Eurovizijsko natjecanje pjesama

piše: Vedran Bralić

Eurovizijsko natjecanje (francuski: Concours Eurovision de la chanson, engleski: The Eurovision Song Contest), ponekad skraćeno ESC, a često poznato i kao Eurovizija ili Eurosong, međunarodno je natjecanje u pjesmi koje svake godine organizira Europska radiodifuzna unija (EBU), a na kojem sudjeluju sudionici koji predstavljaju prvenstveno europske države. Svaka država sudionica podnosi originalnu pjesmu koja će se izvesti na televiziji uživo i radiju, a prenose javne radio-televizijski servisi putem Eurovizijske i Euroradio mreže EBU-a, a zemlje konkurencije zatim glasaju za pjesme drugih država kako bi odredile pobjednika.

Na temelju glazbenog festivala Sanremo koji se u Italiji održava od 1951., Eurovizija se održava jednom godišnje (osim 2020.) od 1956. godine, čime je postala najdugovječnije godišnje međunarodno televizijsko glazbeno natjecanje i jedan od najdugovječnijih televizijskih programa na svijetu. Aktivni članovi EBU -a, kao i pozvani pridruženi članovi, mogu se natjecati, a do 2021. godine 53 države sudjelovale su barem jednom. Svaki nacionalni javni servis šalje jednu izvornu pjesmu u trajanju do 180 sekundi (tri minute) koju će izvesti uživo pjevač ili grupa do šest osoba u dobi od 16 ili više godina. Svaka zemlja dodjeljuje dva seta od 1–8, 10 i 12 bodova svojim omiljenim pjesmama, na temelju stajališta okupljene skupine glazbenih profesionalaca i gledatelja, pri čemu je pjesma koja dobije najveći broj bodova proglašena pobjednicom. Uz natjecanje se pojavljuju i druge izvedbe, uključujući posebno naručeno otvaranje i intervalske činove te gostujuće nastupe glazbenika i drugih osoba, s prošlim djelima uključujući Cirque du Soleil, Madonnu i prvu izvedbu Riverdancea. Prvotno se sastojao od jednog večernjeg događaja, natjecanje se proširilo pridruživanjem novih država, što je dovelo do uvođenja postupaka ispadanja u devedesetima, a na kraju i do stvaranja polufinala u 2000-ima. Od 2021. Njemačka se natjecala više puta od bilo koje druge države, sudjelovala je u svim izdanjima osim u jednom, dok Irska drži rekord po broju pobjeda s ukupno sedam pobjeda.

Tradicionalno se održava u državi koja je pobijedila na prošlogodišnjem natjecanju, natjecanje pruža priliku za promoviranje zemlje domaćina i grada kao turističke destinacije. Tisuće gledatelja prisustvuje svake godine, a prisutni su i novinari koji pokrivaju sve aspekte natjecanja, uključujući probe na mjestu događaja, konferencije za novinare s konkurentnim činovima i druge srodne događaje i nastupe u gradu domaćinu. Uz opći logotip Eurovizije, za svaki se događaj obično koristi jedinstvena tema i slogan. Natjecanje se emitira u zemljama na svim kontinentima, a od 2000. dostupno je putem službene web stranice Eurovizije. Eurovizija se svake godine svrstava među najgledanije svjetske nesportske događaje sa stotinama milijuna gledatelja širom svijeta i nastupa na natjecanju. umjetnicima je često pružao poticaj lokalnoj karijeri, a u nekim slučajevima i dugotrajan međunarodni uspjeh. Nekoliko najprodavanijih glazbenih umjetnika na svijetu natjecalo se u prošlim izdanjima, uključujući Vicky Leandros, Cliffa Richardsa, ABBA-u, Celine Dion, Julia Iglesiasa i Oliviu Newton-John, a neki od najprodavanijih svjetskih singlova dobili su svoj prvi međunarodni nastup upravo na Euroviziji.

Natjecanje je dobio kritike zbog glazbene i umjetničke kvalitete, te zbog uočenog političkog aspekta događaja. Natjecateljski radovi prethodno su se rugali zbog raspona različitih etničkih i međunarodnih stilova, a posljednjih se godina tendencija prema razrađenim scenskim nastupima istaknula kao odvraćanje pozornosti. Pojavile su se zabrinutosti u vezi s političkim prijateljstvom i suparništvom između zemalja koje mogu utjecati na rezultate. Kontroverzni trenuci iz prošlih izdanja uključuju zemlje sudionice koje su se povukle u kasnoj fazi, cenzuru od strane emitera i političke događaje koji utječu na sudjelovanje. Eurovizija je, međutim, stekla popularnost svojom kič privlačnošću i pojavom kao dio LGBT+ kulture, što je rezultiralo velikom aktivnom bazom obožavatelja i utjecajem na popularnu kulturu. Popularnost natjecanja dovela je do stvaranja nekoliko sličnih događaja, bilo u organizaciji EBU -a, bilo u organizaciji nekih drugih organizacija, a EBU je organizirao nekoliko posebnih događaja za proslavu odabranih obljetnica ili kao zamjenu zbog otkazivanja.

