Živjeti slobodno

Piše: Ivana Antonini

Biti Dalmatin, odnosno Dalmatinac značilo bi biti slobodan i autonoman. Danas na žalost nije tako. Danas većina stanovnika Dalmacije želi živjeti u zarobljenoj državi poput Republike Hrvatske.

„Prosvjećenost je čovjekov izlazak iz stanja samoiskrivljene nezrelosti. Nezrelost je nemoć kako bi se svoj razum upotrijebio bez vodstva drugog. Ta nezrelost je samoiskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti služiti se njime bez tuđeg rukovođenja. Sapere aude! (Budi hrabar!) Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom – to je, dakle, lozinka prosvjećenosti,“ napisao je slavni Immanuel Kant u svome djelu „Um i sloboda“.

„Ljudi se ne rađaju slobodni zato što se rađaju snabdjeveni mozgom: ali se rađaju, beskonačno, za slobodu,“ napisao je Jacques-Luc Nancy u svojoj knjizi „Iskustvo slobode“.

Sloboda i autonomija se, obično, kao pojmovi poistovjećuju, što je u dobroj mjeri istina, jer: “čovjek je slobodno i autonomno biće” – kako je to Prosvjetiteljstvo već formuliralo, a Kant praktički utemeljio. No, problem odnosa slobode i autonomije nije u razumijevanju već u aktu prihvaćanja i prebivanja u tom odnosu koji je, opet, srž modernog čovjeka. Kako razumijevamo slobodu i gdje se to ona dotiče sa autonomijom?

Sloboda nije činjenično stanje već je ona uvijek negdje ispred u negiranju našeg bivanja. Sloboda nas provocira i zove, ona je izvor naših želja koje nisu uvijek u našem interesu – kako je to dobro primijetio Wilhelm Reich. Sloboda je ono što mi nismo, a što bi mogli biti. No, opet s druge strane, bez slobode ni mi nismo mi, to je ostajemo zatvoreni u krugu pukih činjenica našeg postojanja. Zato je Friedrich Nietzsche rekao: “Budi to što jesi! Postani ono što jesi”! – ukazujući na tu otvorenu mogućnost kako možemo biti i ono što nismo, to jeste ono što bi mogli biti.

Sloboda je ta mogućnost, horizont otvoren pred nama… Pitanje je samo imamo li dovoljno hrabrosti i volje kako bi se «transcendirali» prema tom horizontu slobode. Zato je sloboda više akt volje nego razuma i to je razlog zbog kojeg slobodu valja podnijeti prije nego razumjeti.

Autonomija slobodu već nekako podrazumijeva, to jeste čovjek je autonoman, jer je slobodan od činjenice svog postojanja. Svako postojanje znači život u skladu sa zakonima i normama koje nas ograničavaju i čine građanima. Naravno nitko normalan nema ništa protiv zakona i normi, ali biti autonoman znači istupiti iz zakona ili prevladati postojeće norme. Biti samosvojan uvijek znači odrediti se prema nekim normama ili nečem što je zacrtana granica.

Ako si autos – samosvojan onda se određuješ prema zakonu, pravilu ili normi – nomos. Ne možeš se osloboditi samog sebe već se svojom svjesnošću određuješ prema normi i pitaš kakve ona veze ima s tobom kao autonomnim bićem. Naravno ovo ne znači kako se na taj način postaje netko tko je izvan zakona, jer takav scenarij podrazumijeva rađanje sociopatskog bića, a ne onog koji se samosvjesno i slobodno određuje prema normi.

Još od grčkih filozofa antičkog doba, naročito tzv. Sofista, pa preko Platona i Aristotela problemi slobode i autonomije se razvijaju u pravcu oslobađanja od onog što je zacrtano kao zakon, jer samo tako se sloboda i može primijeniti. Ali, primjena znači i nove zakone i norme, i tako u krug… No, sloboda je mogućnost kako bi se promijenile činjenice i okolnosti te stoga uvijek moramo biti svjesni kao autonomna bića koja misle i djeluju slobodno.

Čuvena je priča, vezana za filozofa Georga Wilhelma Friedericha Hegela kojega je neki student optužio kako se njegova filozofija ne slaže s činjenicama. Na to mu je Hegel odgovorio: “To gore po činjenice”. E tako govore samosvjesni, autonomni i slobodni ljudi.

