Piše: Antonio Marasović
U džungli poput ove države, sve funkcionira po pravilima džungle. Pa tako i u prometu veliki jedu male..
Tragedija koja se u dogodila u subotu, kada je podivljali motociklist sa 200 na sat na mjestu ubio dvanaestogodišnjeg dječaka u svojim detaljima otkriva barbarske dimenzije dalmatinskog društva. Naime, dječak je stradao tako što je prelazio preko obilježenog pješačkog prijelaza, nakon što je jedan vozač zaustavio svoj automobil, u želji da propusti dijete kako bi ono sigurno prešlo ulicu. Taj je vozač, naime, poštivao prometne propise koji, vjerovali ili ne, nalažu da se pješaku mora stati kada želi prijeći ulicu na zebri. Nesretni vozač na taj je način posredno bio sudionik u ubojstvu: jer, niotkud se pojavio motorist, koji je prema policijskim nadzornim kamerama sa 200 na sat jurio na zadnjem točku, vjerojatno još od Lavčevića pa preko Domovinskog rata na zaobilaznicu, “opijen” brzom cestom i tko zna kakvim još adrenalinskim i drugim narkoticima srušio je dječaka na ulazu u Stobreč.
Prošlo ljeto poginuo je vozač scootera kad se svom forzom zabio u cisternu “Parkova i nasada” koja je bez svjetla i bez ikakvih prometnih oznaka stajala na zamračenom dijelu Domovinskog rata, dok su djelatnici gradskog komunalnog poduzeća zalijevali cvijeće. Nitko iz Parkova nije odgovarao što su protupropisno bili tu i radili stvari koje se ne rade preko noći, dok je gradska tvrtka htjela tužiti obitelj poginulog zbog uništenja njihovog vozila.
Kao vozač, uvijek fascinirano pričam o tome kako se pješaci u Splitu i šire obje automobila. Poput Pink Pantera u onom crtanom filmu, oni bojažljivo prilaze pješačkom prijelazu, čak i kada je on opremljen semaforom na kojem svijetli zeleno svjetlo za pješake. Iz nekih samo meni znanih razloga, imam potrebu zaustaviti automobil i propustiti pješake. Nerijetko se događa da oni s nevjericom čekaju, a počesto bi oni mene propustili, za svaki slučaj, pa mi pokazuju rukom neka prođem.
Smješkam se, svaki put u nevjerici, i pokušavam im rukom staviti do znanja kako mogu slobodno prijeći ulicu, što oni veoma bojažljivo i učine. Ali, čitavu operaciju poduzimam tek nakon pažljivog ispitivanja prometne situacije: pogledam sve retrovizore, kako bih se uvjerio kako se:
a) nitko straga neće zabiti u moj auto, jer tko još računa s tim kako se pješacima treba stati na zebri!?
b) nitko ne nailazi autom u lijevoj ili desnoj traci, u traci u kojoj nisam ja. Jer ako neko nailazi, postoji realna mogućnost kako ću ja stati, pustiti nesretnog pješaka a taj netko će ga pokupiti, jer tko još računa s tim kako se pješacima obavezno treba stati na zebri!?
Naši se ljudi u civiliziranom svijetu mogu prepoznati upravo u blizini pješačkih prelaza, koji ih potpuno zbunjuju. I meni je prvi odlazak u Njemačku prouzrokovao pravi mali civilizacijski šok: vozači su zaustavljali automobile čim bi me ugledali i procijenili kako želim prijeći ulicu, pa makar bio udaljen i pet metara od zebre. Nakon početnog oklijevanja, nekako sam se začas navikao kako mogu nesmetano ostvariti ljudsko pješačko pravo na prijelaz ulice. Što je, u krajnjoj instanci, pravo na život.
Da je pješak ovdje potpuno obespravljeni marginalac, pokazao je i nedavni protest biciklista, koji sam podržao u svemu osim u jednoj važnoj stvari. Naime, u pravu su kada traže da im se po gradu naprave biciklističke staze, kojima se mogu sigurno voziti. U pravu su i kada zahtjevaju da kazne budu jednake za sve sudionike u prometu. Ali, moj pokušaj da im objasnim kako u svakom gradu mora postojati i isključivo pješačka zona, koje u Splitu nema, naišao je na potpuno nerazumijevanje. Oni bi da i tu postoje biciklističke staze.
Kao što se i očekivalo važeći zakon nije dao rezultate. To jest, dao je očekivani ishod: porasla je policijska “tarifa” korupcije pa sada mi vozači zadovoljno trljamo ruke jer smo, na primer, prekršaj polukružnog okretanja preko duple pune linije riješili za samo 100 kuna u džep uniformirane osobe. Svojevoljno smo upetljani u začarani krug korupcije, koji na kraju dovodi do jezivih prometnih nesreća poput onih s početka ove priče.
U džungli poput ove države, sve funkcionira upravo prema pravilima džungle. Pa tako i u prometu veliki jedu male. Pošto su pješaci najmanji u tom prehrambenom lancu samim tim su i najugroženija vrsta, svakodnevno doslovno izložena opasnosti po goli život. Još jedan primjer naše moralne bijede: umjesto empatije prema slabijima na djelu je prezir prema njima. Što na kraju dovede do toga da dijete od 12 godina bude ubijeno sa 200 na sat, od strane poludjelog motorista, koji je svoju egzibiciju, što se mene tiče, mogao izvesti negdje u nekoj zaboravljenoj ulici na čijem kraju se, umjesto dječaka, nalazi zid.
Ono što je najodvratnije u svemu je to da ni mediji više ne izvještavaju i ne osuđuju ovakve postupke. Jer, najvažnije je podržavati ilegitimnu gradsku, županijsku i državnu vlasti i ne miješati se!
Комментарии