Podrijetlo i povijest

Osnivanje Eurosonga proizlazi iz želje za promicanjem suradnje među europskim zemljama u godinama nakon II. svjetskog rata putem prekograničnih televizijskih emisija, što je dovelo do osnivanja Europske radiodifuzijske unije (EBU) 1950. Riječ "Eurovizija" prvi je put upotrijebio britanski novinar George Campey u London Evening Standardu 1951. godine, kada se osvrnuo na program BBC-a koji prenosi nizozemska televizija. Nakon nekoliko događaja koji su se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća emitirali na međunarodnoj razini putem Eurovizijske prijenosne mreže, uključujući Krunidbu Elizabete II. 1953., u siječnju 1955. formiran je odbor EBU -a na čelu s Marcelom Bezençonom radi istraživanja novih inicijativa za suradnju među televizijskim kućama, koje su odobrile dalje proučiti europsko natjecanje u pjesmi prema ideji koju je prvotno predložio Sergio Pugliese. Opća skupština EBU-a pristala je na organizaciju natjecanja u pjesmi u listopadu 1955., pod početnim naslovom Grand Prix d'Europe (Velike nagrade Europe), i prihvatila je prijedlog švicarskog izaslanstva da bude domaćin događaja u Luganu u proljeće 1956. Talijanski glazbeni festival Sanremo, koji se održava od 1951., korišten je kao osnova za početno planiranje natjecanja, s nekoliko izmjena i dopuna s obzirom na njegovu međunarodnu prirodu.

Na prvom natjecanju sudjelovalo je sedam država, a svaku od njih predstavljale su dvije pjesme; jedini put u kojem je bilo dopušteno više pjesama po državi sudionici. Pobjednička pjesma bila je "Refrain", koja predstavlja zemlju domaćina Švicarsku u izvedbi Lys Assia. Glasanje tijekom prvog natjecanja održano je iza zatvorenih vrata, a samo je pobjednik objavljen na pozornici; korištenje tablice i javno objavljivanje glasovanja, inspirirano BBC-jevim festivalom britanskih popularnih pjesama, koristi se od 1957. Tradicija zemlje pobjednice koja je ugostila natjecanje sljedeće godine, koja je od tada postala standardna značajka događaja, započela je 1958. Tehnološki razvoj promijenio je natjecanje: emitiranje u boji započelo je 1968. godine; satelitsko emitiranje 1985. godine; i streaming 2000. Emitiranje na širokom ekranu počelo je 2005. godine, a u visokoj razlučivosti od 2007.

Do 1960 -ih, između 16 i 18 zemalja redovito se natjecalo svake godine. Zemlje izvan tradicionalnih granica Europe počele su se prijavljivati ​​na natjecanje, a zemlje zapadne Azije i sjeverne Afrike počele su se natjecati 1970-ih i 1980-ih. Promjene u Europi nakon završetka Hladnog rata donijele su priljev novih zemalja iz srednje i istočne Europe koje su se prvi put prijavile. Natjecanje 1993. uključivalo je zasebnu pretkvalifikacijsku rundu za sedam od ovih novih zemalja, a od 1994. uvedeni su sustavi ispadanja za upravljanje brojem natjecateljskih prijava, pri čemu je zemljama s najlošijim učinkom zabranjeno sudjelovanje na natjecanju sljedeće godine. Od 2004. natjecanje se proširilo u višeprogramski događaj, s polufinalom na 49. natjecanju koje je omogućilo svim zainteresiranim zemljama da se natječu svake godine; drugo polufinale dodano je svakom izdanju iz 2008.

Od 2021. godine održano je 65 natjecanja, čime je Eurovizija najdugovječnije godišnje međunarodno televizijsko glazbeno natjecanje, prema Guinnessovoj knjizi rekorda. Natjecanje je naveden kao jedan od najdugovječnijih televizijskih programa na svijetu i među najgledanijim svjetskim nesportskim događajima. Ukupno 53 države sudjelovale su u najmanje jednom izdanju, a rekordne 43 zemlje sudjelovale su na jednom natjecanju, prvo 2008., a kasnije 2011. i 2018. Australija je postala prva zemlja koja nije članica EBU-a koja se natjecala nakon poziva EBU-a uoči 60. izdanja natjecanja 2015.; prvotno najavljeno kao "jednokratno" za godišnjicu, zemlja je pozvana unatrag sljedeće godine i naknadno je osigurao prava sudjelovanja do 2023.

Eurovizija se održavala svake godine do 2020. godine, kada je te godine natjecanje otkazano kao odgovor na pandemiju COVID-19. Nijedan natjecateljski događaj nije se mogao održati zbog neizvjesnosti uzrokovane širenjem virusa u Europi i različitih ograničenja koja su nametnule vlade zemalja sudionica. Umjesto toga, organizatori su producirali poseban prijenos, Eurovision: Europe Shine a Light, koji je odao počast pjesmama i umjetnicima koji bi se natjecali 2020. godine u ne natjecateljskom formatu.

Naziv

Tijekom godina razvio se naziv koji se koristio za opis natjecanja, a koristio se na službenom logotipu za svako pojedino izdanje. Prvo natjecanje produciran je su pod nazivom Grand Prix Eurovision de la Chanson Européenne i kao Eurovision Song Contest Grand Prix na engleskom, sa sličnim varijacijama koje su korištene u jezicima svake od države sudionice. Od 1968. engleski naziv izbacio je 'Grand Prix' iz naziva, pri čemu je francusko ime usklađeno kao Concours Eurovision de la Chanson, prvi put korišteno 1973. Službene upute za natjecanje navode kako se prijevodi imena mogu koristiti ovisno o nacionalnoj tradiciji i prepoznatljivosti brenda u konkurentskim zemljama, ali da se uvijek preferira službeni naziv Eurovision Song Contest, odnosno Concours Eurovision de la Chanson; na natjecanje se na engleskom obično naziva kratica "Eurovision", a u internim dokumentima akronim "ESC".

Samo u četiri navrata naziv koji se koristi za službeni logo natjecanja nije bio na engleskom ili francuskom: talijanski nazivi Gran Premio Eurovisione della Canzone i Concorso Eurovisione della Canzone korišteni su kada je Italija bila domaćin natjecanja 1965. odnosno 1991. godine; nizozemski naziv Eurovisiesongfestival korišten je kada je Nizozemska bila domaćin 1976. i 1980.

