Piše: Petra Ivanišević
Cijeli sustav vlasti u Dalmaciji napravljen je tako da bez obzira za koga glasali i što činili, nikada vaš izbor neće biti na vlasti. Je li stoga bolje ništa ne raditi već samo pobjeći ili se zalagati?
Zastupnici u Zagrebačkom saboru nedavno su optužili Dalmaciju za infantilnost. Prepustimo to njihovoj savjesti, napomenimo samo kako je taj infantilizam u najvećoj mjeri prisiljen - ne zbog vlastite nespremnosti preuzeti odgovornost za vlastiti život, već zbog praktične nemogućnosti da to učine.
Cijeli sustav vlasti u Dalmaciji napravljen je tako da bez obzira za koga glasali i što činili, nikada vaš izbor neće biti na vlasti. Stoga je bolje ništa ne raditi već samo pobjeći. Ali, krenimo redom.
Počeci infantilnosti
Infantilnost je nezrelost ljudskog razvoja, prisutnost u njegovom ponašanju osobina karakterističnih za prethodna dobna razdoblja. Njegova najuočljivija manifestacija je sličnost ponašanja odraslih s djetetom, iako se može manifestirati u različitim adolescentnim kompleksima.
U ovom slučaju, to će biti izraženo u maksimalizmu i kategoričnim prosudbama, sklonosti protestiranju protiv ponašanja "zlo" prema nekome, s jedne strane, i ovisnosti o nekome – s druge strane.
Očituje se uglavnom u emocionalnoj i voljnoj sferi - zbog povećane sugestibilnosti, nesamostalnosti, emocionalne neravnoteže, razdražljivosti i tvrdoglavosti. No, ako roditelji rade s djetetom kako treba, ono može biti samostalno u većini sfera svojega života.
Za svaku manifestaciju infantilnost karakterizira nedostatak svjesne svrsishodne aktivnosti, nezrelost osjećaja dužnosti i odgovornosti. Ponekad - zajedno s nekom intelektualnom nerazvijenošću.
U političkoj sferi Republika Hrvatska postala je takav simbol infantilnosti. Ne zato što je o bilo kome ovisna država. Već zato što je svoje građane učinio ovisnima o bespotrebno jakom državnom aparatu zbog velike količine uhljeba u javnoj i lokalnoj upravi. Paternalistička konstrukcija Republike Hrvatske i pregršt zaposlenih isključivo preko članske iskaznice automatski je sve svoje građane učinila “nerazvijenom djecom”.
No, još gore je kako takva struktura razmišljanja ne nestaje, već se stalno širi – i tu su Europljani svakako u pravu. U 30 godina samostalnosti nismo postali neovisniji. Za razliku od razdoblja Jugoslavije, danas ne znamo sami zaraditi novac, ali znamo se ljutiti na one koji ga znaju zaraditi, pa ih nazivamo mafijašima.
Ali, ni tada kao ni danas, ne znamo rješavati državne poslove, a ne znamo ni kako. Štoviše, još uvijek ne osjećamo svoju odgovornost za njih. Dio Dalmacije tvrdoglavo glasa za reformirane komuniste okupljenima oko stranke opasnih namjera – HDZ-a i njihove satelitske parastrančice (Most, Centar, Pametno, Živi Zid, Mislava Kolakušića, Slobodna Hrvatska, Naprijed Hrvatska, Rast, Grozd, Hrast...) - ali istovremeno tvrdoglavo okrivljuje nekoga drugog za svoje nevolje.
Drugi dio još čeka svog mesiju. I sve bi bilo ništa kako obje stranke još uvijek ne vjeruju da je smisao života krasti i obogatiti se. I nema veze što neki ljudi vjeruju kako je realna socijaldemokracija (to nije ono što zagovara SDP) loša, a kapitalizam definitivno dobar. A drugi, naprotiv, i dalje plaču za socijalističkom verzijom komunizma.
