Piše: Fabjan Marasović
Sir Thomas Sean Connery (rođen: 25. kolovoza 1930. u Edimburgu, Škotska), poznati škotski filmski glumac, izjasnio se za neovisnost Škotske daleko prije referenduma o škotskoj neovisnosti 2014.
Josep “Pepe” Guardiola Sela (rođen: 18. siječnja 1971. u Santpedoru, Katalonija), poznati katalonski nogometaš, nogometni trener i manager, izjasnio se na neovisnost Katalonije daleko prije referenduma o katalonskoj neovisnosti 2017. Cijeli klub Barcelona, u kojem je Guardiola naučio prve nogometne korake što mu je bila odskočna daska za ostale velike svjetske klubove, izjasnio se za neovisnost Katalonije – od čistačice, preko igrača i trenera do uprave kluba.
Jean Marc Vallée (rođen: rođen 9. ožujka 1963. U Montréalu, Québéc, umro 25. prosinca 2021. U Berthier-sur-Meru, Québéc), poznati kebekeški redatelj izjasnio se za neovisnost Québéca netom prije referenduma o kebekeškoj neovisnosti 1995.
U slučaju novih referenduma nitko od njih troje neće moći izaći na referendum, jer u osobnim dokumentima nemaju adresu prebivališta u tim regijama. Logično, ovo se ne odnosi na Jeam Marca Valléea, koji je pokojni. Ali, unatoč tome, imaju brojne sljedbenike u pokretu za neovisnost. Neposrednu podršku izglasavanju “za” neovisnost ove tri regije pružaju jedni drugima. Tako je 30 katalonskih vatrogasaca otputovalo u Škotsku kada se 2014. održao njihov referendum o neovisnosti.
Katalonija se sa svojom predivnom Barcelonom dugo bori za naovisnost od Španjolske okupacije. Za vrijeme katalonskog referenduma o neovisnosti, kojeg su španjolske vlasti brutalno zgazile, nitko iz Dalmacije nije otputovao u ovu predivnu zemlju i pružio potporu katalonskoj neovisnosti, osim nekoliko članova inicijative DDF. Razlog je očit, Dalmacija nema orijentaciju ni prema svojoj prošlosti, ni prema aktualnoj stvarnosti, niti se vidi u budućnosti…
Uz toliko “autonomaša” i inicijativa koje se debelo maste “ističući” svoje liderstvo u dalmatinskoj autonomiji, ideja o autonomiji Dalmacije nije dobacila ni do Brača. Uvijek se nešto ispriječi zbog čega je stavljeno veto na razmišljanje o dalmatinskoj autonomiji. Gurnuto je u karantenu, zbog čega je to pitanje postala hereza, veleizdaja, opasno po ustavni poredak Republike Hrvatske, kao da postoji ustavni poredak u ovoj narko-zdrpi-briši banana republici.
Sad se vidi kolika je opasnost i za državnu zajednicu i za pojedinca, i za demokraciju i za slobodu čovjeka – nedostatak, manjak, težak deficit političke kulture. Nepostojanje političke kulture drži kritičku misao u nekoj vrsti hibernacije, polusna. To, drugim riječima znači kako se “osjeća” kako neke stvari nisu dobre, ali ipak je jači refleks ili strah koji ne dopušta kritički govor o ovoj temi. Traže se svi mogući i nemogući odgovori te izgovori i sve opcije traganja za njima kako bi se izbjegla tema Dalmacije. Evo upravo ovog trenutka gledam kako se u nekoj trećerazrednoj emisiji na državnoj televiziji „novinarka“ i njezin sugovornica trude ne dotaknuti pitanje dalmatinski autonomije u razgovoru o trenutnom stanju u Škotskoj 10 godina nakon referenduma.
Kako su Škotska i ostatak Ujedinjenog Kraljevstva ušli u razgovor o škotskoj neovisnosti? Kako su Katalonija i Kraljevina Španjolska ušli u razgovor o katalonskoj neovisnosti? Kako su Québéc i Kanada ušle u razgovor o kebekeškoj neovisnosti? Odgovor: civilizirano i prvenstveno suprotstavljanjem argumenata “za” i “protiv” neovisnosti ove tri regije koje na svojim plećima nose cijelu ekonomiju država u čijem su sastavu, baš kao što Dalmacija nosi cijelu ekonomiju Republike Hrvatske. Kako se kod nas “izlazilo” iz yu-federacije – to znamo. Uzavrelim i ekstremnim nacionalizmom i ratom.
Dogovorom o Uniji (Acts of Union), koji je sklopljen 22. srpnja 1706. Škotska je, nakon okupacije od strane Engleske, postala dio Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. To se dogodilo nakon neuspjelog pokušaja Škotske da uspostavi svoje kolonije u centralnoj Americi te je izbio rat između Škotske i Engleske kojeg je Škotska izgubila te postala okupirana zemlja. Izglasavanjem Dogovora o Uniji u oba parlamenta, englesko i škotsko kraljevstvo, dvije odvojene države, do tada ujedinjene samo u osobi vladara, ujedinile su se u Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije 1707. godine. U novoosnovani Parlament Velike Britanije u Londonu, Škotska je poslala 45 svojih zastupnika u Donji dom, koji su se pridružili zastupnicima donjeg doma engleskog parlamenta kojih je bilo 513. Ukupno je u donjem domu Parlamentu Velike Britanije bilo 558 zastupnika. Škotska je također poslala i 16 perova u Dom Lordova koji su se pridružili engleskim perovima kojih je u tom trenutku bilo 168.