Format

Izvorne pjesme koje predstavljaju države sudionice izvode se u televizijskom i radijskom programu uživo emitiranom putem Eurovizije i Euroradia istovremeno u svim državama sudionicama. "Državu" kao sudionika predstavlja jedna televizijska kuća iz te zemlje, članica Europske radiodifuzijske unije, i obično je nacionalna javna radiodifuzna organizacija te zemlje. Program postavlja jedna od zemalja sudionica i emitira se iz auditorija u odabranom gradu domaćinu. Od 2008. svako natjecanje obično se sastoji od tri televizijske emisije uživo koje se održavaju tjedan dana: dva polufinala održavaju se u utorak i četvrtak, nakon čega slijedi veliko finale u subotu. Sve zemlje sudionice natječu se u jednom od dva polufinala, osim zemlje domaćina Eurovizije te godine i najvećih financijskih doprinosa natjecanja poznatih kao "velika petorka"-Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva. Preostale zemlje podijeljene su između dva polufinala, a 10 najboljih rezultata u svakom se kvalificira za proizvodnju 26 zemalja koje se natječu u velikom finalu.

Svaka emisija obično započinje uvodnim činom koji se sastoji od glazbenih i/ili plesnih izvedbi pozvanih umjetnika, što doprinosi jedinstvenoj temi i identitetu stvorenom za događaj te godine; od 2013. otvaranje velikog finala natjecanja uključivalo je "Paradu zastava", s natjecateljima koji su izašli na pozornicu iza zastave svoje zemlje na sličan način kao i povorka natjecatelja na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara. Gledatelje pozdravlja jedan ili više voditelja koji tijekom emisije pružaju ključna ažuriranja, vode intervjue s konkurentnim radnjama iz green rooma i vode postupak glasovanja na engleskom i francuskom jeziku. Konkurentski činovi izvode se uzastopno, a nakon što su sve pjesme izvedene, gledatelji su pozvani glasati za svoje omiljene izvedbe - osim za nastup u svojoj zemlji - putem telefona, SMS-a i službene aplikacije. Javno glasovanje čini 50% konačnog rezultata, zajedno s mišljenjima žirija stručnjaka iz glazbene industrije iz svake zemlje.

Intervalni čin je uvijek prisutan tijekom ovog perioda glasovanja, koji je u nekoliko navrata uključivao poznatu ličnost iz zemlje domaćina ili međunarodno priznatu ličnost. Rezultati glasanja naknadno se objavljuju; u polufinalu 10 najbolje rangiranih zemalja objavljuje se slučajnim redoslijedom, a potpuni rezultati nisu objavljeni. U finalu voditelji pozivaju predstavnika glasnogovornika svake zemlje koji objavljuje glasove žirija, dok voditelji naknadno objavljuju rezultate glasovanja publike. Kvalifikacijski činovi u polufinalu i pobjednička delegacija u finalu pozivaju se na pozornicu, a u finalu se dodjeljuje nagrada pobjedničkim izvođačima i tekstopiscima, nakon čega slijedi repriza pobjedničke pjesme. Potpuni rezultati natjecanja, uključujući detaljne rezultate glasovanja žirija i publike, objavljuju se na internetu nedugo nakon finala, a emiteru koji je sudjelovao u pobjedničkom izboru tradicionalno se daje čast organizirati događaj sljedeće godine.

Selekcija

Svaki emiter koji sudjeluje ima diskrecijsko pravo nad postupkom koji može primijeniti pri odabiru svoje spjesme za natjecanje. Uobičajene metode u kojima se odabiru sudionici uključuju televizijski nacionalni odabir putem javnog glasovanja; interni odabir od strane povjerenstva koje imenuje radiodifuzna organizacija; te kroz mješoviti format u kojem se neke odluke donose interno, a javnost uključuje u druge. Među najuspješnijim televizijskim selekcijskim emisijama je bivša “Yugovizija” koja se do 1991. održavala u bivšoj Jugoslaviji, švedski Melodifestivalen, osnovana 1959., a sada jedna od najgledanijih švedskih TV emisija svake godine.

Sudjelovanje

Pravo sudjelovanja imaju aktivni članovi (za razliku od pridruženih članova) Europske radiodifuzijske unije; Aktivni članovi su oni koji se nalaze u državama koje spadaju u Europsko radiodifuzijsko područje ili su članice Vijeća Europe. Aktivni članovi uključuju medijske organizacije čije su emisije često dostupne najmanje 98% kućanstava u njihovoj zemlji koja su opremljena za primanje takvih prijenosa. Radiotelevizije pridružene članice mogu se kvalificirati za natjecanje, ovisno o odobrenju Referentne skupine natjecanja.

Međunarodna telekomunikacijska unija definira Europsko radiodifuzijsko područje koje obuhvaća geografsko područje između granice ITU regije 1 na zapadu, meridijana 40 ° istočno od Greenwicha na istoku i paralelnih 30 ° sjeverno na jugu. Armenija, Azerbajdžan, Gruzija i Ukrajina te teritorij Iraka, Jordana i Sirije koji se nalaze izvan ovih granica uključeni su u Europsko radiodifuzijsko područje.

Stoga pravo na sudjelovanje na Euroviziji nije ograničeno samo na zemlje u Europi, jer je nekoliko država geografski izvan granica kontinenta ili koje se prostiru na više od jednog kontinenta uključeno u područje emitiranja. Zemlje iz ovih skupina sudjelovale su u prošlim izdanjima, uključujući zemlje zapadne Azije poput Izraela, zemlje koje se prostiru u Europi i Aziji poput Rusije i Turske, te sjevernoafričke zemlje poput Maroka. Australija je postala prva zemlja koja je sudjelovala izvan Europskog radiodifuznog prostora 2015. godine, na poziv Referentne skupine natjecanja.

