnih proizvoda, kao i priljev stranog kapitala i domaćih ulaganja u nove industrije: mobilne komunikacije, internetsko gospodarstvo, bankarstvo, najnovije trgovinske tehnologije, a započeti su i veliki infrastrukturni projekti primjerice autocesta Zagreb-Split.
Prvi mandat vlade Ive Sanadera pratio je gospodarski rast na krilima reformi koje je poduzela Račanova vlada. Zbog novog vala pljački, prodaje poduzeća pod sumnjivim uvjetima, ovdje prvenstveno mislim na INA-u i raznih financijskim malverzacija u jesen 2007. Republika Hrvatska upada u duboku recesiju. Trebat će punih šest godina da se država izvuče iz gungule.
Drugi ekonomski ciklus
Drugi ekonomski ciklus bilježi već spomenutu fazu od jeseni 2007. do jeseni 2013. Ova se faza dijeli na podfazu duboke recesije i podfazu izlaska iz krize. Pad BDP-a tijekom godina krize dosegao je 11,8%, indeks je 0,852. Glavni razlozi pada ekonomske aktivnosti bili su sljedeći:
1. Pljačka javnih poduzeća i prebacivanje sredstava u privatne džepove, FIMI medija, prebojavanje tunela više puta, prodaja INA-e…
2. Odbacivanje domaćih građevinskih proizvoda od strane država potrošača zbog smanjenja ulaganja na međunarodnim tržištima – izvoz je pao za 78%.
3. Duboko očvršćivanje tečaja kune zbog čega je u listopadu i prosincu 2008. stopa pala za 180%. To je uzrokovalo prebacivanje kredita banaka iz kuna u € i CHF, smanjenje uvoza za potrebe proizvodnje i smanjenje obrtnog kapitala gospodarstva.
4. Odljev stranog bankarskog kapitala iz RH u Srbiju, Rumunjsku i Slovačku.
U samo tri mjeseca čvrsto vezanog tečaja s područja RH povučeno je 62 milijarde € stranih kredita. Taj se proces nastavio u iznosu od 4 – 5 milijardi € godišnje. Razlozi su gubitak vrijednosti sredstava banaka i nepovjerenje u monetarnu politiku hrvatske središnje banke. Vlada je pokušala nadoknaditi gubitak financijskog kapitala okretanjem međunarodnim tržištima državnim obveznicama.
U razdoblju od 2009. do 2012., godišnje vanjsko zaduživanje vlade iznosilo je najmanje 4 milijarde € godišnje. Zajedno s domaćim državnim obveznicama dosegnuli su 20 – 30 milijardi €. Nažalost, ti se krediti nisu prelili u tržišno gospodarstvo, već su ih vlasti centralizirale za druge potrebe.
Uzroci krize drugog ciklusa bili su površni, što im je omogućilo brzo uklanjanje. Faza rasta omogućila je povećanje obujma BDP-a za samo 3,8%. Faza rasta opet nije blokirala stopu pada obujma proizvodnje koja se dogodila u ovom ciklusu – zajednički koeficijent indexa kretanja gospodarstva iznosio je 0,936. To znači kako je u razdoblju 2007.-2013. država izgubila dodatnih 6,4% proizvodnog potencijala u odnosu na razinu iz 2000. – 2007. Tako je kumulativna stopa pada iznosila 18,2% u odnosu na razdoblje 2000. – 2007.
U promatranom razdoblju (2007. – 2013.) kreditna sredstva gospodarstva centralizirana su u svrhu ulaganja u neproduktivne infrastrukturne projekte te u svrhu koruptivnog prisvajanja istih. Bankarstvo i kreditna tržišta, koja su bila slaba nakon financijske krize, uništena su. Država je prešla na komandno-korupcijsko upravljanje i zaustavila tržišne odnose. Mala i srednja poduzeća su slomljena.
Nedostatak konkurencije zaustavio je traženje i implementaciju inovativnih poslovnih rješenja. Došlo je do izravnog i neizravnog potiskivanja industrijskog stranog kapitala iz Republike Hrvatske, posebno iz Dalmacije.
Carstva oligarha slavonsko-hercegovačko-vlaškog klana značajno su narasla, što je povećalo stupanj monopolizacije tržišta i smanjilo investicijski potencijal gospodarstva u dijelu koji ovisi o profitima i uštedama poduzeća. Kao rezultat toga, procesi modernizacije poduzeća su zaustavljeni, njihova konkurentnost u svijetu smanjena.
