Piše: dr. Ilonka Kasalo
Govoreći o skraćenju životnog vijeka treba naglasiti kako stanovnici Dalmacije ubijaju sami sebe, dok se često smatra kako ljudima nije bitno koliko će se živjeti, već kako treba živjeti.
Očekivani životni vijek pri rođenju u državama članica Europske unije za žene je 82,9 godina, dok je za muškarce 77,2. U Dalmaciji su ove brojke drastično manje – za žene 75,6, dok je za muškarce to 70 godina. Ono što dodatno brine je što su ove procjene manje u odnosu na prije deset godina, za više od pet godina.
Liječnici upozoravaju kako treba pogledati statistiku kako bi znali od čega umiremo.
Što je ono što nas najviše ubija? Podaci Eurostata iz 2021. godine pokazuju kako su kardiovaskularne bolesti prvi po smrtnosti u Dalmaciji. One daju 41% svih smrtnosti, ranije je to bilo 60%. Ušao je novi igrač, to je SARS-CoV-2 s 20% svih umrlih. Na žalost, svaka peta smrt 2021. u Dalmaciji izazvana je coronavirusom. Karcinomi su spali s 20 na 14%, opet zbog coronavirusa. Bolestu dišnih puteva, HOBP, s nešto preko 5% i bolesti endokrinih organa, prvenstveno od dijabetesa s nekih 2,5 do 3%, ističu statistički podaci.
Ubija nas stil života
Ono što Dalmatince/Dalmatine ubija je stil života.
Sami sebe ubijamo, samo smo krivi što živimo tako kratko, najlakše je reći ispušten osirumašeni uran kada je bombardirana Republika Srpska i S.R. Jugoslavija, chemtrail zaprašivanje iz aviona, svi bismo voljeli da je razlog. Ubija nas to što nismo borci, više volimo biti sluge velikohrvatske kleronacističke propagande, nego se boriti za sebe, poremećaj mentaliteta, stilovi života i poremećaj društva. Rezultati politike koja je zadnjih 30-35 godina dominantna u Dalmaciji najviše ubija. To što smo strpljiv narod koji će pristati na sve, kad vidiš kako nemaš dostupnost liječnika i/ili ljekarnika, nemaš lijek, kad ne možeš kupiti kilogram ćevapa, ti se onda tučeš po trgovinama da bi došao do kutije koja je na sniženju, pa se još miriš s tim – to je ono što najviše ubija.
Prosječan životni vijek u Dalmaciji 1970. bio 87 godina, kao što je danas u ostatku EU.
Krivulja prosječnog životnog vijeka u Dalmaciji ima dominantan pad od početka devedesetih, a onda početkom 2000. kreće značajno usporavanje tog pada da bi se ponovno drastično počelo padati od 2007. na ovamo. Pedesetih godina XX. stoljeća imali smo 6 smrtnih ishoda na 1000 novorođenčadi, ove godine imamo 4,7. To je neoprostivo!
Za ovakvu poraznu statistiku ima mnogo indikatora.
Pretpostavljam kako treba grupa ozbiljnih stručnjaka kako napravila ozbiljnu studiju. No, u pogledu ekonomije, financija, čini se kako građani Dalmacije žive nižu kvalitetu života, prepunu stresa, zbog financijske nestabilnosti. Statistika Eurostata, odnosno Državnog zavoda za statistiku pokazuje, kad se to dobro izanalizira, kako ljudi danas najviše troše novac na hranu, što automatski znači kako nemaju za neke druge stvari koje život čine ljepšim, boljim i kvalitetnijim. Prema podacima Eurostata za 2021. godinu, prosječna obitelj u EU trošila 17% primanja na hranu, a u Dalmaciji 43%, dakle više od dvostruko.
Sada već 3,5 godine imamo visoku inflaciju, zadnjih nekoliko mjeseci enormnu. Stoga, čekamo rezultate najnovijih podataka. Inflacija je sigurno povećala količinu novca koju izdvajamo svakog mjeseca na hranu.
Dodaje se kako je medijalna zarada – ono što primi 50% zaposlenih s najnižim plaćama, još niža pa bi ona mogla biti mnogo bolji indikator kako ljudi zapravo žive, nego ono što vlasti vole građanima reći. Vlasti pričaju o prosječnoj plaći koja je za više od 80% građana Dalmacije neuhvatljiva. Šta nam ostane, ako je medijalna zarada 876,93 € (6.608 Kn), a osnovna potrošačka košarica iznosi 920 €, čak i ako nemate kredit ili da vam neko drugi plati račune… Budimo iskreni, i medijalna plaća je većini ljudi neuhvatljiva, a kamo li prosječna.