Članovi EBU -a koji žele sudjelovati moraju ispuniti uvjete navedene u pravilima Eurosonga, čija se zasebna kopija izrađuje godišnje. Na bilo kojem natjecanju može sudjelovati najviše 44 zemlje. Emiteri moraju platiti EBU-u naknadu za sudjelovanje unaprijed do roka navedenog u pravilima za godinu u kojoj žele sudjelovati; ta se pristojba razlikuje za svaku zemlju ovisno o njenoj veličini i gledanosti.

Pedeset tri zemlje sudjelovale su barem jednom. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija sudjelovala je od 1961. do 1991., a 1992. Savezna Republika Jugoslavija, bez Republike Slovenije i Republike Hrvatske. U trenutku nastupa u Malmö-u 1992. i Republika BiH proglasila je neovisnost, a agresivni rat počeo je harati tom državom.

Vođenje emisije

Zemlja pobjednica tradicionalno je od 1958. domaćin priredbe sljedeće godine, uz samo neke iznimke. Domaćin natjecanja može se vidjeti kao jedinstvena prilika za promoviranje zemlje domaćina kao turističke destinacije i može pružiti koristi lokalnom gospodarstvu i turističkim sektorima grada domaćina. Pripreme za godišnje natjecanje obično započinju završetkom prošlogodišnjeg natjecanja, a šef delegacije pobjedničke zemlje prima dobrodošlicu informacija o domaćinstvu natjecanja na konferenciji za novinare pobjednika. Eurovizija je neprofitni događaj, a financiranje se obično ostvaruje kroz naknadu svakog emitera koji sudjeluje, doprinosima emitera i grada domaćina te komercijalnim prihodima od sponzorstava, prodaje ulaznica, televotinga i prodaje robe s logom Eurovizije.

Voditelje televizijskog programa kasnije će izabrati grad domaćin, obično glavni grad države ili regije, koji mora zadovoljiti određene kriterije navedene u eurovizijskim pravilima. Dvorana mora moći primiti najmanje 10.000 gledatelja, novinarski centar za 1500 novinara, trebao bi biti nadohvat međunarodne zračne luke i s hotelskim smještajem za najmanje 2000 delegata, novinara i gledatelja. Za prošla izdanja korišteni su različiti prostori, od malih kazališta i televizijskih studija do velikih arena i stadiona. Najveće mjesto domaćina je stadion Parken u Kopenhagenu, kojem je 2001. prisustvovalo gotovo 38.000 gledatelja. S 1500 stanovnika u vrijeme natjecanja 1993., Millstreet, Irska, ostaje grad domaćin s najmanjim brojem stanovnika, iako njegova Green Glens Arena može primiti do 8000 gledatelja.

Logo i tema

Do 2004. svako izdanje Eurovizije koristilo je vlastiti logotip i vizualni identitet kako je odredio odgovarajući televizijski program. Kako bi se stvorio dosljedan vizualni identitet, uoči natjecanja 2004. uveden je generički logotip. Ovo je obično popraćeno jedinstvenim tematskim umjetničkim djelima i sloganom koji je za svako pojedinačno natjecanje osmislila ekspertna grupa iz oblasti marketinga, a zastava zemlje domaćina istaknuta je u središtu srca eurovizijskog logoa. Originalni logotip dizajnirala je londonska agencija JM International, a 2014. ga je preuredila Cornelis Jacobs iz amsterdamske Cityzen Agency za 60. izdanje natjecanja.

Pojedinačni slogan i tema povezani su s većinom izdanja Eurosonga od 2002. godine, a producenti natjecanja ih koriste pri izgradnji vizualnog identiteta emisije, uključujući scenografiju, početne i intervalne činove te "razglednice". Kratke video razglednice daju posebnu dinamiku između pjesama, a prvi put su predstavljene 1970., u početku kao pokušaj da se "poveća" minutaža natjecanja nakon što se brojne zemlje odlučile ne natjecati, ali su od tada postale redoviti dio emisije i obično ističu zemlju domaćina i s elementima bliskima državi natjecateljici.

Pravila

Natjecanje svake godine organizira Europska radiodifuzna unija (EBU), zajedno s emiterima koji zemlje domaćina. Događaj prati Izvršni nadzornik kojeg imenuje EBU i Referentna skupina koja predstavlja sve emitere koji sudjeluju, a svakog od njih predstavlja imenovani šef delegacije. Trenutni izvršni nadzornik od 2021. godine je Martin Österdahl, koji je ulogu preuzeo od Jon Ola Sand u svibnju 2020. Detaljni skup pravila zapisuje EBU za svako natjecanje, a odobrava Referentna skupina. Ova su se pravila s vremenom mijenjala i obično, između ostalih način izvedbe pjesama, prihvatljivost pjesama, format natjecanja i sustav glasovanja koji će se koristiti za određivanje pobjednika i način na koji će rezultati biti predstavljeni.

Prikladnost pjesama i jezici

Sve natjecateljske pjesme moraju trajati od 180 sekundi (tri minute). Ovo se pravilo odnosi samo na verziju koja se izvodi tijekom emisija uživo. Kako bi se smatrale prihvatljivim, natjecateljske pjesme na natjecanju za određenu godinu nisu morale biti komercijalno objavljene prije prvog dana rujna prethodne godine. Svi natjecateljski radovi moraju uključivati vokale i tekstove neke vrste, a isključivo instrumentalna djela nisu dopuštena. Natjecateljske pjesme mogu se izvoditi na bilo kojem jeziku, bilo da je to prirodni ili izmišljeni, a emitirajuće televizije mogu odlučiti na kojem jeziku se njihov unos može izvesti.

