piše: prof. Mila Grubišić
Na pravoslavni Vidovdan, 28. lipnja, 1921. godine kralj je u beogradskoj skupštini predstavio Ustav Kraljevine SHS. U granicama novostvorene države južnih Slavena našla se i Dalmacija bez da je njene građane itko išta pitao.
Nakon poraza Austro-Ugarske u I. sv. ratu ta je Monarhija poražena i raspala se, što je pomoglo jačanju fašističkih, unionističkih, antidalmatinskih sila u Dalmaciji.
Londonskim ugovorom 1915. Italija je trebala ući na područje sjeverne Dalmacije (uključujući gradove Iadera /Zadar/, Sico /Šibenik/ i Tinino /Knin/), no, nakon rata Rappalskim ugovorom iz 1920. dobiva samo manji dio željenog kolača: Iadera /Zadar/ (od tada službeno nazvan "Zara" na talijanskom) i otoci Crepsa /Cres/, Lasin /Lošinj/ i Ladesto /Lastovo/.
Bio je to razlog zašto su zagrebački političari i oni političari u Dalmaciji bliski Zagrebu odlučili provesti proces ujedinjenja Dalmacije u novu državu južnih Slavena. Građani Dalmacije, posebno pripadnici dalmatske nacionalnosti traže demokratsko izjašnjavanje naroda, nekakav oblik referenduma ili slično, znajući kako će ogromna većina reći "Ne!" ujedinjenju. Referendum nije proveden, a Dalmacija se odlukom nekolicine ljudi našla u državnom sastavu koji joj je po političkom narativu, kulturi, običajima, mentalitetu, identitetu i svemu ostalome stran. Dalmaciji je tako vojno-političkim dogovorom Zagreba i Beograda "odsječena glava".
Katastrofa po Dalmaciju nastavlje se.
Kraljevska vlada u Beogradu, u suradnji s političarima iz Zagreba i njemu bliskim političarima iz Dalmacije, nastavila je s parceliranjem Dalmacije, očito s ciljem diseciranja dalmatskog nacionalnog teritorija. Uredbom o podjeli Kraljevine na oblasti 1922., Dalmacija je podijeljena na Splitsku i Dubrovačku oblast, a prostor Boke Kotorske je izdvojen iz Dalmacije, kojoj je stoljećima pripadao, i pripojen Zetskoj oblasti, te od tada Dalmacija kao jedinstveni političko-povijesni prostor više ne postoji.
Te iste 1922., kraljevska vlada u Beogradu pokušava zabraniti dalmatski jezik, no u tome ne uspjeva. Francuski i austrijski diplomati zaustavljaju ih u tom činu. Bivši kolonizatori, stali su na stranu Dalmacije i njenog jezika zbog čega mnogi Dalmatini pišu u Pariz i Beč pisma zahvale.
Godine 1929., najveći dio Dubrovačke oblasti pripojen je Zetskoj banovini, a ostatak Dalmacije je činio Primorsku banovinu sa središtem u Splitu. Cursola /Korčula/ 1931. biva izuzeta iz Zetske i pripojena Primorskoj banovini, nakon dvije pune godine prosvjeda u Splitu.
Velika gospodarska kriza koja je urušila milijune ljudi diljem svijeta nije poštedila ni Dalmaciju. Zatvaraju se firme, mnogi umiru od gladi, a lokalnoj vlasti se ne dopušta da po uzoru na neke države svijete krene s javnim radovima, kako bi se vratilo povjerenje u ekonomiju.
1939. Primorska banovina i dubrovački kraj ulaze u sastav Banovine Hrvatske.
Stanovnici Dalmacije, kao i osamnaest godina ranije, traže referendum o ujedinjenju, no zahtjev je i ovaj put odbijen. Zagrebački političari znaju, ako dopuste referendum da će ostati bez povijesnog sna izlaska na more, jer će im pobjeći i Dalmatia Hongria /Mađarska Dalmacija - naziv za Liku, Gorski Kotar, "Hrvatsko Primorje" do rijeke Rječine/ i postat će laka meta mađarskih grabežljivaca. Drugi razlog nedopuštanja referenduma bio je daljnje proširenje teritorija Hrvatske na jug i istok. Ukoliko okupiraju Dalmaciju, lako će krenuti prema Bosni.
