Piše: Nevianna Remanni
Od trenutka kada je Europska pučka stranka (EPP) preuzela vlast u Europskoj uniji (izbori za Europski parlament, 1999.) stvari idu nizbrdo. Ali, reći će neki, i prije je bilo tako. Samo što je sada drugačije.
Iza ponosnog pročelja nacionalnog suvereniteta i Hitlerova, i Staljinova država činila je s vlastitim stanovništvom šta god je htjela. Obradovalo bi me ako bi europske integracije i odozgo, i odozdo skresale vlast nacionalnim političkim liderima. Ne želim da poduži periodi povijesti države u kojoj sam rođena i cijeli život živim budu označeni imenima pojedinih osoba i njihovih poltrona. Smatram kako je nadasve poželjno ograničiti vlast lokalne nacionalne političke klase, jer je moje povjerenje u njih vrlo umjereno. Treba pripaziti na političare, oni vole sami prebivati na vrhu, i s njihovim položajem ruku pod ruku ide i iskušenje: pribaviti što veći utjecaj i što veću moć. Tu se nadovezuje i korupcija, nepotizam i sve ono što ide s visokim položajem.
To više nije moralno, nego funkcionalno pitanje, i jasan pogled na njega ne može zamagliti moralizam koliko god demokratski bio. Postoji desni i postoji lijevi populizam, postoji desni i lijevi ekstremizam, oba naginju etatizmu, i oba simpatiziraju podjelu Europe po koalicijama, savezima i osovinama. Nacionalne političke klase i jesu, i nisu zainteresirane za europske integracije. Poistovjećujući svoju vlast s egzistencijalnim interesima svoje nacije, ne trpe strance koji se miješaju u njihove poslove. U Europskoj uniji adekvatni političari sve više sliče na pouzdane stručnjake, a ne na karizmatične vođe. Manje se čuju, manje se vide u medijima; ni iščekivanja, ni odbijanja se ne fokusiraju na njih.
Ona pitanja intimnosti nacionalnih država, pitanja koja se uvijek iznova postavljaju, kako je tko, s kakvom čarolijom pretvorio državni kapital u privatni – dobrim dijelom dakako i u svoj – kapital, samo me izdaleka zanimaju. U postkomunističkim državama, kako ni na desnici, tako ni na ljevici, nije se uobličio moral, i praksa samokontrole. Nacionalne političke klase, samo na osnovi njihove strukturalne uloge, mogu prepoznati kao društvene grupe koje imaju vlastite interese, kao redistributivne birokracije koje raspravljaju o izvorima, ciljevima, razmjerima i metodama centralne redistribucije. Kome koliko oduzeti i na što potrošiti oduzeto, tako da ni sami ne prođu loše.
Flash back: Europa 1984.
Prije četrdeset godina nije bilo ni riječi o novcu, već o pukom životu, o ratu i o miru. Tada sam pisala, otprilike, ovako.Kad bi izbio Treći svjetski rat, taj rat ne bi proizašao ni iz komunizma, ni iz kapitalizma, već iz dramaturgije blokovskog sustava. Konfrontacija dva vojna pakta, dva bloka, ima vlastitu logiku, u kojoj se smjenjuju hladnoratovska razdoblja i razdoblja otapanja. Ako se oko dvije velesile koncentriraju dva međusobno neprijateljska vojna saveza, onda će blokovski centri nastojati sve sile svrstati na svoju stranu i, ujedno, što više narušiti koheziju drugog bloka. Iz dinamične strukture blokovskog sustava slijedi eskalacija uzajamnog nuklearnog odvraćanja.
Ova logika je zapravo neovisna od kvalitete i kvantitete aktera. Čini se ako je dramaturgija društvenih igara jača od namjera samih igrača. Svaka formalna i logična usporedba dva bloka na ovoj strani se odbacuje kao antisovjetizam, a na onoj kao antiamerikanizam, proglašavajući te usporedbe lažnim simetrizmom, ali mi se ne možemo odreći ovog gledišta, čak ni kad demokraciji pridajemo apsolutnu prednost u odnosu na diktaturu, pa čak ni kad sebe svrstavamo u demokratsku opoziciju državnog socijalizma, jer nije komunizam isključivi izvor naših neugodnosti i svjetskih nevolja. U tim krupnim, globalnim igrama nitko nije nevin.
U današnje vrijeme nacionalna država više nije vladajuća društvenopolitička stvarnost, nego blokovska država. Društvena i vojna stvarnost uzajamno se određuju, i meni se čini kako je za sada vojna stvarnost u većoj mjeri određujuća. Igra dva saveza, dva tabora ima precizna pravila funkcioniranja. Kad postoje dva bloka, naprosto nije moguće ne voditi hladni rat. Približivši se, međutim, opasnosti izbijanja stvarnog rata, i jedna i druga strana ustukne, počinje otapanje, a onda se najednom uplaše kako će se u tom uzajamnom približavanju istopiti kao dva snjegovića, i eto opet hladnog rata.