Pravila koja određuju na kojem se jeziku pjesma može izvesti mijenjala su se tijekom vremena. Prvobitno nisu donesena nikakva ograničenja pri osnivanju festivala, međutim nakon kritika zbog švedske pjesme koja je 1965. Izvedena na engleskom jeziku, uvedeno je novo pravilo za natjecanje iz 1966. kojim se ograničava izvođenje pjesama samo na službenom jeziku zemlje koju predstavlja. Ovo je pravilo prvi put ukinuto 1973., a kasnije je ponovno uspostavljeno za većinu zemalja 1977., s tim da su samo Belgija i Njemačka dopustile slobodu govora jer su njihovi odabiri za natjecanje te godine već započeli. U pravilniku iz 1977. Dala se mogućnost da se 30% pjesme može pjevati na nekom drugom jeziku, ali samo ako to zahtjeva kompozicija i svrhovitost pjesme. To je pravilo Jugoslavija jako često koristila, pa smo imali tekstove poput “Ciao amore...”, “Mislim da me pita do you wanna dance, I wanna dance...”, “Rock me, baby...”, ali i RH s pjesmom "Don't ever cry" Pravilo jezika još je jednom ukinuto uoči natjecanja 1999. Godine kako bi se išlo u susret skandinavsko-nordijsko-nizozemskom lobyju.

Pogodnost umjetnika i izvedbe

Pravila za prvo natjecanje određivala su da je dopušteno sudjelovanje samo solo izvođačima; ovaj je kriterij promijenjen sljedeće godine kako bi se omogućilo natjecanje dueta, a grupe su naknadno prvi put dopuštene 1971. Trenutačno je broj ljudi koji su dopušteni na pozornicu tijekom natjecateljskih nastupa ograničen na najviše šest, a žive životinje nisu dopuštene. Od 1990. svi natjecatelji moraju imati 16 ili više godina na dan nastupa na Euroviziji. Ovo se pravilo uvelo, jer je Sandra Kim, pobjednica 1986. godine imala 13 godina, a 1989. Natalie Pâque (Francuska) i Netanel Galit (Izrael) imali su jedanaest odnosno nepunih jedanaest godina kada su nastupali u Lausannei, zbog čega je i donijeto ovo pravilo. Tako će Sandra kim ostati zauvijek najmlađa pobjednica natjecanja. Ne postoji ograničenje u pogledu nacionalnosti ili zemlje rođenja konkurentskih izvođača, a emiteri koji sudjeluju mogu izabrati izvođača iz bilo koje zemlje; nekoliko umjetnika koji su pobijedili imali drugu nacionalnost ili su rođeni u drugoj zemlji od one koju su predstavljali (Céline Dion, Johnny Logan, Vicky Leandros...). Nijedan izvođač ne može se natjecati za više od jedne zemlje u određenoj godini.

Orkestar je bio istaknuti aspekt natjecanja od 1956. do 1998. Unaprijed snimljeni prateći vokali te matrica sa zvukovima koji se ne mogu producirati orkestralnim instrumentima prvi put su dopušteni 1973. godine, no bilo koji unaprijed snimljeni instrument morao se vidjeti kako se "izvodi" na pozornici; 1997. godine dopušteno je prethodno snimanje sve instrumentalne glazbe, međutim zemlja domaćin je i dalje morala osigurati orkestar. 1999. pravila su ponovno promijenjena, pa je orkestar postao izborni uvjet; voditelj televizijskog programa te godine, izraelska IBA, kasnije je odlučila, zbog smanjenja troškova, ne osigurati orkestar, što je rezultiralo time da su sve pjesme po prvi put koristili matrice. Trenutno sva instrumentalna glazba za natjecateljske unose mora biti unaprijed snimljena i nije dopuštena živa instrumentacija tijekom izvođenja.

Glavni vokali natjecateljskih pjesama moraju se izvoditi uživo tijekom natjecanja iako se do sada često puta događalo kako nordijske zemlje sve glasove izvode na play-back. Ranije su bili potrebni i prateći vokali; za natjecanje 2021. one se po želji mogu unaprijed snimiti - ta je promjena provedena na probnoj osnovi u pokušaju uvođenja fleksibilnosti nakon otkazivanja izdanja 2020. i olakšavanja modernizacije.

Glasovanje

Na snazi od 2016., postojeći sustav glasovanja koji se koristio za utvrđivanje rezultata na temelju pozicijskog glasovanja. Svaka zemlja dodjeljuje dva seta bodova: jedan se temelji na glasovima stručnog žirija svake zemlje, koji se sastoji od pet glazbenih profesionalaca iz te zemlje; a drugi skup temelji se na glasovima opće javnosti u konkurentskim zemljama putem telefona, SMS -a ili službene eurovizijske aplikacije. Svaki skup bodova sastoji se od 1–8, 10 i 12 bodova za deset omiljenih pjesama žirija i javnosti, a najpoželjnija pjesma dobiva 12 bodova. Ovaj sustav je izmjena onog koji se koristi od 1975. godine, kada je prvi put uveden sustav "12 bodova", ali je svaka zemlja osigurala jedan set bodova. Ovo prvilo je uzeto iz pravila međunarodnog festivala Sopot, kasnije Intervizija, nakon što je krenula sumnja u namještanje glasova za pobjedu grupe ABBA u engleskom Brightonu 1974. Nacionalnim žirijima i javnosti u svakoj zemlji nije dopušteno glasati za svoju zemlju, pravilo koje je prvi put uvedeno 1957.