Treći reproduktivni ciklus
Od jeseni 2013. nacionalna ekonomija je u trećem, reproduktivnom ciklusu. Počelo je s fazom pada - u 2013. Državna agencija za statistiku nakon šest godina prvi put bilježi stopu rasta BDP-a. Iduće obračunsko razdoblje IV./2023. potvrdilo je izlazak iz recesije.
U 2014. povećana je stopa rasta obujma proizvodnje. Prema službenim podacima, u prvoj polovici godine iznosio je 6%, no u stvarnosti će stopa rasta do kraja 2014. godine doseći 12%. Trajanje faze rasta traje te je jasno kako se neće zaustaviti ili promijeniti u 2015. godini te će iznositi najmanje 6%. Ukupni rast proizvodnje dosegnut će najmanje 18-19% u tri godine što će biti jednako uzlaznoj dinamici prethodnog ciklusa 2000. – 2007.
Rast BDP-a, zahvaljujući rastu industrijske proizvodnje trajat će od jeseni 2013. do jeseni 2016. Gospodarskom inercijom trajat će do jeseni 2019. Tada slijedi krah. U rujnu 2019. iz jedine prodalmatinske inicijative, DDF pišu Vladi RH kako se u proljeće 2020. očekuje visoka inflacija i početak nove recesije. Razlog za ovaj zaključak bili su problemi u Brodosplitu, Brodotrogiru i zatvaranje rafinerije Sisak.
Posljedice cikličkog razvoja
Za ocjenu kvantitativnih rezultata cikličkog kretanja treba utvrditi kako je 2019. godine obujam domaće proizvodnje iznosio samo 26,7% obujma iz 1989. godine. Ovaj pokazatelj umnožak je pada indeksa BDP-a u tri ciklusa. Dakle, iznos pada za cijelo razdoblje iznosi cca 73,3%. A, 100% - 73,3% = 26,7%.
Ovo nedvojbeno označava slike iznad krivulje dinamike BDP-a. Ovo područje cjelovito prikazuje količinu neproizvedenih proizvoda za promatranih 30 godina u odnosu na količine koje su mogle biti da je zadržana razina proizvodnje iz 1989. godine.
Njegova relativna vrijednost prema cijelom području je 40,1%. Toliko se proizvoda nije proizvodilo u 30 godina zbog pada proizvodnje. Riječ je o gubicima ne samo proizvodnje, nego i potencijalnog obujma agregatne domaće potrošnje. Istovremeno, Broj stanovnika se smanjio s 4,8 milijuna ljudi 1990. na 3,9 milijuna ljudi 2021., stopa pada je 0,21. Tako smanjenje razine potrošnje po pojedinoj osobi u prosjeku iznosi 7%.
Također je potrebno vidjeti razliku prvog ciklusa koji je dugoročan i povezan s dubokim strukturnim promjenama i građanskim ratom. Međutim, negativna je bila relativna kratkoročna faza rasta, što je neprirodno za duge fluktuacije. Obično u tržišnim gospodarstvima ova faza traje 20-25 godina.
Dulje trajanje faze rasta prvog ciklusa ometale su recesije koje su se dogodile u drugom ciklusu 2007. te u trećem 2019. – 2023. (koja i dalje traje). Drugi i treći ciklus, koji nisu povezani sa strukturnim pomacima i kratke su fluktuacije, superponirali su se na uzlaznu dinamiku gospodarstva u dugom prvom ciklusu i spriječili njezin nastavak. Drugim riječima, financijska kriza drugog ciklusa i destruktivna preraspodjela financijskih resursa gospodarstva u korist korumpiranih klanova u trećem ciklusu smanjili su potencijalni rast prvog. Očito je taj potencijalni rast već završio. Možda je država ušla u fazu produljenog propadanja.
Sva tri ciklusa završila su s indeksima dinamike manjim od 1, što ukazuje na silazni trend u svakom od njih. To se vizualno vidi iz krivulje stope rasta BDP-a koja ima silazni nagib. To jest, hrvatsko, prije svega dalmatinsko gospodarstvo u ovom razdoblju može se ocijeniti kao postupno ali sigurno propadanje. Ima faze rasta i pada, kao i sve tržišne ekonomije. Međutim, ako većina gospodarstava ima netto povećanje obujma proizvodnje u svakom ciklusu, dalamtinsko nema. U svakom ciklusu rast dalmatinskog gospodarstva nedostatan je za postizanje više razine proizvodnje.