Razlika, naravno, postoji, jer oni koji još uvijek drže do svojih prijašnjih ideja djeluju pomalo infantilnije od onih koji se bune, ali samo u uho jedan drugome/jedna drugoj na kavicama. No, budući kako ovaj tihi prosvjed traje više od 30 godina, on je, zapravo, jednako infantilan. Samo ono što možda nije tako djetinjasto kao kad si tinejdžer. Jer, zapravo se zrelost ne očituje u stalnom pridržavanju istih stavova. Kao i da se cijeli život ne protestira protiv nekog.
Prosvjed protiv tiranije velikohrvatskog fašizma u Dalmaciji, odjeven u razna ruha, devedesetih bi bio razumljiv, ali je do sada trebao rezultirati smislenim shvaćanjem što je u sustavu loše, a što dobro, što se može iskoristiti za sebe, a što zauvijek odbaciti. Tada bi, u idealnom slučaju, trebala pronaći svoj put.
Infantilnost dalmatinskih građana
Takva infantilnost razmišljanja u potpunosti je svojstven građanima Dalmacije. I još više – čini se kako je kod njih on još izraženiji nego kod isto tako infantilnih političara, ponekad samo katastrofalno.
Što reći o drugima, ako sami građani uvijek plaču i žale se kako nije sve kako bi trebalo biti. Ako su odrasli ljudi trebali bi ili nešto učiniti ili zauvijek šutjeti – ako ništa ne mogu učiniti.
Umjesto da bar pokušaju nešto napraviti, nešto promijeniti, članovi dalmatinskog društva neprestano odmahuju rukama, pokazujući nesposobnost odlučiti o bilo čemu. Ali su zato sposobni, po nalogu, poslanom kadru i novcu iz Zagreba, osnovati koliko treba satelitskih parastrančica koje će i dalje izjedati samo srce i dušu Dalmacije. Najnoviji primjer: nova verzija kultne “Dalmatinske akcije”.
“Svi su oni isti,” najčešća je uzrečica građana Dalmacije koji samo kukaju i ne rade ništa da bi se stvari iole promijenilo. U jednoj rečenici govore kako je sve loše, a u drugoj - ponosno izjavljuju kako već 30 godina glasaju za one koji su do same kosti oglodali sve što se u Dalmaciji oglodati da. I svi oni nemaju pameti uspoređivati jedno (kako je ovdje sve loše) s drugim – svoje aktivnosti za dobrobit ili protiv Dalmacije.
Stoga se postavlja logično pitanje: Je li bolje šutjeli ili što?
Čak i da je infantilnost dalmatinske političke svijesti ponekad samo maska koja dopušta nekažnjeno pljačkanje njezinih ljudi, želja da se brine isključivo o materijalnim vrijednostima dok se navija za “Hajduk” i dalje je njegova manifestacija - čak i na najvišoj razini.
Uostalom, bilo je bolje građanima Dalmacije izgraditi bogatu i razvijenu autonomnu regiju u ovih 30 godina samostalnosti RH – pa živeći u njoj postati bogat građanin civilizirane zemlje, umjesto da do kraja života ostaneš trećerazredni čovjek na Zapadu. Toga se svaki pošteni građanin Dalmacije koji poštuje sebe ovakve propasti i veleizdaje dalmatskih interesa srami.
Društveno učenje
Američki psiholog Albert Bandura uveo je koncept društvenog/socijalnog učenja. Prema njegovim riječima, ljudi su skloni kopirati ponašanje drugih. Stoga glavno mjesto u odgoju djeteta nije ono čemu se ono uči, već ono što promatra u ponašanju drugih.
Međutim, ovaj se fenomen očituje ne samo u djetinjstvu, tako često i odrasli rade isto pa na taj način nastaju supkulturne grupe. Lakše im je kopirati nečije postupke – umjesto da sami nešto stvaraju. Pogotovo kada još nisu dostigli osobnu zrelost, kada još pate od infantilnosti.
Dakle, nije problem toliko u infantilnosti političara, vladajućih i oporbenih, nije toliko problem ni u pljački Dalmacije i njenih resursa i nije problem u tome što oni ne vide drugog smisla u svom životu osim moći i besramnog bogaćenja, koliko u tome kakve društvene posljedice to stvara.