Jedan od prvih uredbi koje je ban Ivan Šubašić donio bila je zabrana postojanja dalmatske nacije, te opća zabrana dalmatskog jezika, što znali da se dalmatskim ne smije pričati ni u svoja četiri zoda. U Dalmaciji vrije do mjere građanskog rata, ne samo zbog političkih prilika, već i zbog naglog poskupljenja. Štruca bijelog kruha koji je do tada koštao 2 dinara, poskupio je na 12 dinara; crni ruh koji je koštao 1 dinar, poskupio je na 9 dinara; 1l mlijeka koja je koštala 2 dinara sada je koštala 12 dinara, živo tele koje je koštalo 50 dinara sada košta 380 ...
Okupacijom Poljske od strane Njemačke i Sovjetskog saveza 1. rujna 1939. smiruje strasti u Dalmaciji.
6. travnja 1941. Fašistička Italija bombardira Split te okupira Dalmaciju i pripaja velike dijelove Dalmacije, dok je ostatak formalno prepušten Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali u stvarnosti su okupiranom od talijanskih snaga koje su kasnije podržavale četnike i ustaše.
20. travnja 1941. u kući Šegvić u Splitu, formira se odbor za stvaranje jedinica koje će boriti za oslobođenje svih neprijatelja Dalmacije, da bi se 21. lipnja 1941. u Bigestu /Vrgorcu/ formirala prva organizirana partizanska jedinica u okupiranoj Europi. Jedinica je bila sastavljena uglavnom od pripadnika dalmatske nacionalnosti, koji su govorili dalmatskim jezikom.
Mnogi Hrvati iz Dalmacije pridružuju se su pokretu otpora kojeg je vodio Girdano Borro-Curriero, slavenizirano Đordano Borovčić-Kurir, dok se manjina pridružila zločinačkoj, fašističkoj NDH čiji je poglavnik bio Ante Pavelića. Rezultat je bio gerilski rat koji je poharao cijelu Dalmaciju.
U rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, velike dijelove Dalmacije privremeno su kontroliraju partizani, pa ustaše, da bi ih ponovno okupirali, njemački nacisti. U kasnijim fazama rata, mnogi Dalmatini, ali i dalmatinski Hrvati odlaze u progonstvo, strahujući od osvetoljubivih akcija ustaša, posebno nakon snažnih glasina da će se formirati drugi front i da će doći do zajedničke ustaško-njemačke invazije na dalmatinsku obalu.
U drugoj polovici 1944. partizani, koje sada najedanput, iz vedra neba, vodi Josip Broz-Tito, opskrbljivali su zapadni saveznici, točnije Englezi i Amerikanci, konačno su preuzeli kontrolu nad cijelom Dalmacijom. Stanovnici Dalmacije, posebn oni koncentrirani u Iaderi /Zadru/, Castilima /Kaštelima/ i Spalatru /Splitu/ pretrpjelo je ogromne civilne gubitke zbog bombardiranja saveznika 1943. i 1944. godine.
Od 7. studenog do 9. prosinca 1944. vodi se bitka za Tinino /Knin/, a njegovim preuzimanjen 4. prosinca uzima se kao datum oslobođanje Dalmacije u II. sv. ratu.
Bilanca II. sv. rata po Dalmaciju je tragična - više od 100.000 mrtvih, 250.000 teže ili lakše ranjenih, gotovo istrebljenje jedne nacije i njihovog jezika, 300.000 raseljenih obitelji i obitelji bez domova. U zloglasnim ustaškim logorima smrti, ubijeno je oko 30.000 Dalmatina, što nakon Srba čini najveći broj ubijenih prema nacionalnoj pripadnosti. Većina Dalmatina, dalmatinskih Židova, homoseksualaca i protivnika ustaškog režima odvedeno je u logore u Njemačkoj.