Povijesno gledano, bodove svake zemlje određivao je žiri, koji se u različito vrijeme sastojao od javnosti, glazbenih stručnjaka ili oboje u kombinaciji. Broj članova žirija kretao se od 12 do 16, a s napretkom u telekomunikacijskoj tehnologiji, glasovanje publike prvi put je uvedeno u 1997. godine na probnoj osnovi, a emiteri sedam zemalja omogućili su gledateljima da prvi put odrede svoje glasove. Od 1998. glasovanje je prošireno na gotovo sve konkurentne zemlje, a kasnije je postalo obvezno od 2004. Žiri je ponovno uveden za veliko finale 2009. godine, pri čemu se bodovi svake zemlje sastoje od glasova žirija i javnosti u jednakom omjeru; ova mješavina žirija i javnog glasovanja proširena je u polufinale od 2010.

Ako dvije ili više zemalja završe s istim brojem bodova, za utvrđivanje konačnog plasmana koristi se tie-break postupak. Nakon što su 1969 četiri države (Francuska, Nizozemska, Španjolska i Velika Britanija) podijelile isti broj bodova (18) i tako dobili četiri pobjednice, uvedeno je pravilo razdiobe unatoč istom broju bodova. Prema tom pravilu, koje je odredilo da se Eurovizija 1970. održi u Nizozemskoj, u situaciji kada dvije ili više pjesama imaju isti broj bodova, bolje plasirana je ona koja ima veći broj viših bodova, što je 1991. omogućilo Švedskoj pobjedu, a Francuskoj drugo mjesto. Od 2016. godine za svaku se zemlju izračunava kombinirani nacionalni rezultat glasovanja žirija, a smatra se da je zemlja koja je po ovom izračunu dobila bodove od većine zemalja plasirala više.

Kritike i kontroverze

Natjecanje je bilo predmet značajnih kritika kako u pogledu njegova glazbenog sadržaja, tako i onoga što je prijavljeno kao politički element događaja, a tijekom njegove povijesti svjedočilo se o nekoliko kontroverznih trenutaka.

Glazbeni stil i prezentacija

Kritike su najčešće išle protiv glazbene kvalitete pjesama, s percepcijom da se određeni glazbeni stilovi smatraju češće prezentiranima u pokušaju da se dopadnu što većem broju potencijalnih glasača među međunarodnom publikom. Power balade, folk ritmovi i bubblegum pop posljednjih su godina smatrani osnovnim dijelom natjecanja, što dovodi do navoda da je događaj postao formular. Druge značajke u prošlim natjecanjima koje su mediji i gledatelji redovito ismijavali uključuju obilje ključnih promjena i tekstova o ljubavi i/ili miru, kao i izgovor engleskog od strane stranih korisnika jezika. Obzirom na to da je Eurovizija uglavnom televizijska emisija, godinama su natjecateljske izvedbe pokušavale privući pozornost gledatelja drugim sredstvima osim glazbe, te razrađenim prikazima rasvjete, pirotehnikom i ekstravagantnim scenskim nastupom i kostimima koji su postali uobičajen prizor na nedavnim natjecanjima; kritika ovih taktika nametnuta je kao metoda odvraćanja gledatelja od slabe glazbene kvalitete nekih konkurentskih pjesama.

Iako se mnoge od ovih osobina ismijavaju u medijima i drugdje, za druge se te osobine slave i smatraju sastavnim dijelom onoga što Euroviziju čini privlačnim. Iako će mnogi natjecateljski akti svake godine spadati u neke od gore navedenih kategorija, natjecanje je u svojoj povijesti vidjelo raznolik raspon glazbenih stilova, uključujući heavy metal, jazz, country, elektroniku, R&B i hip hop.

Politika

Budući da izvođači i pjesme u konačnici predstavljaju neku od država, natjecanje je doživjelo nekoliko kontroverznih trenutaka u kojima se političke napetosti između konkurentskih zemalja kao rezultat zamrznutih sukoba, a u nekim slučajevima i otvorenog rata, odražavaju na izvedbe i glasovanje.

Nastavak sukoba između Armenije i Azerbajdžana utjecao je na natjecanje u brojnim prilikama. Sukobi između dvije zemlje na Euroviziji brzo su eskalirali otkad su se obje zemlje počele natjecati krajem 2000 -ih, što je rezultiralo kaznama i disciplinskim mjerama za emitere obje zemlje zbog političkih vratolomija, te prisilnom promjenom naslova jedne natjecateljske pjesme zbog navoda o političkom podtekstu . Interakcije između Rusije i Ukrajine na natjecanju izvorno su bile pozitivne, međutim kako su se politički odnosi pogoršali između dvije zemlje, tako su i odnosi na Euroviziji postali složeniji. Žalbe su uložene protiv pobjedničke pjesme Ukrajine 2016., "1944", čiji se tekst govori o deportaciji krimskih Tatara, za koju je rusko izaslanstvo tvrdilo da ima veće političko značenje u svjetlu ruskog protupravnog pripajanja Krima. Dok se Ukrajina pripremala za domaćinstvo natjecanja sljedeće godine, odabranoj predstavnici Rusije, Yuliyi Samoylovoj, bio je zabranjen ulazak u zemlju zbog prethodno nezakonitog ulaska na Krim prema ukrajinskom zakonu. Rusija se na kraju povukla s natjecanja nakon što je ruska televizija, Channel One Russia, odbila ponude Samoylove za daljinski nastup, što je rezultiralo time da je EBU ukorio ukrajinsku televiziju, UA: PBC. Nakon rusko-gruzijskog rata, planirani ulazak Gruzije na natjecanje 2009. godine u Moskvi u Rusiji, "We Don't Wanna Put In", izazvao je kontroverze jer se činilo da se u tekstovima kritizira ruski lider Vladimir Putin. Nakon što su zahtjevi EBU-a za izmjenu stihova odbijeni, gruzijski emiter GPB kasnije se povukao sa događaja. Planirani ulazak Bjelorusije 2021. također je izazvao kontroverze nakon demonstracija protiv spornih izbornih rezultata, što je rezultiralo diskvalifikacijom zemlje kada se smatralo da dvije potencijalne pjesme krše pravila natjecanja o neutralnosti i politizaciji.