Fluktuacije u konkurentnim tržišnim gospodarstvima izgledaju drugačije. U fazama kriznog kretanja oni prolaze kroz strukturne promjene. Štoviše, strukturna poboljšanja su različite dubine u ciklusima različitog trajanja. Kao rezultat strukturnih promjena u gospodarstvima, postoji unutarnja sila za rast, jer se pojavljuju nova ponuda i potražnja. U fazama propadanja u Dalmaciji to se ne događa zbog nedostatka konkurencije, neodgovornosti državnih korporacija, arogancije tycoonskih poduzeća, nekonstruktivnosti velikih banaka i uništavanja slobodnog poduzetništva. Stoga su faze rasta kratkotrajne i beznačajne po svom tempu.
Dakle, Dalmacija se ne razvija, nacionalno bogatstvo ne raste, a stanovništvo se smanjuje. Sva demagogija o napretku nema smisla.
Uzročna osnova cikličkog pada
Nekoliko je glavnih čimbenika stalnog negativnog rasta u svakom ciklusu.
1. Nema inovativnog punjenja gospodarstva, koje se stvara tijekom kriza zbog strukturne i tehnološke modernizacije gospodarstva. Takva modernizacija posljedica je neuspjeha starih tržišta. To dovodi do izgradnje novih tržišta unutar društva ili inozemstva. Zahvaljujući tome, nekonkurentna poduzeća trebala bi biti istisnuta onima koja nude nove, bolje proizvode. Kapital bi se redistribuirao tim poduzećima i akumulirale bi se snage koje bi gospodarstvo mogle dovesti na novu visoku razinu.
2. U RH, pa tako i u Dalmaciji se stalno ignoriraju zakoni cirkulacije novca, prema kojima umjetna inflacija društvenog cirkulacije s novčanom masom radi dobivanja dodatnih proračunskih prihoda dovodi do povećanja cijena ne samo potrošačke, već i investicijskih roba i usluga. Posljedica je kočenje razvoja.
3. Strukturne ekonomske transformacije nemoguće su bez akumulacije i koncentracije financijskog kapitala u najnovijim smjerovima nacionalnog gospodarstva. Taj se problem ne može riješiti bez stvarnog kreditnog tržišta u RH, gdje bi se koristile realne kamatne stope. Tome treba dodati i nedotok slobodnog međunarodnog kapitala. Naprotiv, u svakom reproduktivnom ciklusu Vlada je proživljavala duboke financijske krize koje su uništile domaće kreditno tržište, potisnule strane investicije i dovele do dekapitalizacije gospodarstva: 1992. - 1999., 2007. - 2013. i 2019. – 2023.
4. Dolazi do apsolutnog smanjenja glavnih makroekonomskih resursa – čimbenika rasta BDP-a: fiksni kapital, broj zaposlenih te znanstveno-tehnički razvoj i poboljšanja. Kapital izražen po poslovnim poduzećima najprije se smanjio za 35 – 40%, a zatim se nakon 2000. godine povećao za 10 – 12%. Broj zaposlenih smanjio se s 2,7 milijuna ljudi u 1989. na 1,1 milijun ljudi u 2021., odnosno za 59,26%. Naravno, obujam znanstvenog i tehničkog razvoja naglo je pao, iako je privatni biznis djelomično koristio inovacije posuđene sa Zapada.
5. Kada se raspala Jugoslavija, sve ušteđevine tog doba uništene su u plamenu hiperinflacije i privatizacijske pljačke. U vrijeme osamostaljenja vlasti nisu željela akumulirati mirovinska sredstva koja su u zapadnim zemljama izvor za dugoročna ulaganja. Mirovinski sustav je arhaičan, duboko manjkav i ne dopušta umirovljenicima život.
Došlo je do smanjenja svih vrsta razvojnih resursa, uništena je hrvatska valuta zbog čega se trebalo prijeći na euro, nisu stvoreni poticaji za strukturnu modernizaciju i rast proizvodnje, što bi se dogodilo tek uvođenjem tržišnog sustava. Ekonomski zakoni su okrutni i jasno pokazuju nemogućnost razvoja bez njihove primjene.
Akumulacija negativnih čimbenika gospodarskog rasta i neusklađenost imovinskih odnosa s potrebama modernizacije dovodi do zaključka kako je započela nova dugoročna faza pada hrvatskog gospodarstva, kakva je bila 1990-ih.
