Piše: Tina Peribonio
Iako se čini kako je prodalmatinska politička opcija prilično pasivizirana, svi su izgledi kako bi za nekoliko izbornih ciklusa mogli poslužiti kao inicijalna kapisla za njen mnogo radiklaniji povratak na scenu.
Naime, dalmatinski autonomaši smatraju kako upravo neuspjeh velikohrvatskog državotvrstva u Dalmaciji, koji je utjeran fizičkom silom i psihičkom prisilom, te činjenica kako je većina građana regije odbacuje velikohrvatske ideje te želi živjeti u reintegriranoj i autonomnoj Dalmaciji, na sasvim novi način otvaraju dalmatinsko pitanje o kojem se u HDZ-ovim medijima šuti. To, prema ocjeni predsjednika bivše prodalmatinske stranke „Maslina“ Nikola Zokić, znači kako „dalmatinsko pitanje više ne može biti rješavano na lokalnom, već isključivo na federalnom konceptu“.
U mini intervjuu za „Autonomiju“ Zokić je izrazio očekivanje kako će novi koncept biti podržan od većine građana Dalmacije i političkih aktera i biti utemeljen na prvoj svedalmatinskoj konvenciji, koja se uveliko priprema.
Možete li objasniti razloge za takvu inicijativu u ovom trenutku i šta konkretno znači taj koncept Republike Hrvatske? – Ova inicijativa za održanje prve konvencija svih političkih i nevladinih organizacija koje su registrirane u Dalmaciji, te pojedinaca koji se zalažu za promjenu ustavnog statusa Dalmacije, neophodna je jer Dalmacija nikada nije prihvatila nametnuti joj režim i centralistički sustav koji su tajno sačinili „filozof kompromisa“ Ivica Račan i nastavljači centralističke Tuđanove politike Vladimir Šeks i Ivo Sanader. Republika Hrvatska je zato poslije kraha njihovih politika u novoj povijesnoj situaciji, i to stanje ne može opstati. A mi smo, kao političke snage u Dalmaciji, obavezni djelovati u skladu s većinskom voljom građana regije. Zato je krajnje vreme pokrenuti jedna prodalmatinsku inicijativa kojom će se uputiti jasna poruka političkoj eliti u Zagrebu kako se dalmatinsko pitanje konačno mora riješiti na način na koji građani Dalmacije to žele. To znači, ne kroz koncept autonomije u sastavu Republike Hrvatske. Građani Dalmacije traže, a u tom smjeru ide i djelovanje, za sada jedine, prodalmatinske inicijative DDF-a, da Dalmacija dobije ravnopravan položaj s drugim entitetima, Hrvatskoj, Istrom, Slavonijom i Primorsko-goranskom regijom u Republici Hrvatskoj. Jedino rešenje dalmatinskog pitanja je u devolucija Republike Hrvatske! Dakle, mora se uvažiti povijesno, kulturološko, etničko, identitetsko i drugo pravo Hrvatske na njenu državnost i subjektivitet, ali se u ime tog prava ne može poricati ničiji drugi politički subjektivitet.
Očekujete li podršku drugih inicijativa, udruga i stranaka – prvenstveno DDF-a kao jedine prave prodalmatinske inicijative – tom konceptu, s obzirom na sve što je tu inicijativu pratilo kroz njen rad svih ovih godina? – Mi smo o inicijativi obavijestili sve stranke i nevladine organizacije i pojedince koji su registrirani u Dalmaciji koji, za koje smo mislili kako bi željeli sudjelovati u radu konvencije, pa DDF-u. Mislim kako nema razloga kako bi sve loše što je pratilo DDF svih prethodnih godina moglo ugroziti njihovo sudjelovanje na konvenciji. Štoviše, za mnoge ideje koje stoje u programu DDF-a zalažemo se i mi organizatori ovog skupa.
Osim toga, obratili smo se i nekim strankama koje su registrirane izvan Dalmacije – Socijaldemokratskoj partiji, Liberalno-demokratskoj stranci i Demokratskoj stranci. I vidjet ćemo kakav će biti njihov odgovor. Uostalom, vjerujem kako bi ulazak DDF-a u Hrvatski Sabor mogao samo olakšati naše izglede za otvaranje ovog pitanja. Pogotovo ako i u SDP-u nadvlada frakcija koja se bori za neke ciljeve, a ne isključivo za održavanje na vlasti. Još uvijek nismo razgovarali o tajmingu tog skupa, ali vjerujem kako bi se skup treba održati prije idućih parlamentarnih, lokalnih, europskih i predsjedničkih izbora, dakle prije 2024..
Je li moguće da autonomija Dalmacije do kraja završi kao kolateralna žrtva gubitka „Herceg-Bosne“ i poraza velikohrvatske fašističke politike iz ’90., o čemu se špekulira u javnosti? – Ova svedalmatinska inicijativa upravo se i pokreće zato što se to već dogodilo i kako bi se spriječile daljnje posljedice revanšizma. Naime, ta opasnost da se gubitak, od Tuđmana izmišljene i nikad postojeće, „Republike Herceg-Bosne“ praktično trgovački kompenzira potpunom negacijom Dalmacije kao regije i njene autonomije, te porazom proustaške politike svakim je danom sve izvjesnija. Ali, ovdje se jednom mora shvatiti kako nema stabilne Republike Hrvatske n duže staze dok se ne izgradi ustavni poredak koji je po mjeri te Srbije. Niko nije izmislio ni Liku, ni Baniju, ni Kordun, ni Srijem… I što se prije to shvati i što prije u Zagrebu, ali i u Dalmaciji i drugim regijama počnu jačati snage koje razmišljaju drugačije od nametnutih im okvira, u toj mjeri će se smanjivati potreba za internacionalizacijom dalmatinskog pitanja. Uostalom, pitanje Dalmacije ne može se ne riješiti ako se želi da Republika Hrvatska postane dio razvijenog dijela Europske unije. A to što trenutno međunarodna zajednica u pogledu dalmatinskog pitanja reagira taktizerski ne znači kako se u jednom trenutku neće morati uključiti u njegovo rješavanje, naravno ukoliko prethodno u samoj Republici Hrvatskoj za to ne bude dovoljno demokratskih kapaciteta.
