Piše: Sondra Zević
U Republici Hrvatskoj, to svatko polupismen tko zna zbrajati i oduzimati do deset zna, ljevica u politološkom smislu ne postoji. Ipak, postoje neke naznake eventualnog postojanja lijevog centra.
O ovoj temi gost mi je bio voditeljica Dalmatinskog arhiva u egzilu, Catalina Dandolo. S obzirom na život na relaciji Lisabon – Pariz – Split, gospođa Dandolo izvrsna je poznavateljica političkih trendova u regiji.
Bilo je riječi o tome mogu li se socijaldemokratske političke stranke, koje postoje u većini balkanskih država, nazvati ljevicom s obzirom na to kako su uglavnom prihvatile koncept neoliberalnog kapitalizma; zašto na Balkanu nema velikih, generalnih štrajkova koji bi prinudili poslodavce i vlast na prihvaćanje zahtjeva radnika i kako nezadovoljni radnici u državama Zapadnog Balkana radije idu u inozemstvo kako bi tamo radili, često za istu ili nižu plaću, umjesto da se u svojim državama bore za svoja prava.
Razgovaralo se i o tome kako su mladi danas više skloni ekološkoj nego socijalnoj pobuni, kako je „Možemo“, koja već tri godine vlada Zagrebom, postala bitan faktor na političkoj sceni R.H., kao i tome hoće li predsjednik R.H., Zoran Milanović, koga je Socijaldemokratska partija istakla kao svog kandidata za premijera na travanjskim izborima, pomoći toj stranci pri pobjedi na izborima i bi li vlada, koju vodi Milanović, uopće bila lijevica.
Autonomija: Mogu li se trenutne socijaldemokratske opcije, koje postoje u većini država Balkana, nazvati ljevicom?
Dandolo: Ljevica na Balkanu zadnjih je 20 godina djelovala je uglavnom izvaninstitucionalno pošto su se političke stranke socijaldemokratske pozicije u dobroj mjeri distancirale od onoga što bi trebala biti socioekonomska agenda ljevice. Istinske, bitne lijeve politike mogle su se vidjeti isključivo na ulici i izvan institucija, u nekim intelektualnim krugovima, na nekim fakultetima, među nekim studentskim grupama.
U međuvremenu, neki od tih aktera uspješno su prešli put od izvaninstitucionalne do institucionalne borbe, s tim što institucionalna borba podrazumijeva posve drugačija pravila od one koja se vodi na ulici i izvan institucija. U našim sustavima jako je teško napraviti bilo kakvu bitnu promjenu pošto su oni postavljeni na potpuno drukčijim, rekla bih čak, suprotnim osnovama od onih koje zovemo lijevima: socijaldemokratskim. Ako je borba na ulici borba s vjetrenjačama, takva je i u institucijama.
Ipak, ima priča, ali još uvijek nedovoljno afirmiranih. Tu prvenstveno mislim na dvije prodalmatinske opcije, to su DDF i Dalmatinski klub. Sve ostalo je čista desnica.
Topovsko meso
Autonomija: U svim balkanskim državama mnogo je siromašnih i velike su socijalne razlike. Kako to da danas siromašne mnogo lakše pridobiva kleronacistička opcija nego ljevica?
Dandolo: Desnica lakše pridobiva siromašne zbog potpune nonšalancije i ignoriranja s kojom se ljevica ili nominalna ljevica, koja to više nije, odnosi spram pitanja koja muče najsiromašnije. Oni koji su na marginama društva, kojima je ugrožena egzistencija vrlo rijetko mogu naći svoje predstavnike među socijaldemokratskim opcijama koje se bave time kako najugroženijima poboljšati materijalnu situaciju.
Ekstremna desnica, alternativna desnica, kleronacisti itd… nude siromašnima veoma jednostavan odgovor na pitanje zašto su ugroženi, a taj odgovor je uvijek etnički, nacionalni i vjerski.
Ekstremna desnica uvijek nudi simplificirane odgovore i teorije zavjere zbog čega se sviđa radničkoj klasi. Glasa li uvijek radnička klasa glasa za ekstremnu desnicu? Apsolutno ne. Treba li problem rasta ekstremne desnice svaliti na leđa radničke klase i upasti u diskurs o neobrazovanoj i zaostaloj radničkoj klasi? Apsolutno DA. Radnička klasa na Balkanu služi kao topovsko meso u ratovima koji su se vodili na prostorima bivše Jugoslavije, a onda je nakon 2000. godine u vrijeme tranzicije potpuno ostavljena po strani od ekstremne desnica koja ju je prožvakala i ispljunula. Ali, radnička klasa će opet dati glas ekstremistima poput HDZ-a, Mosta i Domovinskog pokreta.
