Piše: Marietta Candi
Što je stupanj demokratizacije jednog društva veći to su institucije tog društva razvijenije, a što su institucije razvijenije to je stupanj ekonomskog razvoja veći. O ovoj temi pisali su brojni svjetski autori, balkanski niti jedan.
O odnosu političkih poredaka i ekonomskog rasta dosta se pisalo zadnjih nekoliko desetljeća: Velik interes za ovu temu otvorili su autori poput Douglasa Northa i Roberta Fogela koji su podijelili Nobelovu nagradu za ekonomiju 1993.
Tu su još: Ronald Coase (Nobelova nagrada 1991), Elinor Ostrom i Oliver Williamson (Nobelovu nagradu dobili zajedno 2009).
Noviji autori koji su nastavili njihov rad su Darron Açemoglu i James Robinson – njihova odlična knjigu „Zašto nacije propadaju?“ kod nas još uvijek nije objavljena.
Što je demokracija?
Demokracija je oblik vladavine u kojem narod ima ovlasti odlučivati o svemu; odlučivati o zakonodavstvu (izravna demokracija) ili birati vladajuće dužnosnike koji će to učiniti (predstavnička demokracija).
Značajke demokracije često uključuju slobodu okupljanja, udruživanja, imovinska prava, slobodu vjeroispovijesti i govora, državljanstvo, pristanak onih kojima se upravlja, biračka prava, slobodu od neopravdanog uskraćivanja prava na život i slobodu od strane vlasti i prava manjina.
Demokracija je u suprotnosti s oblicima vladavine u kojima moć drži pojedinac, kao u autokratskim sustavima poput apsolutne monarhije, ili gdje vlast drži mali broj pojedinaca, kao u oligarhiji.
Karl Popper definirao je demokraciju kao suprotnost diktaturi ili tiraniji, fokusirajući se na mogućnost kontrole i svrgavanje vođa od strane građana bez potrebe za revolucijom. Svjetsko javno mnijenje snažno podržava demokratske sustave vlasti. Prema V-Dem Democracy Indexu i The Economist Democracy Index, manje od polovice svjetske populacije živi u demokraciji. Demokratsko nazadovanje s porastom hibridnih režima premašilo je demokratizacu od početka do sredine 2010-ih.
Demokratska načela ogledaju se u tome što su svi građani koji ispunjavaju uvjete jednaki pred zakonom i imaju jednak pristup zakonodavnim procesima. Na primjer, u predstavničkoj demokraciji, svaki glas ima jednaku težinu, nikakva nerazumna ograničenja ne mogu se primijeniti na bilo koga tko želi postati predstavnik, a sloboda njegovih kvalificiranih građana osigurana je legitimiranim pravima i slobodama koje su obično zaštićene ustavom. Druge upotrebe "demokracije" uključuju izravnu demokraciju, u kojoj se o pitanjima izravno glasa od strane birača.
Jedna teorija smatra kako demokracija zahcijeva tri temeljna načela: kontrolu prema gore (spuštanje suvereniteta države na najniže razine vlasti), političku jednakost i društvene norme prema kojima pojedinci i institucije smatraju prihvatljivim samo one radnje koje odražavaju prva dva načela: kontrole prema gore i političke jednakosti. Pravna jednakost svih građana jedne države (bez obzira na nacionalnost, boju kože, jezik, pismo, vjeroispovijest, spol, rod, seksualnu orijentaciju, stupanj bogatstva, društveni status, obrazovanje…), političke slobode, vladavina prava te regionalizacija I decentralizacija često se identificiraju kao temeljne karakteristike dobro funkcionirajuće demokracije.
Demokracija i rast
Jedno od pitanja koje se nameće je o tome utječe li vrsta političkog poretka na ekonomski rast – drugim riječima, utječu li demokracija, odnosno autokracija na stopu ekonomskog rasta? Nažalost, odgovor na ovo pitanje nije ni kratak ni jednoznačan.
Dosta toga zavisi od nivoa ekonomskog razvoja – demokracija dovodi do više državne potrošnje i viših poreznih stopa (najčešće do progresivnih poreskih stopa) jer je redistribucija od bogatijih prema siromašnijima s toga je draga biračkom cijelu, a to ubrzava ekonomski rast.
Ali, demokratske institucije dovode do vladavine prava uključujući i imovinska prava, što također ubrzava rast. Razvijene privrede već koriste dostupne tehnologije, i njihov se razvoj stoga nužno bazira na kreiranju i primjeni novih tehnologija. A ovakvo skupo i nesigurno ulaganje u istraživanje i razvoj neće biti privlačno bez sigurnosti.
S druge strane, autokratski režimi mogu ubrzati stopu ekonomskog rasta kod država u razvoju, pošto se njihov razvoj bazira na fizičkim investicijama kojima se prenose već postojeće tehnologije iz razvijenih država. Autoritarni režimi imaju niže stope redistribucije, jer se autokrati ne moraju dodvoravati biračima i mogu privući više fizičkih investicija jer se zanemaruju zakoni koji ih mogu usporiti (poput ekoloških standarda, na primer).
