piše: Sondra Zebić
Prva godina i odmah skandali. Eurovizija 1956. bila je inauguracijsko izdanje Eurovizije. Održalo se u švicarskom gradu Luganu, Ticino, u Teatru Kursaal u četvrtak, 24. svibnja 1956. godine.
U organizaciji Europske radiodifuzijske unije, paneuropsko glazbeno natjecanje inspirirano je talijanskim glazbenim festivalom Sanremo. Lohengrin Filipello bio je domaćin prvog natjecanja koje je trajalo otprilike 1 sat i 40 minuta. Sudjelovalo je sedam zemalja, od kojih je svaka izvela po dvije pjesme. Dva člana žirija iz svih zemalja sudionica tajno su glasovali, ovisno o tome koja im je pjesma najdraža.
Ovo prvo izdanje Eurovizije uključivalo je nekoliko postupaka koji se nisu ponovili ni u jednom sljedećem izdanju: Dvije pjesme za svaku državu, tajno glasovanje, dvostruko glasovanje jedne zemlje u ime druge, opcionalno prezentiranje članova žirija svoje zemlje u njihovom glasovanju, samo titula "Grand Prix" pobjednika za solo muškog izvođača.
Pozadina i mjesto
Tijekom sastanka u Monacu 1955., članovi Europske radiodifuzijske unije razgovarali su o idejama za organiziranje paneuropskog glazbenog natjecanja, nadahnuvši se talijanskim glazbenim festivalom Sanremo. Iz tog susreta rođen je koncept Eurovizije. Donijeta je odluka da se sljedeće godine u Luganu u Švicarskoj održi prvo natjecanje. Lugano, smješten u kantonu Ticino u južnoj Švicarskoj, deveti je najveći švicarski grad i najveći s većinom talijanskog govornog područja izvan Italije.
Prvo natjecanje za pjesmu Eurovizije održalo se u Teatru Kursaal, kasinu i bivšem kazalištu, 24. svibnja 1956. Kazalište, koje je projektirao talijanski arhitekt Achille Sfondrini, koristilo se za kazališne i glazbene predstave, ples, vodvilje i druge predstave. Kazalište se zatvorilo ubrzo nakon posljednje predstave u travnju 1997., a srušeno je 2001. kako bi se napravilo mjesta za proširenje Casina. Sada poznat kao Casinò Lugano, ponovno je otvoren 29. studenog 2002.
Format
Program je vodio Lohengrin Filipello na talijanskom jeziku, što ga čini jedinim Eurovizijskim natjecanjem koji je imao solo muškog voditelja, pa sve do izdanja 2017. čiji je domaćin bio muški trio, jedino izdanje bez voditeljice. Iako se radilo uglavnom o radijskom programu, u studiju su bile kamere za dobrobit onih koji su posjedovali televiziju. Program je trajao otprilike sat i 40 minuta, od čega su sve izvedbe, uključujući ponovljenu izvedbu i dijelove intervalnog čina, navodno dostupne isključivo u audio obliku, dok je samo reprizu pobjedničke pjesme moguće naći na videu.
Na natječaj su se mogli prijaviti samo solo izvođači, a njihove pjesme nisu mogle trajati duže od 210 sekunci (tri i pol minute). Pratili su ih orkestar od 24 glazbenika, kojim je predvodio Fernando Paggi, zajedno s četiri gostujuća dirigenta, koji su došli iz Belgije, Francuske, Luxembourga i Italije. Intervalni čin, kojeg su zviždali, a kojeg je izvodio Joyeux Rossignols, morao je biti produžen zbog kašnjenja postupka glasovanja. Toplo se preporučalo da svaka zemlja sudionica ima vlastiti izbor za pjesmu Eurovizije.
Spor oko glasovanja
Dva člana žirija iz svake zemlje sudionice otputovali su u Lugano dati svoj glas pjesmama, osim Luxembourga koji, zbog financijske situacije u zemlji i lošeg proračuna Télé-Luxembourga (kasnije RTL) nije mogao poslati članove žirija. EBU je proveo tajno glasovanje i sustav koji je omogućio žiriju glasovanje i za dvije pjesme koje predstavljaju njihovu zemlju, te je dopustio švicarskom žiriju glasovanje u ime Luxembourga. Pokrenute su tvrdnje da je švicarska pjesma pobijedila kao rezultat ovih postupaka. Taj se sustav nikada nije ponovio, budući da je od drugog izdanja natjecanja nadalje glasovanje vidljivo, isključuje mogućnost da žiri glasuje za vlastitu zemlju i uključuje pojedine članove žirija za svaku zemlju.