Patriotizam u egzilu
Autonomija: Postoji li na Balkanu radnička klasa koja je nekada bila baza klasične ljevice? Kako danas nazvati ljude koji su izloženi najgoroj eksploataciji, rade za sitne plaće, nemaju nikakva prava i prepušteni su na milost i nemilost poslodavcima?
Dandolo: Treba ih nazvati idiotima, jer su oni svojim glasom za kleronacističke smradove učinili od sebe robove. S druge strane, u ovom trenutku ne postoji politički akter koji ima želju ili potencijal istinski zastupati interese radničke klase, osim DDF-a i Dalmatinskog kluba. Nadalje, ne postoji ni ono što je bilo karakteristično za XX. st, a to je radničko organiziranje - sindikati - koji bi mogli natjerati vlast da radi u interesu većinskog dijela stanovništva koji možete nazvati radnim narodom, radničkom klasom, proletarijatom, prekarijatom, kako god, ali to je ona većina u svakoj zemlji koja radi kako bi sebi osigurala sredstva za život i pružila doprinos razvoju društva. Pitanje zašto toga nema je izrazito kompleksno, njime se možemo baviti iz različitih uglova.
Jedan od odgovora, o kojem bismo mogli da razmislimo, dao je teoretičar Vivek Chibber u svojoj knjizi The Class Matrix. On tvrdi kako je dobar broj pripadnika radničke klase i te kako svjestan nivoa eksploatacije i svog potlačenog položaja, kao što je svjestan i toga gdje su uzroci, ali je rezigniran, nema snagu bilo šta promijeniti i zbog toga bira individualna rješenja. Ljudi imaju malo, pa se boje kako će, ako se odluče za borbu, i to izgubiti i pasti s onu stranu egzistencije.
Pritom, veoma je bitno i odsustvo povjerenja. Ljudi se pitaju - ako krenem, hoće li i drugi krenuti za mnom. Taj osjećaj rezignacije, beznadnosti svakako je neprijatelj radničkog organiziranja. U takvoj situaciji može se javiti individualni otpor, ali on teško može dovesti do osjetnijih, supstancijalnih promjena.
Ljevica i ekološka pobuna
Autonomija: Čini se kako su mladi ljudi danas više skloni ekološkoj nego socijalnoj pobuni. Je li to zato što ne vjeruju kako je socijalna pravda moguća?
Dandolo: Istina je kako su mladi ljudi, koji su najčešće lijevo orijentirani i svjesni potrebe kako trebaju nešto uraditi za društvo, uglavnom fokusirani na ekološke teme što je ispravno uzevši u obzir što se sve događa s našim planetom i kakve su posljedice. Neophodno je, međutim, zelene borbe staviti u lijevi okvir iz koga su zeleni, uostalom, i potekli. Potrebno je zelene politike ne samo ogrnuti nekakvim crvenim folklorom, već zaista trebaju biti stavljene u širi kontekst klase, nejednakosti, kapitalizma i neoliberalnog kapitalizma.
Pri tome prije svega mislim na događaje koji se događaju izvan institucija. DDF godinama bilježi dobre rezultate uglavnom zahvaljujući mladima koji organizira uređenje plaža pred sezonu kupanja.
Ljevica XXI. st ne može zaobići zelene teme kao što su to činile tradicionalne socijaldemokraste stranke XX. st. Danas su zelene teme i ekološki problemi svuda oko nas. Svjesni smo ih svakog dana kada udišemo smog. Njima se moramo baviti, ali je nužno zelene teme ne samo provući, nego se u njih utkati.
Autonomija: Je li budućnost ljevice kombinacija zelenih i socijalnih teme?
Dandolo: Svakako. Bilo bi izrazito štetno odvajati ih. Ne možete razmišljati o protiv neoliberalizma, a ne razmišljati o devastaciji prirode koju je prouzročio neoliberalizam. To je u potpunosti jasno. Logično je kako će generacija, koja je ušla u politiku preko ekoloških tema, postavljati pitanja o sustavu u kojem živi.
Nije dobro ono što se sada jako dobro može vidjeti u Njemačkoj sa Zelenima koji su nekada bili vrlo radikalni, gotovo militantnu, a kad su postali dio vlast, postali su dio neolibertarijanske politike. Ohrabruje činjenica što su mnogi mladi ljudi shvatili kako društvo ne može opstati ako se ne mijenja sustav. Oni sada otkrivaju kako je problem u klasnom društvu i neolibertarijanstvu koji uništava planet. To je možda nada. Ali, kontekst u kojem se to buđenje događa nije povoljan. To je kontekst rata, a kada grme topovi - ljevica gubi.