Problem je u tome koliko mladih ljudi sada misli smatra kako je glavna preokupacija moć i bogatstvo! Problem je u tome što njihovi roditelji ne mogu sastaviti kraj s krajem dok oni na stadionima podižu desnicu vjerujući kako će tako biti više cool, a da će lova sama kapati! Problem je i to što roditelji ne razgovaraju sa svojom djecom, pa na tisuće mladih postaju ovisni o kocki, da ne spominjem metode kojima se služe za postizanje moći i bogatstva.
Upotreba laži i mržnje
A te su metode u osnovi dvije: korištenje laži i govor mržnje. Laži su same za sebe: jedno govore, drugo misle, a treće rade. A mržnja je prema Dalmaciji, dalmatskoj naciji, dalmatskoj povijesti, dalmatskom jeziku, dalmatskoj kulturi i svemu što ima veze s Dalmatinima.
Ova demonstracija mržnje olakšava skrivanje emocija i još uspješnije laganje. I čini se tako dobro. Podignute obrve i zbunjen izraz na licu splitskog gradonačelnika kada netko spomene naziv Dalmacija, maskirano lice njegovog pobočnika Ivoševića svaki put kad ga netko upozori na njegove nacističko-antisemitske izjave. Bez ljubaznosti, bez osmijeha.
Ponekad se, međutim, laži skrivaju iza drugih – za hinjenu ili pravu radost. Sjećate li se živahnog lica radijske voditeljice Zrine Vrabec-Mojzeš kada je zagovarala uvođenja embarga na sve proizvode i usluge koje u Zagreb dolaze iz Dalmacije, pa kada su joj objasnili da je najmanje 50% Zagrepčana porijeklom iz Dalmacije? Tada je rekla kako je priliv ljudi iz Dalmacije poboljšalo položaj Zagreba u bivšoj Jugoslaviji i stvorilo mu konkurentnije okruženje. Vjerujete li da je bila sretna zbog toga?
Međutim, mržnja doista ponekad može imati neko značenje – kao način oslobađanja od neke vrste ovisnosti. Stoga su ljudi nezreli i infantilni i doista tome skloniji. Samo u dalmatinskoj političkoj svijesti ona služi sasvim drugoj svrsi: dignuti ljude protiv samog pojma Dalmacije i stvoriti otpor prema njoj, kako po vjeri, tako i po jeziku, povijesti, kulturi, umjetnosti...
Patologija karaktera
Što je s građanima Dalmacije? Zbilja, što je s njima? Ulazeći u svoju ulogu, koristeći laži i mržnju za svoje ciljeve, pretvarajući se kako su nesposobna dojenčad, nisu primijetili koliko su davno to zapravo postali. Jer, uloge uvijek prije ili kasnije počnu kontrolirati svoje glumce.
Ruski psihijatar Ganushkin početkom dvadesetog stoljeća identificirao je glavne znakove ozbiljne psiho-patološke prirode:
Promjenjivost karaktera tijekom vremena – osoba ne mijenja svoje stavove tijekom života. Sveukupnost manifestacija očituje se u svim, a ne samo tipičnim situacijama. Iste se osobine karaktera očituju i kod kuće, i na poslu, i na odmoru, i među poznanicima, i među strancima, pod bilo kojim okolnostima.
Nesposobnost socijalne prilagodbe – osoba neprestano stvara probleme sebi i drugima.
Nemogućnost uviđanja što je za njih dobro, a što loše – u političkom smislu znači odbacivanje političkih opcija koje žele raditi za opće dobro (u ovom slučaju DDF), a prihvaćanje onih opcija koje rade protiv interesa ogromne većine (SDP, HDZ i njihovi sateliti)
Tvrdoglavost – nemogućnost uviđanja grešaka i ispravljanja istih
Gramzivost – on/ona je na prvom mjestu i nitko više. U kliničkoj psihijatriji okarakterizirana kao konstantna glad za hranom, a u politici kao glad za moći i bogaćenjem.
Comments