Piše: Sondra Zebić
Ako se išta događa. Događa li se ili ne događa, to je stvar percepcije. Sve u svemu, pokušat ću odgovoriti na ovo pitanja iz naslova. Znam kako se nećete složiti, ali ne žurite sa zaključcima. Sačuvajte izljeve nježnosti za kraj.
Najprije, na šta se odnosi mutna i neodređena fraza „sve ovo“? Na razne stvari – od, recimo, represije nad Dalmacijom, do udara groma u kuću bez gromobrana. Krenimo redom.
Prije neki dan jedan je tiskani medij naveo čitatelje neka sebi postave pitanje prisustvujemo li završnom činu dalmatinske drame. Potpuno pogrešno navedeno. Nije u pitanju drama, nego političko-knjigovodstvena operacija; prisustvujemo, dakle, upisu novog vlasnika u vlasničke knjige nad Dalmacijom. To što se na dnu te knjige neće naći potpis predsjednika države i Vlade Republike Hrvatske, nego predsjednika Europske komisije, nije nikakva drama. Uostalom, ni jedan od pripadnika sadašnje političke vlastele nije na zadnjem zasjedanju Hrvatskog sabora poželio ijednom visokopozicioniranom HDZ-ovcu iz Dalmacije neka pruži malo materijala za gusle, neka podnese ostavku, vrati mandat i tako, na simbolički način barem, „pogine“ za Dalmaciju.
Pošto je svoju sudbinu odvojila od „svete hrvatske zemlje“, velikohrvatska politička vlastela može spokojno čekati zasjedanje Europskog parlamenta, kako bi na miru ocijenila ukupan umjetnički dojam velikohrvatske diplomacije, a potom puku ponudila odgovor na pitanje zašto je Dalmacija tu gdje je, a granice Republike Hrvatske nisu.
Ne sumnjam kako će od dva odgovora stranačke velmože odabrati prvi, dakle pogrešan. Ako mogu ponuditi nacrt, taj odgovor će glasiti ovako:
„Učinili smo sve, ali nismo uspjeli. Mi smo na našoj strani imali Ustav i međunarodno pravo, a Dalmatini Talijane, Francuze, Škote i Katalonce. Mi smo branili načela, a oni svoje interese. Branili smo pravo, a pobijedila je sila. Ovo nije samo naš gubitak, jer su sa nama izgubili i svi oni kojima je stalo do prava i pravde.“
Hm… Hajdemo, vidjeti kako to s pravom i pravdom izgleda, kada je o našim unutrašnjim prilikama riječ. Ne ponaša li se unutar svog feuda ovdašnja velikohrvatska politička vlastela baš onako kako se na globalnoj sceni ponašaju oni koji su mnogo jači od nje. Evo, uzmimo kao primer Zakon o borbi protiv korupcije kojim je osnovan USKOK. Zar upornim odbijanjem povinuti se slovu zakona, stranačke velmože nisu jasno stavile do znanja kako su njihovi lični i partijski interesi iznad zakona? Zar se sramnim izmjenama zakona nisu narugali načelu podjele vlasti? Zar time nisu doveli u pitanje svoju privrženost borbi protiv korupcije? A šta tek reći za zakon o elektronskim komunikacijama?! Zar se tim zakonom direktno ne udara na ustav? Na prava i slobode građana?
U sukobu između nagona i načela, velikohrvatska politička vlastela je, sasvim neočekivano, prednost dala vlastitom nagonu za samoodržanjem. Ona modificira zakone prema vlastitim interesima, sve češće se sukobljava sa Ustavom, riskira sukob sa nervoznom EU, diže vrijednost HDZ-ovih akcija, otvoreno se ruga zdravom razumu i Republiku Hrvatsku, iako državu članicu EU, polako pretvara u dalmatinski autobus.
Ne spominjem ovaj autobus niti liniju broj 37 splitskog Prometa slučajno. Dalmaciju s Vedranom Bralićem povezuju propuštene prilike. U prvom slučaju smo propustili priliku kako bi se od balkanskog plemena transformirali u naciju, kako bi uvažili želju Dalmatina i Dalmatinaca neka svoju sreću traže kao autonomna regija unutar Republike Hrvatske, kako bi zajednički autorizirali dalmatinsku autonomiju, popravili svoju poziciju, uštedjeli vrijeme i skratili sebi put u prestižni europski klub; u drugom slučaju smo, bježeći iz autobusa, odbacili priliku potvrditi se kao građani, kako bi ropski ustrajali u onome što jesmo – miševi, gnomi, hulje i podlaci.
Nezainteresirani za sudbinu bližnjih, mi smo, zapravo, digli ruke od samih sebe i pustili neka ono najgore u nama odradi posao daleko bolje, efikasnije i ubitačnije od bitangi u kapuljačama i blister odijelima. Kao takvi, mi ne zaslužujemo „sve ovo“. Mi zaslužujemo više.
Comments