Ovdje je Jugoslavija, iako država pod komunističkom diktaturom i autokracijom jednog vođe – Tita, očito djelovala kao demokracija: redistribucija je bila na razini zapadnoeuropskih država, istovremeno se gledalo na održivi razvoj i ekološke standarde, a privredni rast je bio jedan od najviših na svijetu.
Demokracija i privredne krize
Važna domena istraživanja je pitanje dubokih privrednih kriza. U nedavnom radu (Political institutions and output collapses, 2023) autori Imam i Templ daju nam analizu odnosa između privrednih kriza i političkog poretka.
Pod dubokim privrednim krizama (prijevod njihovog izraza ‘’output collapse’’) podrazumijeva veliki pad ekonomskih aktivnosti, mnogo dublji od standardnih recesija, kao one kojoj smo u Republici Hrvatskoj svjedočili 2007. – 2013. Kolaps privrede u Republici Hrvatskoj cijekom 1990-ih uslijed ratova i tihih sankcija zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu bi, na primer, ispunjavao ovaj uvjet dubine i ozbiljnosti krize.
Prvo treba reći kako ništa nije crno-bijelo, pa tako i odnos demokracije/autokracije s ekonomskim rastom. Ali ovo istraživanje govori o vjerojatnoćama – iako nisu sve demokracije ekonomski uspješne mjerene isključivo ekonomskim rastom, ako je neka demokratska država veća je vjerojatnoća kako će ona imati višu stopu ekonomskog rasta nego što je to slučaj s autokratskom državom. Iako ne mora biti tako. Jugoslavija je ’50. godina XX. stoljeća imala stopu rasta od 75%, slične stope rasta imale su Njemačka i Japan. Druge demokracije poput Kanade, SAD-a, Velike Britanije imale su stopu rasta od 2% u istom razdoblju.
Na dugi rok, demokracije će imati višu stopu rasta od autokracija. Ali također, demokracije će imati manju volatilnost rasta – one će rjeđe imati epizode privredne stagnacije nego što je to slučaj s autokracijama. Kada dođe do epizoda privredne stagnacije, demokracije imaju veću vjerojatnoću kako bi iz nje izašle što bezbolnije moguće i vratile se na prijašnju stopu rasta. Nasuprot njima, autokracije imaju višu vjerojatnoću iz stagnacije prijeći u duboku privrednu krizu.
Demokracija djeluje rezilijentnije na pojavu krizu i njihovo rješavanje nego što su to autokracije. Izgleda kako demokracije pružaju neku vrstu zaštite od pojave najgorih oblika ovih problema. U demokracijama se loši leaderi mogu smijeniti na izborima i tako spriječiti nastavak loših političkih odlika; demokratske institucije poput slobodnih medija daju mogućnost javne debate o nagomilanim problemima i načinima kako ih riješiti; kao i mogućnost rješavanja društvenih konflikata kroz institucije umjesto kroz političke krize, ustanke, revolucije i građanske ratove.
Pouke za nas
Ovaj pogled na odnos demokracije/autokracije i duboke privredne krize za nas je posebno interesantan jer smo mi jedna od rijetkih europskih država koje su takvu privrednu krizu i sama bila iskusila. Tijekom 1980-ih, posebno od 1986. do 1988., Republika Hrvatska je bila u ekonomskoj stagnaciji (nezaposlenost oko 3%, s velikim problemima u platnom prometu). To se potom pretvorilo u raspad Jugoslavije 1990-ih i opću klaonicu. Bi li se sve ovo moglo izbjeći da je SFRJ bila demokratska država?
Ne nužno, ali sva relevantna istraživanja nam govore kako bi kada bi SFRJ bila demokratska država, lakše bi izašla iz privredne stagnacije 1980-ih, pa bi se i događaji 1990-ih (ako bi do njih uopće došlo, a vjerojatno bi došlo) dočekala daleko relaksiranija. Također, s demokratskim poretkom (a on se tek bio počeo graditi u trenutku kada se zajednička država raspadala) bilo je mnogo više mogućnosti kako bi se ovaj raspad odigrao mirnim putem, slično kao što je to bio slučaj Čehoslovačke.
Imajući u vidu društvenu polarizaciju u balkanskim društvima po brojnim pitanjima, demokratske institucije značile bi mogućnost društvene relaksacije jer bi se važna društvena pitanja mogla otvoriti i o njima javno diskutirati u parlamentu i medijima, a tako i po pitanju ekonomije. Toga nažalost trenutno nema jer se godinama radi na tome kako bi se ponizila institucija parlamenta, a mediji se drže pod željeznom kontrolom vlasti.
Comments