Stres izaziva bolesti
Već je poznato kako stres može izazvati gotovo svaku bolest.
Možemo objasniti pojavu maligniteta padom imuniteta zbog stresa, kardiovaskularne neželjene događaje zbog idiopatske hipertenzije. Mi se i dalje volimo brinuti, volimo gledati vijesti, nervirati se, vjerujemo u izmišljene likove koji su hodali vodom i pretvarali vodu u vino… i onda budemo razočarani. Lijepo je vjerovati u Boga s razumom, ali ne treba vjerovati u čuda i lažne proroke, oni vas često iznenade ružno“, kaže.
Dodaje kako je Dalmacija postala jedna od najneaktivnijih nacija na mediteranu.
„Manje vozimo bicikl, manje hodamo, manje smo aktivni… Ja sam 1000 puta prisustvovala podsmjehu naših ljudi kad vidite naše ljude kako se šeću Marjanom ili iziđu na Rivu. Često sam viđala kako se ljudi s Balkana ismijavaju bakici ili djedici iz Barcelone ili Pariza koji voze bicikl, pa kažu „pa šta ovi rade“. Fizička aktivnost je nama u Dalmaciji postala strana iako smo do prije 30 godina imali najviše aktivnog stanovništva na Mediteranu. Našu osobu s invaliditetom ne možete nigdje vidjeti. Najmanje 5% naših građana ima ozbiljan invaliditet i ne može izići van iz ovih neprirodnih, odvratnih zgradurina. Koja je duljina životnog vijeka naših ljudi s invaliditetom? I za ovo je najlakše osuditi vlast, ali, iskreno, nije vlast kriva, kriv je građanin koji ne želi učiniti ništa za sebe i za svoj grad, regiju i državu.
Život počinje s mirovinom
Život na zapadu počinje kad se ode u mirovinu.
Na zapadu kada ljudi odu u mirovinu dobiju svoje slobodno vreme koje mogu potrošiti na putovanje, aktivnosti, jer su djeca velika i nešto su zaradili… No, ovdje cijeli životni vijek samo preživljavamo. Nema ušteda koje se mogu potrošiti na putovanja i aktivnost, jer je jako teško uštedjeti novac, a sve štedimo kako bismo imali, ne samo tijekom života, nego možda i kad odemo u mirovinu. Svjedoci smo kako se ljudi otimaju kako bi kupili komad mesa. To nije hit, nego glad i nedostupnost osnovnih životnih namirnica.
Za razliku od Dalmacije gdje se ljudi otimaju za komad mesa na sniženju, u Francuskoj se ljudi otimaju za svoje živote.
Ljudi su u Francuskoj izašli su na ulicu i bore se. Muškarcu u regiji Champagne prosječan životni vijek iznosi 85 godina, za žene 89. Čovjek koji živi u regiji Champagne živjet će 15 godina dulje od prosječnog muškarca u Dalmaciji. Dalmatin(c)i sad ovo čitaju i pitaju se „pa šta“ i okrenu na neki zatupljujući TV program i sve im je super u životu. Meni pacijenti u sred zime dok pada kiša dolaze u papučama na pregled. Što bih ja sad trebala? Prepisati im terapiju koja bi ih koštala 50 € mjesečno koje nemaju, iako su cijeli svoj životni vijek uplaćivali u zdravstveno osiguranje? Nitko od nas nema samo prijatno iskustvo u dodiru s hrvatskim zdravstvenim sustavom i svi se pravimo naivni. Upravo ovakav zdravstveno sustav dodatno je smanjio životni vijek građana Dalmacije.
Zbog toga ljudima nije toliko bitno koliko će živjeti, već kako će živjeti.
Koliko što košta? Što će jesti? Kako će izgledati javni gradski prijevoz? Hoće li imati plaću ako se razbole? Hoće li imati za lijekove i liječenje? Sve su to pitanja koja izazivaju stres. Stres mnogo utječe na kvalitetu života. Ljudi više željeli živjeti ugodnije, pa koliko žive, nego da žive dugo. I tu su u pravu. Ako žive ugodnije i s manje stresa, živjet će duže.
Nisam autošovinistica i ne pričam protiv svoga naroda, društva i vlasti, već apeliram na to kako se Dalmacija mora početi mijenjati.
Dalmacija svoje moralne i etičke vrijednosti i stavove mora početi mijenjati iz korijena. Hoćeš li živjeti 70 ili 85 godina na tebi je i na nikome više!
Ako želiš živjeti dulje i zdravije potpiši pristupnicu na:
Commentaires