Sudjelovanje Izraela na natjecanju rezultiralo je nekoliko kontroverznih trenutaka u prošlosti, s prvim pojavljivanjem zemlje 1973., manje od godinu dana nakon masakra u Münchenu, što je rezultiralo povećanom prisutnošću sigurnosti na mjestu događaja u Luxembourgu. Prva pobjeda Izraela 1978. pokazala se kontroverznom za arapske države koje su emitirale natjecanje, što bi se obično prebacilo na oglase kada bi Izrael nastupao zbog nepriznanja te zemlje, a kada je postalo očito da bi Izrael pobijedio, mnogi od ovih emitera ukinuli su emitiranje prije kraja glasovanja. Arapske države koje se mogu natjecati isključene su iz sudjelovanja zbog prisutnosti Izraela, a Maroko je jedina arapska država koja se prijavila na Euroviziji, natječući se jedini put 1980. godine kada je Izrael bio odsutan. Izraelsko sudjelovanje kritizirali su oni koji se protive aktualnoj vladinoj politici u državi, a različite političke grupe pozvale su na bojkot uoči natjecanja u Tel Avivu 2019., uključujući zagovornike pokreta Bojkot, oduzimanje i sankcije (BDS) politikama zemlje prema Palestincima na Zapadnoj obali i u Gazi, kao i grupama koje osporavaju percipiranje ružičastog pranja u Izraelu. Drugi su vodili kampanju protiv bojkota, tvrdeći da bi svaki kulturni bojkot bio suprotan unapređenju mira u regiji.

Političko glasanje

Za natjecanje je rečeno kako da sadrži političke elemente u svom procesu glasovanja, percepciju da će zemlje češće i u većoj količini davati glasove drugim zemljama na temelju političkih odnosa, a ne glazbenih zasluga samih pjesama. Na tu su temu napisane brojne studije i akademski radovi koji su potvrdili da određene zemlje čine "klastere" ili "klike" često glasajući na isti način; jedna studija zaključuje da glasački blokovi mogu odigrati ključnu ulogu u odlučivanju o pobjedniku natjecanja, s dokazima da je u najmanje dva navrata glasovanje u bloku bilo ključni čimbenik u glasovanju za pobjedničku pjesmu. Drugi stavovi o tim "blokovima" tvrde da će određene zemlje drugima dodijeliti visoke bodove na temelju sličnih glazbenih ukusa, zajedničkih kulturnih veza i visokog stupnja sličnosti i međusobne razumljivosti među jezicima, pa će stoga vjerojatnije cijeniti i glasovati za konkurentske strane pjesme iz ovih zemalja temeljene na tim čimbenicima, a ne konkretno na političkim odnosima. Analiza drugih obrazaca glasovanja otkrila je primjere koji ukazuju na preferencije glasovanja među zemljama zasnovane na zajedničkoj vjeri, kao i na "domoljubno glasovanje", osobito od uvođenja teleglasavanja 1997., gdje strani državljani glasaju za svoju zemlju porijekla.

O obrascima glasovanja na Euroviziji izvijestile su mnoge News Kuće, uključujući i BBC News. Kritike prema sustavu glasovanja bile su najveće sredinom 2000-ih, što je rezultiralo brojnim pozivima zemljama da bojkotiraju natjecanje zbog prijavljenih pristranosti u glasovanju, osobito nakon natjecanja 2007. gdje su istočnoeuropske zemlje zauzele prvih 15 mjesta u finalu i dominirao kvalifikacijskim prostorima. O lošoj izvedbi pjesama iz tradicionalnijih eurovizijskih zemalja kasnije se raspravljalo u europskim nacionalnim parlamentima, a razvoj glasovanja naveden je kao jedan od razloga ostavke Terryja Wogana kao komentatora za Veliku Britaniju. Kao odgovor na ove kritike, EBU je 2008. godine uveo drugo polufinale, gdje su se zemlje podijelile na temelju zemljopisne blizine i povijesti glasovanja, a žiriji glazbenih stručnjaka ponovno su uvedeni 2009. godine, u nastojanju da smanje utjecaje blokovskog glasanja. No, ono nije spriječilo da se nordijske države imaju najveću prolaznost u finalu i da između sebe podijele najveći paket bodova.

Vidljivost LGBTIQ+ osoba

Eurovizija ima dugogodišnju bazu obožavatelja u LGBT zajednici, a organizatori natjecanja aktivno su radili na uključivanju ovih obožavatelja u događaj od devedesetih godina prošlog stoljeća. Paul Oscar postao je prvi otvoreni homoseksualac koji se natjecao kada je predstavljao Island 1997. godine, a Izraelka Dana International, prva trans izvođačica natjecanja, postala je prva LGBT umjetnica koja je pobijedila 1998. Nekoliko otvorenih pripadnika LGBT zajednice od tada se natjecalo i pobijedilo: Conchita Wurst, pobijedila je na natjecanju 2014. godine; i otvoreni biseksualni izvođač Duncan Laurence bio je pobjednik 2019. Marija Šerifović, koja je pobijedila 2007., kasnije je javno outala kao lezbijka 2013.