Nakon 1945. većina Talijana optirala je za odlazak iz regije (350 000 Talijana otišlo je iz Istre i Dalmacije u istarsko-dalmatinskom egzodusu). Tretirani su kao ostaci okupacijske sile i dana im je mogućnost da odu u Italiju ili da se pokore novoj, komunističkoj vlasti. Neki su ubijeni masakrima nakon rata, iako se to češće događalo u Istri nego u Dalmaciji.
24. travnja 1945. u Splitu se konstituira Vlada Narodine Federativne Republike Hrvatske. Na konstituirajućoj sjednici odlučeno je, između ostalog, kako će Dalmacija, zbog svojih povijesnih zasluga i zasluga u II. sv. ratu, biti autonomna pokrajina unutar Hrvatske. Dalmacija će imati svoj Sabor, svoju Vladu, svoga Guvernera, svoje resore za sve osim za fiskalnu politiku, policiju, obranu/vojsku i ministarstvo pravosuđa. Građani Dalmacije pozdravljaju takvu odluku, no ona je bila na snazi samo 22 mjeseca.
Ustavom NFRJ i NRH iz veljače 1947., Republika Hrvatska nije više složena država, već unitarna, a Dalmaciji se oduzimaju sva prava koja je dobila Odlukom o osnivanju Narodne Autonomne Pokrajne Dalmacije s konstituirajuće sjednice NFRH održane u Splitu prije godinu i deset mjeseci.
Ustavom iz 1947. Dalmacija je podijeljena između tri republike socijalističke Jugoslavije - najveći dio teritorija Dalmacije otišao je u Hrvatsku, predajući kotorski zaljev i Sutorinu Crnoj Gori, a mali pojas obale Puarta Neo /Neuma/ Bosni i Hercegovini.
Promjenama Ustava 1963. i novim uređenjem lokalne samouprave iz Dalmacije se oduzimaju otoci Cres, Lošinj, Pago /Pag/ i Arba /Rab/, te se s proširenom Rijekom, kojoj je već ranije dodijeljen dalmatinski Sussac /Sušak/, te Crkivenicom i Senjom stvara nova regija Kvarner. Dalmatinci prosvjeduju no republička vlast u Zagrebu ih ne želi čuti.
Kao kompenzaciju za krađu dalmatinskog teritorija, promjenama Ustava iz 1974. stvara se deset poluautonomnih regija na području SRH, takozvanih Zajednica općina. Od 1974. do 1986. ZO bile su definirane kao "samoupravne društveno-političke zajednice" i predstavljale su regionalni stupanj (samo)uprave (između općina i Republike); od 1986. promijenile su strukturu i postale "regionalne samoupravne zajednice" sa smanjenjim ovlastima.
Nakon izbora 1990., a posebno nakon konstituiranja Sabora iste godine, ponovno počinje brutalni progon Dalmacije, Dalmatina i svega dalmatskog. Kao reakcija na to u prosincu 1990. osniva se Dalmatinska Akcija, politička stranka kojoj je cilj bio borba protiv centralizacije RH i vraćanje dostojanstva Dalmaciji.
20. ožujka 1991. na sastanku oporbenih čelnika s Tuđmanom, SDP, tada još uvijek SKH-SDP, i njegovi partneri prepuštaju Dalmaciju u ruke HDZu bez argumentiranja i bez zalaganja za bolji položaj Dalmacije. Na sastanak nije bila pozvana predstavnica Dalmatisnke Akcije, Mira Ljubić-Lorger.