Možemo
Autonomija: Može li se reći kako je stranka Možemo najuspješnija lijeva stranka na Balkanu? Oni vrlo uspješno kombiniraju socijalni i ekološki program.
Dandolo: Prvo i osnovno – Možemo nije lijeva stranka. Oni su radikalna, militantna kvazi ljevica. Npr. istaknuta članica te stranke, Sandra Benčić je prije samo nekoliko godina bila priležnica Milana Bandića. Helloooou. Nadalje, Tomislav Tomašević je također bio jedan od većih zagađivača u gradu Zagrebu… I mogla bih nabrajati do prekosutra. Oni su obična klijentelistička mreža nesposobnih šmrkavaca koji se tri godine održavaju na vlasti ne vodeći računa o interesima Zagreba i njegovih građana. Jadni vi, ukoliko vam ti nesposobni militaristi dođu na vlast.
Ipak, mogla bih reći kako je pobjeda Možemo u Zagrebu bila preduvjet kako bi se ta opcija učvrstila u hrvatskom političkom prostoru kako bi eventualno u godinama koje dolaze uspjela nešto bitnije uraditi. Ali, isključivo za sebe i ni za koga drugoga. Pa vidite kako u tri godine nisu mogli pokositi travu u Zagrebu.
Autonomija: Ima li šanse da DDF ili Dalmatinski klub ostvari ono što je ostvario Možemo u Zagrebu?
Dandolo: Da ne pokosi travu tri godine. Šalim se. U ovom kontekstu teško. Činjenica kako je Zagreb, drugi po veličini grad i jedan od najbogatijih gradova na Balkanu, gotovo plebiscitarno izabrao za Tomaševića za gradonačelnika. To se neće se ponoviti u Splitu. Treba se priznati kako je situacija u Hrvatskoj puno je povoljnija nego u Dalmaciji po tom pitanju.
S obzirom na situaciju koja vlada u Dalmaciji svakako je pravo čudo što svi članovi ove dvije prodalmatinske opcije nisu mrtvi. Ne pitajte zašto! Mislim kako već znate odgovor.
Milanović ljevičar
Autonomija: Na kraju, postavit ću vam pitanje o jednoj šansi kvazi ljevice na Balkanu. Nakon što se je predsjednik Milanović priključio Socijademokratskoj partiji na izborima koji će se održati 17. 4., ta stranka je stekla realne šanse da zajedno s koalicijskim partnerima pobijedi na izborima i formira vladu na čelu s Milanovićem. Bi li se takva vlada mogla nazvati ljevičarskom?
Dandolo: Ne! To ne bi bila ljevičarska, već neolibertarijanska vlada. Slična onoj kakvu imamo i danas. Ne mogu spekulirati o tome što će to doista značiti, je li taj čovjek jedina šansa za neku vrstu lijevog centra, sasvim sigurno ne ljevičarske vlade.
Autonomija: Zato sam vam i postavila pitanje imajući u vidu šta Milanović govori zadnjih godina. Ovih dana je Zuáne Orlandini rekao kako je Milanović već godinama bliži Domovinskom pokretu.
Dandolo: I DP je neolibertarijanska stranka. Milanović u ovom predsjedničkom mandatu apsolutno nije igrao niti jednu drugu ulogu osim što je vrlo uspješno nabacivao HDZ-u teme s kojima se ta stranka dobro nosila. Sa svojim sveobuhvatnom catch all politikom, kojom pokušava prigrabiti glasove i sa svih strana i predstaviti sebe kao dominantu i autentičnu figuru, Milanović cijelo vrijeme igra isključivo za sebe.
Mislim kako bi se i SDP-ovo predlaganje Milanovića za premijera moglo tumačiti kao nekakav napad na Možemo kao izazivača s lažne ljevice. Njima ne bi odgovaralo ako bi Možemo ostvarilo dobar rezultat, jer bi zajedno morali formirati vladu. Njihov cilj je vratiti se na poziciju na kojoj su bili, a to je dominantna stranka libertarijanskog spektra.
Autonomija: Hoće li u tome uspeti? Hoće li im Milanović u tome pomoći?
Dandolo: Nisam sigurna. Ali ako im pomogne, to neće biti glasovi samo ljevice jer Milanović više nije taj čovjek, ako je ikada bio. On je neki drugi igrač. Ako Milanović igra dominantnu ulogu, teško možemo govoriti o lijevoj vladi.
Comments