Nastojanja Edinburga za povratkom barem dijela svoga suvereniteta jačala su tijekom XX. stoljeća. Prvi referendum o devoluciji tj. o regionalizaciji i decentralizaciji te prijenosu dijela ovlasti s centralne vlade na nacijé održan je 1979. Taj referendum doživio je neuspjeh zbog malog odaziva birača, ali je već sljedeće glasanje došlo do osnivanja škotskog parlamenta koji je dobio ovlasti u oblasti zdravstva, obrazovanja i lokalne uprave u više oblasti.
Sada su računice dobile i input i output u ekonomiji. Drugim riječima, tko gubi, a tko dobiva izlaskom Škotske iz Unije ili ostajanjem Škotske u britanskom kraljevstvu. Brojne računice pokazuju kako je Škotska ekonomski jača od Engleske. To je zemlja s velikim potencijalom, ima vlastite izvore energije na kopnu i u moru, u vjetrovima koji pušu tijekom cijele godine, luka u Aberdeenu prihvati više nafte i zemnog plina od svih ostalih luka u Velikoj Britaniji, ogromna su bogatstva u zemlji, u rudama itd.
"Zašto bi Škoti stvarali 'državu blagostanja' Ujedinjenog Kraljevstva na uštrb samih sebe?", pitaju se mnogi.
I pazite sad dalje ove detalje, Škotska nije rasjepkana na 6 dijelova kao Dalmacija u RH, Škotska ne počiva na “povjerenim nadležnostima” na kojima počivaju dalmatinske županije, Škotskoj nikakav Vladimir Šeks i korumpirani ispolitizirani sudovi ne obaraju odluke i akte, Škoti su bogatiji, žive daleko bolje od stanovnika Dalmacije, Škoti imaju bolje vlakove, kvalitetnije trajekte koji ne ubijaju ljude, Škoti ovo-ono, a ipak se zalažu za osnivanje vlastite države?
E sad, u ovom trenutku dok se razmišlja o raspisivanju novog referenduma o neovisnosti Škotske, za ovu priču nije bitan ishod prethodnog ili budućeg glasanja. Nešto drugo je tu bitno. Postoji jedna stara poslovica iz antičke Grčke koja kaže kako su u demokraciji i demokratskim društvima sve opcije moguće. Ulazak u kraljevstvo kao i izlazak iz njega, odnosno stjecanje neovisnosti u pravednim i fair izborima. Dakle, nema političke diskriminacije, ucjene ili političkog mobbinga. To je kapacitet demokratskog društva.
A u “demokratskoj” Republici Hrvatskoj? Kakvo je stanje u ovoj balkanskoj banana državici u kojoj političari i crkveni velikodostojnici djeci prodaju narkotike dok se zalažu protiv abortusa? Kakvo je stanje u balkanskoj banana državici u kojoj se svećenici prebaciju iz župe u župu kada se dozna za njegovu pedofiliju, dok će isti taj svećenik govoriti protiv homoseksualnosti?
U „demokratskoj“ Republici Hrvatskoj, igrali su se “vrućim krumpirom” svi oni koji su se htjeli odmaknuti od politike cijepanja susjedne države, Bosne i Hercegovine, te priključenjem “Herceg-Bosne” Republici Hrvatskoj. Hercegovački neoustaški lobby toliko je jak pa ni i social-demokratske vlade Ivice Račana i Zorana Milanovića nisu bile imune na ovu pojavu. Istovremeno, isti neoustaške, ubijaju Dalmatine, otimaju njihovu imovinu, siluju njihove žene i raseljavaju ih s njihovih povijesnih ognjišta, a da nitko o tome ne spomene ni riječi.
Neki su pametni ljudi jednom rekli kako je gnjev službenog Zagreba prema Dalmaciji nastao zbog gubitka Herceg-Bosne. Prema njima, Dalmacija je ta koja spriječava kontakt Zagreba i Mostara te bi dalmatinskom autonomijom ili, ne daj bože, odlaskom Dalmacije iz Republike Hrvatske, taj kontakt bio sveden na minimum minimuma. Ima smisla.
Stoga se Dalmacija i njezini problemi ne smije ni spomenuti, kao ni činjenicu kako je službeni Zagreb uz pomoć Slavonije i Hercegovine brutalno eksploatira od trenutka raspada bivše socijalističke federacije. Ne smije se spomenuti kako je Dalmacija od nekada najrazvijenije regije na Mediteranu s BDP/pc od 30 000 američkih dolara postala socijalna pustoš i najzaostalija europska regija i stala je uz bok od Rusije okupiranim dijelovima Ukrajine, Moldove i Gruzije. Ali, na stranu to, i danas će Dalmatini, Dalmatinci i ostali stanovnici Dalmacije od vrlog nam premijera čuti koliki će namet u ovoj oskudici morati platiti spašavajući vlastitu propast, skupu državu i nesposobnu vlast.
A ideja o regionalizaciji i decentralizaciji Republike Hrvatske, prema kojoj bi sredstva zarađena u svakoj pojedinoj regiji, gradu, općini ostajale tamo gdje su zarađene i ostvarene – nije dosegnula ni do Šolte.
Ozbiljno se treba zapitati tko je za ovo kriv, jer nisu za sve krivi karijerni političari. Nešto ima i u onima koji po cijele dane objavljuju gadarije po društvenim mrežama, a ne žele ništa napraviti za boljitak svoje djece i unuka, ili bar napraviti nešto da sutra i njih ne istjeraju neke neoustaše.
Comments