Iako rezultati nikada nisu službeno objavljeni ili potvrđeni, talijanska novina La Stampa od 25. svibnja 1956., objavljen dan nakon natjecanja, tvrdio je da je svaki član žirija svaku pjesmu rangirao između 1 i 10 bodova, što znači da je svaka pjesma mogla dobiti najviše 140 bodova. Pjesma "Refrain" u izvođenju Lys Assie, dobila je ukupno 102 boda, 72,8% teoretskih glasova dostupnih za svaku pjesmu, a druga je prema La Stampi bila jedna od pjesama koja je zastupala Njemačku.
Izgubljene vrpce
Iako je natjecanje prikazano i snimljeno za televizijsko emitiranje u nekim europskim zemljama (budući da su televizori još uvijek bili rijetki u to vrijeme), navodno nije sačuvana niti jedna kopija, s izuzetkom ponovljene izvedbe Lys Assia na kraju natjecanja. To je jedno od samo dva natjecanja koja, navodno, nisu u potpunosti preživjela video obliku, uz ono iz 1964. godine, i jedino natjecanje u koje nema potpunu snimku u audio ili video obliku (cijeli radio prijenos iz 1964. je preživio, dok je izdanju iz 1956. emisiji nedostaje veći dio intervala).
Ima onih koji tvrde kako su u posjedu video snimki iz obje godine te traže 100 milijuna eura za njihovu prodaju EBU-u.
Zemlje sudionice
Na prvom natjecanju ikada sudjelovalo je sedam zemalja, od kojih je svaka bila predstavljena s dvije pjesme. Očekivalo se kako će na natjecanju sudjelovati još dvije države, Austrija i Danska, ali su propustile rok za podnošenje prijava i stoga nisu mogle sudjelovati. Iako se smatralo kako se očekivalo i sudjelovanje Ujedinjenog Kraljevstva, kasnije je EBU u siječnju 2017. otkrio kako se radi o mitskoj činjenica koju su stvorili obožavatelji natjecanja. EBU je dalje objasnio da je "Festival britanske popularne pjesme", natječaj koji je BBC stvorio za Ujedinjeno Kraljevstvo, bio inspiracija koja je unijela promjene u format natječaja od 1957. godine.
Dirigenti
Svaki nastup imao je maestra koji je dirigirao orkestrom. Navedeni dirigenti izveli su oba nastupa za navedene zemlje.
Nizozemska - Fernando Paggi
Švicarska - Fernando Paggi
Belgija - Léo Souris
Njemačka - Fernando Paggi
Francuska - Franck Pourcel
Luksemburg - Jacques Lassry
Italija - Gian Stellari
Redoslijed izvođenja
Kako je svaka država imala dvije pjesme tražila se mogućnost na koji će način pjesme biti izvođene. Hoće li se ići po setu država, dakle prvo dvije pjesme iz države A pa dvije pjesme iz države B; ili će se ići na ždrijeb pa kako ispadne ili će se prvo izredati prvi set pjesama po državama pa onda ići na drugi set pjesama po državama?
Nekoliko dana prije samog natjecanja, odlučeno je kako je treća opcija najbolja te se pristupilo ždrijebu na način da su u veliki prozirni pokal ubačene kuglice u kojima su bili nazivi država, a u ostalim prozirnim pokalima dvije kuglice u kojima su bili nazivi pjesama. Na taj je način izvršen redoslijed izvođenja.
Rezultati
Osim pobjedničke pjesme, rezultati nikada nisu objavljeni. Serija knjiga Simona Barclaya “Cjeloviti i neovisni vodič za Eurosong” uključuje tablicu s nečim što izgleda kao poredak, no autor ne navodi izvor. Ispod grafikona on piše kako "dodijeljeni glasovi nikada nisu objavljeni." Prema piscu Janu Feddersenu koji bio član njemačkog žirija, pjesma "Im Wartesaal zum großen Glück" najvjerojatnije je bila druga odmah iza Lys Assie, te je to razlog zašto je Njemačka iduće godine ugostila eurovizijsko natjecanje.
članak je djelomično preuzet s Wikipedije.
Comments