Piše: Petra Ivanišević
Središnji politički događaj proteklog tjedna, barem kada je riječ o rješavanju dalmatinskog pitanja, nesumnjivo je bio novi susret predsjednice Europske slobodarske stranke, Lopez de Lacalle s predsjednicom EP, Robertom Metsolom.
I mada su, kao po običaju, obje strane nakon razgovora oprečno tumačila rezultate bruxelleskog divana, prema ocjeni kćeri poznatog dalmatskog pjesnika i izvršne direktorice dalmatskog Instituta za mir u izbjeglištvu, Luciane Brays ipak je najvažnije da su postavljeni temelji za nastavak dijaloga.
– Najprije, čini mi se kako je ovaj sastanak bio relaksiraniji od prethodnog. Također, i privremeni sporazum šalje dobar signal za još pozitivniji razvoj događaja, – ocjenjuje Brays, – Ipak, priznajem kako nisam uvjerena u to kako je aktualna politička elita u stanju riješiti problem Dalmacije. Između ostalog i zato što nije jasno definirano pitanje „normalizacije odnosa u samoj Dalmaciji”. Jer „normalizacija” može značiti i određenu vrstu aranžmana kako bi se uspostavio neki novi status quo kada se postigne tehnički sporazum. A onda će se to vrzino kolo nastaviti, i to sve dok Republika Hrvatska ne prizna pravo Dalmacije na autonomiju prema granici iz 1918. i ne prizna pravo Dalmatinima na nacionalnost i ne prizna dalmatski jezik kao službeni na području Dalmacije. Drugim riječima, dok god to Republika Hrvatska odbija, Dalmacija i dalmatsko-hrvatski odnosi općenito bit će problem za državnu stabilnost. Osim ako se dvije strane ne usuglase s kiparskim modelom po kome je rješenje da nema rješenja.
A kako vi vidite rješenje dalmatinskog pitanja? – Najrealnije rješenje dalmatinskog pitanja je bezuvjetno prihvaćanje prijedloga više od 150 europskih stručnjaka iz upravnog prava i lokalne samouprave, koji podrazumijeva administrativnu podjelu Republike Hrvatske na pet autonomnih regija s ovlastima i nadležnostima kakve su imali Kosovo i Vojvodina prema Ustavu iz 1974. godine, priznanje dalmatske nacije te priznanje dalmatskog jezika kao službenog na prostoru Dalmacije. To bi, istovremeno, značilo kako bi svaka regija imala svoje zakonodavno tijelo, svoju vladu i svoga guvernera, imale bi svoju poreznu upravu, svoj obrazovni i upravni sustav, svoj zdravstveni sustav, itd…, ali bi paralelne strukture centralne vlasti bile ukinute, a ljudi koji u njima rade na nepolitičkim i nesigurnosnim pitanjima, odnosno u oblasti obrazovanja, zdravstva i javne administracije, trebalo bi postupno integrirati u regionalne institucije. Političke i sigurnosne strukture, pak, moraju biti dobro provjerene, jer postoje elementi kriminalnih i ilegalnih aktivnosti preko kojih se ne može tek tako prijeći. U svakom slučaju, uvjerena sam u to kako organiziranje regionalnih i lokalnih izbora u Dalmaciji u skladu s planom europskih stručnjaka uz ukidanje paralelnih institucija, može osigurati fer, pravedno i održivo rešenje trenutnih konflikata na terenu.
Spomenuli ste dalmatsku naciju. Mnogi ne znaju tko su Dalmatini i kakva obilježja oni imaju. Možete li nam objasniti?
- Veoma rado ću to učiniti. Nisu Dalmatini nikakve baba roge da imaju neka posebna obilježja. Dalmatini su osobe čije porijeklo potječe od Rimljana koji su ostali u Dalmaciji nakon 476. godine, dakle nakon pada Zapadnog Rimskog carstva. Dalmatini su i oni koji su za vrijeme romanike, odnosno ranog srednjeg vijeka i za vrijeme gotike, odnosno kasnog srednjeg vijeka dolazili u Dalmaciju iz drugih romanskih država. Najlakše ih je prepoznati po tome što nose „talijanska prezimena“, tipa Antoninni, Antonelli, Batarello, Bombardelli, Bralis, Brays, Marinni, Del Bello (Delbello), Grimaldi, Grisogono, Zuánetti (danas prekršteno u Ivanović), Zuánesi (danas: Ivanišević) i sl. Njihovo latinsko i romansko porijeklo se izdaje po prezimenu.