25. lipnja 1991. na dan proglašenja neovisnosti RH, u obiteljsku kuću Morosin u Biogradu, upada skupina naoružanih muškaraca te iz vatrenog oružja ubijaju 76-ogodišnju Rinu Morosin, a 38-godišnju Ninu Morosin i 40-godišnjeg Luciana Morosina kolju ispred njihovih sinova Karla (tada 16 godina) i Ivora (tada 11 godina) koje brutalno premlaćuju, siluju i pokušavaju ubiti; kuću spaljuju i ruše do temelja. Taj zločinački čin članova HDZ-a i tek osnovane ZNG označava početak novog vala brutalnosti službenog Zagreba nad Dalmacijom. U deset godina ubijene su najmanje 293 osobe koje su se javno deklarirale kao Dalmatini/Dalmatinci ili se zalagali za dostojandtvo Dalmacije.
Godinu i pol poslije, Sabor donosi novogodišnji Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi, te Zakon o područjima županija, gradova i općina kojom se Dalmacija sječe na 4 županije s tim da velike dijelove Like, koji su pod okupacijom lokalnih četnika i JNA integriraju u Zadarsku županiju kao posebne kotareve.
Krajem rujna 1993., u prostorijama Dalmatinske Akcije eksplodira eksplozivna naprava, postavljena od strane Damira Krstičevića i pripadnika ATJ Lora, a po nalogu samog Franje Tuđmana, kojom se trebalo zastrašiti stanovnike Dalmacije uz upozorenje da smire strasti. U montiranom procesu koji je trajao nekoliko godina, na vojnom sudu su se, pod optužbom za terorizam, našli najviši dužnosnici DA, ali i neki, iz vana ubačeni tipovi, koji nikada nisu pripadali prodalmatinskom miljeu. Optuženi su redovito prebijani u kazamantu u Lori, a mnogi od njih završili su tragično zbog posljedica premlaćivanja.
U, Dalmaciji nametnutom i nepoželjnom, ratu 1991. - 1995., koji se dogodio zbog neslaganja dvaju balkanskih krvnika, Frane Tuđmana i Slobodana Miloševića, oko podjele BiH, mnogi građani Dalmacije su poginuli, mnogi domovi razoreni, a mnogi istjerani iz svojih domova. Za vrijeme akcije "Oluja" u ljeto 1995. i neposredno nakon nje, ali i mjesecima nakon pripadnici HV činili su ratne zločine nad nehrvatskim stanovništvom u Dalmaciji. Najeklatantniji primjer za to su sela Varivode i Grubori.
Bombardiranje Dubrovnika i Zadra dalo je međunarodnu važnost rata, ali i priliku daljnjeg nasilnog asimiliranja Dalmacije u svehrvatski "melting pot" koji ima za cilj iseljavanje svih stanovnika Dalmacije, prodaja nekretnina strancima kako bi se stvorilo 200 bogatih obitelji po uzoru na Pinochetovo Čile. Svi oni koji nisu htjeli biti asimilirani, na bilo koji način su maknuti, bilo da su ubijeni, bilo da su protjerani, bilo da ih se prisililo na iseljavanje.
Zbilja, pod okriljem rata sve dalmatinske tvornice, najvećim dijelom uspješne izvoznice, predane su u ruke novopečenih tycoona* - hercegovačkih, slavonskih i antidalmatinskih mafijaša - a dalmatinski radnici ostali na vjetrometini "shock terapije"**. Dalmacija je tako od najbogatije ergije na Mediteranu postala najsiromašnija regija u cijeloj Europi, a RH druga najsiromašnija država EU.
30 godina vladavine HDZ-a Dalmacijom učinio je ovu regiju praznom pustinjom kojim vladaju nesposobni, a podobni, a 100 godina iskustva u zajednici s Hrvatskoj nanio je Dalmaciji mnoge strahote.
* tycoon /taɪˈkuːn/ - eng. <- jpn. taikun <- cant. taipan - onaj koji se naglo, protuzakonito obogatio
** shok terapija - doktrina Chicaške škole, odnsno njenih tvoraca Friedmana, Norberga, Sachsa i ostalih, koja uči kako se samo pod izrazito stresnim situacijama, među kojima je i rat, mogu provoditi neoliberaalne ekonomske reforme.
Ukoliko se želiš zalagati protiv daljnjeg uništavanja Dalmacije potpiši pristupnicu na:
コメント