Čitao sam na velikohrvatskim kleronacističkm fake news portalima komentare nekih tekstova s „Autonomije“ i dojmio me komentar kako Dalmaciji ne treba više autonomije nego, naprotiv, Republici Hrvatskoj više centralizacije. I onda sam shvatio smisao sociopatskog vezanja za centar, za „očinsku” figuru vlasti i njezinih normi.

Oslobođenje, kao što sam već naveo, može krenuti i u pogrešnom, to jeste retrogradnom smjeru vezivanja za vlast/moć i dovesti do jednog društvenog fenomena koji je Erich Fromm nazvao „bijeg od slobode”. Za neke pojedince, a oni su u Republici Hrvatskoj, nažalost, veoma česta pojava, samoodređenje ne znači oslobađanje nego jače i čvršće vezanje za autoritete vlasti. Dolazi li ovakav stav „iz kuće“ to jeste preko figure oca kao simbola autoriteta ili pak osobne patološke nesigurnosti i straha od promjena koja se uviđa u želji za obranom „tradicija“ po svaku cijenu? – teško je u ovom trenutku procijeniti jer su ovakvi faktori “vezanja” za autoritete i tradiciju dosta kompleksni i povezani.

Za neke pojedince sloboda je ropstvo, jer ona znači oslobađanje od njihovog svijeta koji je stvoren jednom za uvijek i ne trpi nikakve, pa ni najsitnije promjene. Problem je jedino kako uvjeriti ove jedinke neka vjeruju u himeru koja nema veze s realnošću, a o slobodi da ne pričamo. Možda ih i ne treba uvjeravati… Opasnost od pokušaja mijenjanja stava ovih tvrdih, gotovo patoloških struktura društva može dovesti do velikih lomova unutar njih samih što se, opet, može loše odraziti po njihovu okolinu.

Sve smo to već iskusili devedesetih godina prošlog stoljeća. Sigurno nitko normalan ne bi sebi poželio to iskustvo još jedanput, a mlade generacije moramo sačuvati od ovakvih situacija kako bi živjela u boljem društvu. Proces oslobađanja može dovesti do granica koje neki pojedinci ne mogu prevazići, pa se nalazimo u situaciji veoma sličnoj jednoj psiho-analitičkoj seansi gdje se radi psihičke stabilnosti pacijenta izbjegavaju „trenuci” podsvijesti koji mogu biti fatalni za istog.

Živjeti slobodno ne znači biti vezan za tradiciju i ono što je nepromjenljivo. Biti autonoman znači biti neovisan od činjenica i normi koje su postavljene od Boga ili njegovih izaslanika na zemlji. To u prijevodu znači: biti autonoman znači biti neovisan o drugog u smislu kako odbacuješ norme koje tu uspostavlja centralna vlast i sam stvaraš svoje norma i pravila za sebe. U prenesenom značenju to znači kako će Dalmacija biti autonomna samo ako u sastavu Republike Hrvatske bude u svojom granicama iz 1918 i sama za sebe bude donosila svoja pravila i sama upravljala vlastitim sredstvima.

Čovjek je, baš kao i regije, kao slobodno i autonomno ljudsko, političko, biće koje bi samo trebalo birati svoj život, a ne određuje ga prema unaprijed postavljenim šablonama i normama koje ga sputavaju u njegovom rastu i razvoju. Biti slobodan znači biti napućen na budućnost, otvoren za sve mogućnosti i opcije, neovisan, ma koliko čvrste bile veze s drugim entitetom, i samo svoj. Tko to ne razumije ne bi smio govoriti o autonomiji jer se on/ona, u biti, boje slobode. Autonomija polazi od pojedinca i njegove svijesti o vlastitoj slobodi koju treba dijeliti s drugima, jer ako svoju slobodu zasnivaš na tome što ćeš nekome uskratiti neko pravo onda ni sam nisi slobodan.

I zato je Republika Hrvatska zarobljena, gotovo okupirana, država. Zarobljena od onih koji svojim korupcijskim i nepotističkim vezama, radi ostvarenja sitnih privatnih partikularnih interesa i sitnog korupcijskog profita uskraćuju slobodu drugome. Dodjelom autonomije povijesnim regijama (Dalmacija, Hrvatska, Istra, Sjeverna Dalmacija I Slavonija) prekinule bi se veze između korupcijsko-nepotističke mafije. A to njima nije u interesu.

Sve vam ovo govorim jer sam Dalmatin: slobodan i autonoman, bez obzira što moja Dalmacije nije ni slobodna ni autonomna. Meni je svijet ravan i slobodan, a jednom će biti i ova naša Dalmacija.