Nadalje, Dalmatini nisu samo oni koji imaju romanska prezimena, već i oni koji nose germanska ili mađarska prezimena. Npr. Geiger, Knobel, Prandau, Vorenpocher (danas: Forenpoher), Weiss, Wieser…
Vratimo se na temu: U kojoj mjeri je realan prijedlog Zagreba koji se suprotstavlja administrativnoj podjeli RH na 5 autonomnih regija?
–Platforma službenog Zagreba nije nešto što bi se očekivalo kao plod racionalne politike. Ona, podsjetit ću, praktično predviđa represivnu centralizaciju kakvu smo imali za vrijeme Kraljevine Jugoslavije nakon uspostave diktature 1928. Nikome u Dalmaciji tko upotrebljava zdrav razum ovo ne bi smjelo odgovarati. Čak i bez obzira kojoj političkoj grupaciji pripada ili simpatizira. Prema ovom, zdravom razumu, ne prihvatljivom prijedlogu, Republika Hrvatska bila bi još centraliziranija nego li je trenutno, a svim poslovima koji su dio ovlasti „autonomnih županija”, što je paradoksalno, upravljala bi Vlada RH. Uz sve to, platforma zahtjeva i poseban status za hrvatske općine koje su već integrirane u četiri dalmatinske županije. Drugim riječima, taj je dokument ne samo zastrašujući, već i nerealan, nego ima dosta sličnosti s onim što su Tuđman i Sušak devedesetih godina prošlog stoljeća ponudili Bošnjacima. A to je naprosto sigurna formula za stalni konflikt na Balkanu.
Dvije prodalmatinske inicijative, DDF i DK, te Europska slobodarska alijansa u cijelosti su prihvatili plan, i ako se bude zahtijevalo njegovo ponovo otvaranje, onda će on u cjelini biti raspakiran. A to predstavlja rizik za status Republike Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u. Ali, ako je ideja Zagreba kako bi se riječ autonomija na kraju vezala samo za dio plana Europske slobodarske alijanse i 150 pravnih stručnjaka koji se odnosi na kulturnu autonomiju Hrvata u Dalmaciji, to onda može biti racionalan i pragmatičan zahtjev. Njega ipak treba pratiti efikasna primjena tehničkih dogovora o slobodnom kretanju ljudi i roba, telekomunikacijama i energiji, kao i podrška integraciji Hrvata u dalmatsko društvo, regionalnoj suradnji, europskim integracijama i sl…
Ne treba, međutim, smetnuti s uma i kako bi priča o kulturnoj autonomiji za Hrvate u Dalmaciji mogla biti izvor novih problema, jer će onda možda i Dalmatini iz drugih dijelova Republike Hrvatske i iz drugih europskih država tražiti nešto slično u RH. Štoviše, ako se EU kao posrednik u pregovorima složi s takvim rješenjem, onda je za očekivati razgranavanje sličnih zahtjeva i u drugim konfliktnim područjima, poput Pridnjestrovlja.
Dalmatinska i prodalmatinska strana predlaže i formiranje dvodomnog Hrvatskog sabora, u kojoj bi gornji dom predstavljao Dom regija, a donji bi bio Dom građana. Može li ova ideja biti ostvariva?
– Ljudi u Dalmaciji nisu podijeljeni ni na koji način do li ideološki što je normalna pojava u svim razvijenim društvima. Zadnjih nekoliko godina počeli su se dijeliti i prema etničkom načelu. Stoga je ova ideja nije ni pretenciozna ni zlonamjerna, kako neki žele reći. Predloženi način organiziranja parlamenta doveo bi do dodatnog usložnjavanja hrvatskog društva – to je istina, ali bi se bar znalo tko je za demokraciju i zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda, a tko je za nastavak gušenja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Činjenica je kako bi možda proizvelo nove probleme s potencijalnim konfliktima na vidiku. Uostalom, nije na Dalmacija suština u nedovoljnoj podjeli vlasti u Republici Hrvatskoj, već korijen problema leži mnogo dublje u našim društvima, a manifestira se velikohrvatskim antidalmatinskim nacionalizmom, koji je ponekad čak začinjenim s fašizmom. I ako mislimo kako je rješenje u nekakvim teritorijalnim rearanžmanima, zapravo priznajemo kako Hrvati i Dalmatini ne mogu živjeti zajedno, što bi samo dovelo do jačanja postojećih konflikata – a to naprosto nije istina. Oni koji čine problem su Hrvati. Oni su od početka ove godine ubili 86 pripadnika dalmatske nacionalnosti. Dalmatini nisu ubili niti jednog Hrvata.
