Piše: Bruno Katić
Stari Grci idiotima su nazivali one svoje građane koji ne žele sudjelovati u društveno-političkim aktivnostima svojih polisa, što nije imalo veze s psihičkim stanjem dotičnih usamljenika, već upravo s njihovom nevoljnošću, a takav režim idiokracija.
Sudjelovati i dijeliti sudbinu svojih sugrađana nije bila zakonska obveza ili zakonska dužnost, već moralni čin. Ako znamo kako su izbori i druge društveno-političke aktivnosti u antičkoj Grčkoj bile drugačije od ovih danas, kako su pravo glasa imali samo imućni građani muškog spola/roda tada idioti nisu bili oni koji nisu imali pravo glasa, već oni koji su imali pravo glasa ali nisu izlazili na izbore. Sukladno tome, 65% odraslih stanovnika Dalmacije mogli bi se nazvati idiotima.
Politika je moć
Čovjek je društveno biće (zoon politikon), kako je rekao Aristotel, a nije društvena životinja kako su stari Rimljani krivo preveli i ostavili u nasljeđe budućim generacijama. Čovjek je, dakle, po svojoj biti ili po svome biću predodređen živjeti u zajednici-društvu, a onaj tko istupi iz društva je "ili zvijer ili bog" - kako se još jednom izrazio Aristotel. Društveno-politički angažman slobodnog građanina bio je za stare Grke moralna obveza, jer je moral bio temelj politike i samo kao takav, s etičkim patosom, bio umijeće vladanja. Ova matrica starogrčkog pogleda na politiku održala se stoljećima – najprije kod starih Rimljana, a potom i u srednjovjekovnom teološko-moralnom diskursu političke teorije.
Naravno, bilo je tu raznih varijacija, a ni sami Grci nisu bili posve vezani moralom kad je politika u pitanju, što je, primjerice, na vlastitoj koži osjetio nesretni Platon kad je svoja moralna i politička učenja htio prenijeti na tiranina Dionizija. Kako politika često gubi moralni oslonac i kako postaje puka umjetnost vladanja u kojoj su važni samo interesi vlasti, znali su i stari Grci, na što su ukazivali i najumniji vođe toga vremena: Platon u svojoj „Državi“, Aristotel u „Politici“ ili Sokrat u svojim govorima – dijalozima... Sofisti: Protagora, Gorgija, Hipija, Trasimah vidjeli su u politici samo vještinu s kojom treba biti izuzetno oprezan. Rimljani su u političkom pragmatizmu bili daleko „napredniji" od samih Grka, ali je ipak moralni patos ostao bitan segment politike.
Tek s pojavom humanizma i renesanse dolazi do udaljavanja politike od morala, što će biti od sudbonosne važnosti za razvoj tzv. moderne politike. Niccolò Machiavelli svojom je knjigom „Vladalac“ napravio pravu revoluciju u shvaćanju politike ne temeljeći je na moralu, već na moći i definirajući je kao službenicu vlasti. Politika „radi“ samo u interesu vlasti i to će ostati temelj za razumijevanje tzv. realpolitičke teorije i prakse. Politika je moć i ništa drugo. Zato ste danas vrlo naivni ako vjerujete u „demokratske vrijednosti" koje vam predlažu profesionalni političari, jer oni nikada ne rade u interesu građana već isključivo u interesu vlasti. Machiavelli je to shvatio prije pet stoljeća.
Znanje je moć
Francuski filozof Michel Foucault postavio je čuveni gnom Francisa Bacona: znanje je moć kao misao vodilju modernosti. Međutim, Foucault nije vjerovao u dobre namjere znanja kao moći, kao što nije vjerovao ni u humanizam i njegove transformativne težnje ka poboljšanju čovjeka kroz obrazovanje. Znanje je moć jer ono, kao i politika, radi za moć, pa zato Foucault stavlja znak jednakosti između moći i vlasti, au znanju vidi beskrajno polje mogućnosti za porobljavanje slobodnog pojedinca.