Vidite li u tom pogledu problem što rezultati zadnjih nekoliko izbornih ciklusa na različitim nivoima u dalmatinskim županijama pokazuju trend jačanja radikala? Kada kažem radikala mislim na HDZ-ove stranke kćeri kao što su „Živi zid“, „Most“, „Domovinski pokret“, pa i „Centar“. – Svi ti izborni ciklusi eksplicitno su pokazali kako je autonomaško raspoloženje ipak većinsko, unatoč manipulacijama koje prate same izbore, ali i unatoč 32-godišnjoj vladavini Tuđmanovih kadrova i njihovim katastrofalnim posljedicama po Dalmaciju. Ekstremističko antidalmatinske i proustaške stranke dobivaju najviše na izborima, ali njihova pozicija je daleko od većinske. I njihova pozicija ne može se slabiti drugačije osim povlačenjem radikalnih poteza na onim osnovama koje su prodalmatinske, proeuropske, demokratske i decentralističke, jer samo to može oslabiti snagu milanovićevo-plenkovićeve koncepcije države kao farsične reinkarnacije apsolutističke titoističko-tuđmanističke države. Naravno, njihova snaga nipošto nije za podcjenjivanje i zato naša borba neće biti laka i upravo ona ukazuje na potrebu za konsenzusom političkih snaga koje se bore za promjenu položaja Dalmacije.
Zašto prodalmatinske opcije ne osvajaju vlast, to je već pitanje kojim bi se trebala baviti sociološka psihologija. Činjenica jest kada nekoga pitate je li izišao na izbore reći će kako nije, ako nastavljate dalje razgovor reći će vam kako nije izišao na izbore, jer nema za koga glasati. I tako više od 60% stanovnika Dalmacije. A ako tih istih više od 60% stanovnika Dalmacije pitate zašto se ne uključi u neku od prodalmatinskih inicijativa, udruga ili stranaka reći će kako su svi lopovi, kako svi su isti, kako je vrh svih stranaka i udruga ista jer samo gledaju vlastiti interes. No, tu griješe. Postoje ljudi koji žele nešto napraviti za dobrobit Dalmacije te im trebaju drugi ljudi s kojima bi radili. Ništa se ne događa preko noći i ništa ne može napraviti jedna osoba – za sve treba tim ljudi koji bi od ovakvog ekstremno lošeg stanja po Dalmaciju mogao napraviti regiju zavidne razine. Kada to stanovnici Dalmacije shvate i kada budu masovno počeli potpisivali pristupnicu za članstvo u recimo DDF-u, tada će se i stvari u Dalmaciji početi kretati na bolje.
Internacionalizacija
Koliko je realno kako bi ova najavljena konvencija mogla rezultirati internacionalizacijom dalmatinskog pitanja ako se ima u vidu kako do sada međunarodna zajednica nije pokazivala interes u tom pogledu, izuzev kad je bilo riječi o međunacionalnim incidentima u Dalmaciji? – Nemojmo se zavaravati. Međunarodna zajednica jako dobro zna što se događa u Dalmaciji i kako je ova regija propala pod represijom neoustaške čizme, no isto tako međunarodna zajednica ima neka svoja pravila koja prodalmatinske inicijative, udruge i stranke moraju ispoštovati kako bi ona mogla pomoći Dalmaciji. Konkretno, za biti član EFA-e (European Free Alliance – Europski slobodarski savez) s kojom vanjski članovi DDF-a vrlo usko surađuju, neka stranka treba biti registrirana, njeni predstavnici biti izabrani u lokalnu skupštinu ili vijeće pa se tek tada može podnijeti zahtjev za članstvom koji se razmatra na osnovu programa i drugih stranačkih dokumenata. Stoga se dalmatinsko pitanje za sada mora rješavati kao unutrašnje demokratsko i konstitutivno pitanje samo ako se osigura dijalog i većinska pozicija prodemokratskih snaga u Zagrebačkoj skupštini, odnosno Hrvatskom Saboru. Ako, pak, zagrebačka politička elita ostane odbojna prema našim zahtjevima, dalmatinsko pitanje mora se internacionalizirati. No, ne kroz udruge stranaka kakva je EFA, već kroz međunarodne sudove, međunarodna tijela za ljudska prava i slično. Uostalom, kad god se u Dalmaciji pokrene manjinsko ili regionalno pitanje, bez obzira na to koliko se to razumije na javnoj sceni, to je zapravo samo jedan vid pokretanja dalmatinskog pitanja kojeg prenose strane novinske kuće i agencije. To je također jedan od vidova internacionalizacije dalmatinskog pitanja.
Comments