Očekujete li kako bi u skoroj budućnosti i pitanje povratka otjeranih Dalmatina i drugih nehrvatskih nacija iz Dalmacije moglo postati tema razgovora u institucijama EU? Posebno ako se ima u vidu susret Plenkovića s tamošnjim političkim liderima? Mnogi iz hrvatske političke javnosti zazivaju građanski rat protiv Dalmacije.
– Najprije, ratni pokliči koje ste spomenuli samo su ostaci starog načina rješavanja konflikata na ovim prostorima, srećom ne ozbiljni. S druge strane, nesumnjivo je kako se treba postaviti pitanje povratka 480 000 Dalmatina koji su raseljeni u razdoblju između 1990. i 2020. te 350 000 Srba, od čega iz samo Dalmacije oko 115 000 Srba i 380 000 Dalmatina u aktualnim pregovorima. Ali, pitanje je bili to pomoglo u sređivanju praktičnih i konkretnih problema Dalmatina koji žive u RH. Jer svi znamo, a i postoje materijalni dokazi kako Dalmatini u RH nemaju osnovna normalna politička i ekonomska prava i kako su diskriminirani na svakoj mogućoj razini. Republika Hrvatska ih, naime, smatra kao stalnu prijetnju po vlastitu sigurnost i to bi se konačno trebalo promijeniti.
No, ono što je sigurno: scenarij iseljavanja doseljenih Janjevaca, Hercegovaca, bosanskih katolika, srpskih katolika i sl. iz kuća i stanova istjeranih Dalmatina i Srba i njihov povratak u njihove domove ili nekakva zamjena teritorija neće riješiti pasivnu agresiju Republike Hrvatske nad Dalmacijom, već može samo odnose učiniti još gorim. Ni drugi scenarij, koji bi podrazumijeva kulturnu autonomiju za Hrvate u RH, također ne bi riješio probleme, već bi ih samo gurao pod tepih. Povijest je pokazala kako takvo gomilanje problema pod tepihom nikada nikom nije donijelo ništa dobro.
Može li Dalmacija imati problema zbog sve otvorenijih najava iz Italije o „potrebi vraćanja Dalmacije i Istre u sastav Italije“, dok se s drug strane čuju poruke nedavača „Južne Hrvatske“? – I ranije su talijanski fašisti prijetili okupacijom Istre i Dalmacije, no to se još nije dogodilo. Sjetimo se samo početka ’90. kada su talijanski fašisti potpisali sporazum s Miloševićem o podjeli RH nakon srpske okupacije iste. Prema tom sporazumu, kojeg su potpisali Slobodan Milošević i Alessandra Mussolini nakon srpskih osvajanja RH, Italiji je trebala pripasti Istra, Lika i Dalmacija sa svim otocima, a Italiji Hrvatska i Slavonija. No, kao što znamo od toga nije bilo ništa. Imam neki osjećaj kako se neće ni dogoditi. Talijanski fašisti prijete okupacijom Dalmacije i Istre isključivo u svrhu prikupljanja političkih poena pred neke od talijanskih izbora.
Ono što mene stvarno zabrinjava je projekt stvaranja Velike Hrvatske. Moramo znati kako je velikohrvatski antidalmatinski kleronacistički pokret jači što je Dalmacija slabija. Stoga treba razumjeti kako trenutno ponašanje stanovnika Dalmacije, ta njihova pasivnost i zabijanje glavurdi u salbun dovodi do snaženja ekstremnih nacionalističkih projekata među neobrazovanim populizmom zadojenog hrvatskog seljoberstva. Zato sam sigurna hoće li na narednim izborima stranke koje zagovaraju pripajanje tkz. Republike Herceg-Bosne Republici Hrvatskoj dobiti više glasova, kao što i u Mostaru Dragan Čović priča o ujedinjenju svih Hrvata u jednu državu u strahu od gubitka populističkih i nacionalističkih glasova. Ali, je isto tako važno napomenuti kako je projekt Velike Hrvatske san koji se nikada neće ostvariti. Istina je kako kod dijela polupismenog stanovništva u Dalmaciji postoji neki fetišistički odnos prema Velikoj Hrvatskoj, ali to neće dugo trajati. Kada se jednom Dalmatini osjete sigurni u autonomnoj regiji Dalmaciji, ideja ujedinjenja RH s Hercegovinom potpuno će izgubiti političko uporište.
Comments