Živimo u vremenu neonacizma (1984)
Dva tabora se još nisu sukobila, ali je vjerojatno kako će nam taj eventualni sukob doći glave, višestruko je porasla. Posebno nakon 8 godina kakve takve ruske demokracije koju je zamijenila Putinova neonacistička diktatura. Ova vjerojatnost – u perspektivi vizije nuklearne zime – vrlo je blizu stopostotnoj. Ako pogledamo kolika je vjerojatnost pogibije pojedinca u slučaju rata, odnosno vjerojatnost njegova preživljavanja, s priličnom dozom sigurnosti možemo konstatirati, kako je stupanj naše osobne sigurnosti od završetka II. svjetskog rata kontinuirano u padu, posebno od 2000. na ovamo. Nema sigurne točke na ovoj kugli zemaljskoj, nitko se ne može spasiti ma kakve racionalne zaštitne mjere poduzeo.
Između dva bloka nije došlo do rata, živimo u jednom od najdužih perioda mira na našem kontinentu, ukoliko zanemarimo lokalne sukobe na Balkanu ’90. godina prošlog stoljeća i ruske agresije na Moldovu, Gruziju i Ukrajinu, te sukobe Azera s Armencima, Odnosno tursku invaziju na Cipar. Sve dok blokovi budu opstali kao vjerski objekti, ne možemo računati na trajnu relaksaciju napetosti, na ozbiljne ugovore o razoružanju. Kad bismo imali trajnu relaksaciju, i vojni savezi bi se opustili, možda bi se čak i raspali. U današnjem smislu riječi, popuštanje nije ništa drugo nego obećanje zamrzavanja status quo blokovskog sustava. Zaustavljanje eskalacije naoružavanja, uz dalje nesmetano egzistiranje blokova, odnosno ideja mirne ravnoteže blokovskog sustava je i povijesno i politički nemoguća. Održavati blokovski sustav i pri tom se zalagati za trajni mir, takva je proturječnost, koju može samo hipokrizija premostiti. Mi ne živimo u miru, nego u prekidu vatre.
Život lišen straha i jasno shvaćanje situacije oko sebe ne idu zajedno. Ne ovisi o nama, hoćemo li živjeti ili umrijeti, nego od drugih ljudi koji imaju zakonske ovlasti kako bi nas nasilno usmrtili. Pitanje rata ili mira nije pitanje tehnike naoružanja i nije pitanje razoružanja, već je prije svega političko pitanje. Mjerodavno političko javno mišljene se zaglibilo u pojmovne krugove blokovskog racionalizma. Ovaj pogled na svijet vjeruje za sebe kako je realističan, i svako blokovsko-transcendentno stanovište smatra amaterizmom. Kao da su za donošenje krajnjih odluka o stotinama miliona života i smrti nadležni nekakvi eksperti.
Zašto živimo u neonacizmu?
Mogli bismo krenuti kronološki redoslijedom, ali nećemo. Dolazak američkog milijardera Donalda Trumpa na mjesto predsjednika Sjedinjenih Država nije ništa drugo nego izobličenje američke svijesti o američkom snu. Nekada je američki san bio život u lijepoj kući u predgrađu sa suprugom i dvoje djece, po mogućnosti sinom i kćeri, posao u proizvodnji za muškarce, posao u uredu ili školi za žene. Bio je to idealan san. Miran život u predgrađu sa susjedima koji su isto tako fini i opušteni. Danas je američki san nešto sasvim drugo. Pristojnost, finoća i opuštenost nisu više na tom popisu.
Ako znamo, a znamo, kako je ruska duboka država sastavljena od bivših KGB-ovaca i pripadnika neonacističke ruske stranke sva tri puta (i 2016., 2020. i 2024.) financirala Trumpovu predizbornu kampanju tada je sve jasno. Sukladno tome, Trump se okružio neonacistima, počevši od Elona Muska čiji su preci podržavali Hitlerov nacizam i pohod na Europu te istrebljenje Židova, Roma i Slavena – stvari su još jasnije.
Europskom unijom već 25 godina predvode nacisti okupljeni u pankontinentalnu Europsku pučku stranku (EPP) okupljenu oko njemačke neonacističke organizacije CDU/CSU. Naime, njemačka Kršćansko-demokratska unija (CDU), u Bavarskoj Kršćansko-socijalna Unija (CSU), nastala je za potrebe prvih njemačkih poslijeratnih izbora koji su se održali 1946. godine. Kako je njemačko građanstvo bilo sito politike u vremenima gladi i obnove, saveznici su osnovali ovu stranku od pripadnika bivše Nacional socijalističke radničke stranke Njemačke, odnosno od pripadnika nacističkog pokreta.
Brojni su takvi primjeri svugdje u Europi, od Republike Hrvatske (HDZ), Republike Srbije (SNS), Mađarske (Fidesz), Italije (Talijansko bratstvo) preko Francuske (Nacionalno okupljanje), Nizozemske (PVV) do Slovačke (Smjer) i Poljske (PIS)...
Kako se boriti protiv ovakvog brzorastućeg zla? Institucionalno, kroz izbore? Ne! Šipkama i motkama? Ne, jer bi te optužili za nasilje! Jedini način borbe protiv zla je na njihov način. Kako oni nama – tako mi njima; oko za oko – zub za zub. 100 za jednog, ako treba.
Commentaires