Znanje ne dovodi do kritičke neovisnosti, barem ne službenog i formalnog obrazovanja, već naprotiv, znanje asimilira slobodnu i kritičku misao, stavlja u sustav vlasti ono što se ističe i odbija uniformirati. Bilo bi zanimljivo napraviti povijest filozofa, apologeta i podanika vlasti kroz povijest npr. Europe, gdje bi se sigurno vidjelo da su mnogi umni umovi bili češće uz vlast nego protiv nje. Naravno, to nije slučaj samo s filozofima...
Ali, Foucault ne vidi znanje kao suštinski/samo filozofski problem; za njega je znanje sistemski problem i ono predstavlja veliko tijelo različitih saznanja koje se na različite načine uklapa u režime vladanja i moći. Zato je znanje moć jer više utječe na sustavnu formalizaciju i uniformizaciju pojedinca nego ga uči emancipaciji i samokritičnosti. Vlast/znanje ne trpi kritiku i može probaviti samo ono što joj stane u suznanje, a ono što se ističe mora se "poravnati" i dovesti u red.
Zato postoje škole, zatvori, psihijatrijske ustanove i druge ustanove koje postoje kako bi se jasno razdvojilo što je nenormalno od onoga što je normalno - za moć/znanje, naravno. Znanje je moć i ništa drugo.
Vi ste volja za moć i ništa drugo
Friedrich Nietzsche autor je ove gore navedene misli, odnosno dijagnoze koja je definirala „stanje" (ne)svijesti modernog čovjeka. Slobodna volja, koja je kod Kanta bila ideal prosvjetiteljstva i kamen temeljac novog morala, sada se kod Nietzschea pretvara u volju za moć kao „pravu istinu" te idealizirane volje. Slobode ima onoliko koliko vlast dopušta, odnosno onoliko koliko dopušta jača volja...
I Nietzsche društvene odnose sagledava kroz prizmu volje za moći, pa čak i poznatu Hegelovu dijalektiku gospodara i roba prevodi u odnose moći... I rob ima volju za vlašću, ali njezine granice određuje gospodar... Narušavanje odnosa između vladara i podređenih nije ništa drugo nego podizanje stupnja moći jednih i smanjenje te iste moći drugih, te odnosa između nastava se temelji na tome. Slobodna volja je volja gospodara koji određuje i ograničava tuđu slobodu.
Kad bismo modernu politiku promatrali kroz Nietzscheovu prizmu volje za moći, vidjeli bismo kako se ne radi ni o čemu drugom. Volja za moć danas je glavna ideja suvremene politike i ne samo nje, nego i cjelokupne svjetske stvarnosti. Jedini način da pobjegnemo i spasimo se od ovog destruktivnog bića je razvijanje ideju koja bi bila potpuna suprotnost od volje za moć. Mogli biste to nazvati voljom za moć.
Martin Heidegger imao je zanimljiv "prijedlog", pa je predložio termin opuštanje (Gelassenheit) kojim bismo se mogli boriti protiv neobuzdane volje za moć. Milan Kundera govori o sporosti. Peter Sloterdijk o volji za moć. Bernhard Waldenfels o odzivu, odnosno odgovornosti odgovora prema van. Jedini način je potpuno odustati od bilo kojeg oblika vlasti, jer vlast neminovno povlači za sobom moć... A svaka vlast je nasilje nad ljudima!
No, kod stanovnika Dalmacije, očito, niti jedna od gore nabrojanih filozofskih misli ne odgovara. Dalmatinci kao da obožavaju živjeti u zarobljenom društvu sa zarobljenim institucijama gdje se u takvom okruženju nasilno pljačkaju, osiromašuju i omalovažavaju. Dalmatinci su idioti koji vole živjeti u idiokraciji.
Comments