Prošle konkurentske pjesme i izvedbe uključivale su reference i aluzije na istospolne veze; "Nous les amoureux", pobjednička pjesma 1961., sadrži reference na poteškoće s kojima se suočava istospolna veza, a pobjednik Jean-Claude Pascal outovao se na francuskoj televiziji 1980. kada je drugi put nastupio na Euroviziji; Izvedba "Marry Me" Krista Siegfrids na natjecanju 2013. uključivala je istospolni poljubac s jednom od njezinih ženskih potpora plesači; i scenski nastup irskog Ryana O'Shaughnessyja "Zajedno" 2018. imao je dva plesača koji prikazuju istospolnu vezu. Pojavili su se izvođači, poput Ukrajine Verke Serduchke, danskog DQ-a i slovenskog benda Sestre, uključujući Wurst koja je pobijedila 2014.

Posljednjih godina različite europske političke ideologije sukobile su se u okviru Eurovizije, osobito u vezi s LGBT pravima. Dana International odabir za natjecanje 1998. u Birminghamu obilježen je prigovorima i prijetnjama od strane pravoslavnih vjerskih dijelova izraelskog društva, a na natjecanju je njezin smještaj bio u jedinom hotelu u Birminghamu s neprobojnim prozorima. Turska, koja je nekad bila redoviti sudionik i jednokratna pobjednica, prvi put se povukla iz natjecanja 2013. godine, navodeći nezadovoljstvo pravilima glasovanja, a u posljednje vrijeme turska televizija TRT navodi LGBT nastupe kao još jedan razlog za njihov stalni bojkot, odbijajući emitirati događaj. Vidljivost LGBT osoba na natjecanju navodi se kao odlučujući faktor za mađarsko nesudjelovanje od 2020. godine, iako mađarska televizija MTVA nije navela službeni razlog. Porast anti-LGBT osjećaja u Europi, prvenstveno u Rusiji i državama Višegradske skupine, doveo je do značajnog povećanja buke od strane natjecateljske publike, osobito od uvođenja zakona o "gay propagandi" u Rusiji 2013.

Pobjeda Conchite Wurst naišla je na kritike na ruskoj političkoj pozornici, a nekoliko konzervativnih političara izrazilo je nezadovoljstvo rezultatom. Sukobi oko vidljivosti LGBT populacije na Eurosongu dogodili su se u zemljama koje se ne natječu, poput Kine, gdje su prava na emitiranje prestala tijekom natjecanja 2018. zbog cenzure "abnormalnih seksualnih odnosa i ponašanja" koja su bila u suprotnosti s kineskim smjernicama za emitiranje.

Kulturni utjecaj

Eurosong je prikupio globalnu publiku, a natjecanje prati publika između 100 (1070ih) preko 600 milijuna (Lausanne, Rim i Dublin 1988., 1992.) te 800 milijuna (Zagreb 1990.) do milijardu i dvjesto milijuna gledatelja (Oslo 1996.). Natjecanje je od prvih godina postalo svjetski kulturni utjecaj, redovito se opisuje kao kič, a uključeno je i kao tema parodije u televizijskim skečevima i scenskim nastupima na festivalima Edinburgh Fringe i Melbourne Comedy, između ostalih. Stvoreno je nekoliko filmova koji slave natjecanje, uključujući izraelsku komediju Eytan Fox iz 2013. Cupcakes i glazbenu komediju Netflix 2020, Eurosong: Povijest vatrene sage, produciranu uz podršku EBU -a, a glume Will Ferrell i Rachel McAdams.

Eurovizija ima veliki broj internetskih pratitelja i više nezavisnih web stranica, blogove s vijestima i klubove obožavatelja posvećeno je događaju. Jedan od najstarijih i najvećih klubova obožavatelja Eurovizije je OGAE, osnovan 1984. godine u Finskoj i trenutno ima mrežu od preko 40 nacionalnih podružnica diljem svijeta. Nacionalne podružnice redovito organiziraju događaje za promicanje i proslavu Eurovizije, a nekoliko emitera koji sudjeluju blisko surađuje s tim ograncima pri pripremi svojih nacionalnih izbora.

Svake godine uoči natjecanja, nekoliko zemalja redovito ugošćuje manje događaje od završetka nacionalnih selekcijskih emisija u ožujku do samog natjecanja u svibnju. Ti događaji obično uključuju izvođače koji će se natjecati na natjecanju te godine, a sastoje se od nastupa na nekom mjestu i "susreta i pozdravljanja" s obožavateljima i novinarima. "Koncertna Eurovizija", koja se održava godišnje u Amsterdamu, bio je jedan od prvih ovih događaja koji je nastao, a prvi je događaj održan 2008. Ostali redovito održavani događaji uključuju "London Eurovision Party", "ESPreParty" u Madridu i "Eurovision PreParty" u Rigi. Praktično je održano nekoliko događaja u zajednici, osobito od izbijanja pandemije COVID-19 2020. #EurovisionAgain, inicijativa u kojoj su obožavatelji gledali i diskutirali o prošlim natjecanjima sinkronizirano na YouTubeu i drugim platformama društvenih medija započeto tijekom prvih blokada COVID-19. i kasnije postao vrhunski trend na Twitteru diljem Europe, privukavši pozornost organizatora Eurovizije koji su počeli emitirati natjecanja putem svog službenog YouTube kanala. Putem EBU-a inicijativa je uspjela osigurati prava za prikazivanje nekoliko starijih izdanja po prvi put na njihovom YouTube kanalu, a prikupljeno je više od 20.000 GBP za dobrotvorne organizacije LGBTQ+ sa sjedištem u Velikoj Britaniji.