Utječe li tycoonizacija na razvoj
Zašto tycooni šute u uvjetima novog ekstremnog pada gospodarskih kretanja? Očito, pronalaze načine kako bi ostvarili ekstra profit čak i u depresivnoj ekonomiji. Njihovi monopoli, kao što su "HEP" ili "HT", lokalni javni prijevoznici protuzakonito podižu cijene, unatoč padu prihoda njihovih kupaca i smanjenju potrošnje tržišta.
Službeno tycoonsko društvo spominje desetke takozvanih reformi, ali među njima nema niti jedne koja se odnosi na gospodarstvo. Tycooni se međusobno bore samo za sfere utjecaja i preraspodjelu sektora između onih koji su bili bliski Račanovoj, odnosno Milanovićevoj vladi i onih koji su bliski Karamarkovoj, Plenkovićevoj, Koričinoj, Sanaderovoj i tako dalje vlasti.
Važno je vidjeti u kojoj je mjeri širenje tycoonskih poduzeća u RH, pa tako i Dalmaciji utjecalo na događaje i trendove u gospodarstvu. Privatizacija velikih državnih poduzeća koja su nastavila s radom započela je 1992. godine. Do trenutka kada Ivo Sanader bježi iz države sva su državna poduzeća već u rukama stranaca. No, oni nisu nastavili s radom – srušeni su ili pretvoreni u trgovačke lance i stanove.
Oligarhijski konglomerati postali su moćni i utjecajni od 1999. godine. 2003. je tycoonski klan prekršio izborne rezultate i koalicijske dogovore, pridružio je Ivu Sanadera svome taboru i njegovu glavu postavio u fotelju predsjednika vlade. Padom vlade Ive Sanadera i protuustavnim dinastijskim postavljanjem Jadranke Kosor na mjesto premijerke uvećala se moć tycoona. Na četiri godine tycooni nisu vladali državom (2011. – 2015.), da bi se 2015. vratili na vlast i traju do danas.
Nakon koncentracije vlasništva većine poduzeća u rukama tycoona i povezanosti potonjih s korumpiranim dužnosnicima, koja se dogodila 2007. u razdoblju od 2007. do 2013., gospodarstvo je klecalo na obje noge.
Centralizaciju financija i uvođenje zapovjednog i korupcijskog upravljanja umjesto tržišnih pristupa koji su uzrokovali ovaj poremećaj pokrenula je Tuđmanova vlada na čelu s Nikicom Valentićem i ostalih morskih pasa HDZ-ovom kriminalnog klana. Otimanje resursa i sustava upravljanja državom od strane tycoonskih klanova potisnulo je strane investitore i vjerovnike iz RH. Upravo je uspostavom tyconske vlade 2007. započeo odljev međunarodnog kapitala koji traje do danas.
Umjesto zaključka
Neprovođenje tržišnih reformi i opterećenost birokratskog upravljanja gospodarstvom onemogućili su stvaranje poticaja za tehnološku modernizaciju poduzeća, strukturnu redistribuciju kapitala i razvoj grana nove ekonomije. Zbog toga se nacionalno gospodarstvo ne razvija tempom koji dopuštaju njegov proizvodni i ljudski potencijal.
Uništavanje proizvodnih pogona uništilo je 82% radnih mjesta, utjecalo na smanjenje broja stanovnika i svelo konkurentnost većine poduzeća na razinu koja ne ostavlja nadu za oporavak gospodarskog rasta. Zamjena slobodnog poduzetništva tycoonskim poslovanjem, koja se dogodila 2007., zaustavila je rast ukupnog obujma proizvodnje i dovela do uništenja financijskog sustava, zaustavila razvoj novih poduzeća, postavila temelje za početak faza pada u dugoročnom ekonomskom ciklusu, ali je provela izdašnu pljačku.
U svemu ovome najveću cijenu platila je Dalmacija, regija koja je poslije slovenske Gorenske bila industrijski najrazvijenija regija u bivšoj državi, s BDP-om od $30 000 (Slovenija $32 000, Hrvatska $26 500, Vojvodina $18 800, Crna Gora $15 000, Srbija $11 000, BiH $9 000, Makedonija $7 500, Kosovo $5 000 – podaci Statističkog zavoda Jugoslavije na 31. prosinca 1989.)
Možda je Dalmacija na kraju trećeg, petogodišnjeg propadanja uzrokovanog nesposobnošću tycoonskog modela vladavine HDZ-a; možda je vrijeme za moderniziranje gospodarstva i konačnog izjednačavanja konkurentnosti s europskim državama.
*tycoon - onaj koji se protuzakonito na brzinu obogatio.
Comments