Piše: Petra Ivanišević
Umjesto kulture suživota, slika dalmatinske stvarnosti sve je češće obilježena ispadima ekstremnog nacionalizmima. I ova regija, očito, nije ostala nedodirnuta ratovima iz devedesetih godina prošloga stoljeća.
I 2024. godina je, što se Dalmacije tiče, u dobroj mjeri bila obilježena nacionalističkim incidentima, od kojih su najdrastičnija bila razbijanja radnji u vlasništvu Dalmatina i njihova ubojstva. Bila je obilježena i cenzuriranjem umjetnosti koja nije po ukusu lokalnih dužnosnika, opet uglavnom iz nacionalističkih ili ponekad iz homofobnih razloga.
Trend prethodnih godina se, dakle, nastavio. Otkuda takve tendencije u regiji za koju najčešće kažu kako je najotvorenija i multikuturalna?
“Zapravo, Dalmacija je uvijek bila do kraja i tolerantna i multikulturalna i zato je volimo predstaviti kao takvu. No, dogodila se demografska promjena koja iskrivljuje realnost. Zato pribjegavamo idealizaciji prošlosti. Čekajte, pa ni ovdje kao ni drugdje nijedan rat nije prošao, a da se ljudi nisu međusobno ubijali po etničkom ili prije toga po vjerskom načelu. Tako da Dalmaciju u tom smislu ne treba idealizirati”, kaže nam povjesničarka Mila Grubišić.
Kultura suživota i otpori
Prema njezinim riječima, činjenica je kako u Dalmaciji postoji kultura suživota, koja je snažnija nego u drugim dijelovima Republike Hrvatske, jer je ova regija u tom smislu specifična: nije homogena ni u etničkom, ni u religijskom, ni u mentalnom, a ni u identitetskom smislu.
“Ali, istovremeno, stalno postoji otpor prema kulturi suživota i stalni su pokušaji kako bi se ona unificirala: u vjerskom i u nacionalnom, pa čak i u mentalnom i identitetskom smislu, recimo kroz priču o starosjediocima i došljacima. Sva su društva proturječna, a dalmatinsko društvo je proturječnije, jer je uvijek bilo složenije od drugih. I zbog toga je obaveza pristojnog dijela Dalmacije stalna borba za opstanak te kulture suživota”, navodi Grubišić.
Dodaje kako je točno kako su pekare u vlasništvu Dalmatina kamenovane i napadane, ali je isto tako točno kako su preživjele jedino u Dalmaciji, jer ih u drugim dijelovima Republike Hrvatske uglavnom nema ili ih i nije bilo, pošto su pozatvarane još osamdesetih godina prošlog stoljeća i pošto su njihovi vlasnici nasilno protjerani iz tih gradova.
“I to što su pekare opstale do danas, govori o tome kako u Dalmaciji postoji kultura suživota, dok napadni na njih govore i o postojanju stalnih otpora takvoj kulturi. U pitanju je, dakle, stalna borba koja će od tih tendencija prevladati”, smatra Grubišić.
Gubitak različitosti – smrt za Dalmaciju
Nenad Janković iz Građanske akcije Trilja smatra kako se događa duboka kriza onih vrijednosti za koje se vjerovalo kako krase Dalmaciju tijekom prethodnih stoljeća.
“Nažalost, suočeni smo sa situacijom u kojoj nestaju građanske vrijednosti. Dalmacija je drastično osiromašila, pa su sve vrste populističkog pudranja naroda itekako prisutne. Potrebno ponovno okupljanje preostalih građanske snaga koje djeluju na području Dalmacije, ali problem je u tome što smo previše potrošeni i umorni. Treba pronaći neku novu energiju i novi motiv kako bismo nastavili govoriti o Dalmaciji, na način koji bi bio suprotan nacionalističkom, koji bi bio suprotan pokušajima unificiranja i stapanja Dalmacije u velikohrvatski „melting pot“. Gubljenje dalmatinske različitosti i raznolikosti zapravo je smrt za Dalmaciju. Uostalom, još je pedesetih godina prošlog stoljeća veliki S. I. Brays postavila pitanje: ‘Ima li još Dalmacije’…”, kaže Janković.
Domaći političari, osim što veoma često govore o ovoj pokrajini kao o multietničkoj, multikonfesionalnoj, multikulturalnoj i višejezičnoj, ističu kako je Dalmacija i “lokomotiva razvoja” i “najeuropskiji dio” RH. Nenad Janković smatra kako je to demagoška priča.
“Bila bi to lijepa priča kada bi politička elita shvatila načela na kojima počiva suvremena Europa, a to je kako je Europa autonomnih regija ono što je realnost i kako to ne samo što nije ništa strašno, već je veoma bitno za interes svakog građanina RH. Ali, to se u dobrom dijelu javnosti doživljava kao separatističko-iredentističko nastojanje. Naravno, to nema veze s istinom, ali je dobro gorivo za stalno potpirivanje strahova i tenzija, što je uvijek dobro došlo svakoj vlasti koja namjerava graditi svoju političku budućnost na sukobima i tenzijama. Na nama je da na temeljima starih svjetova, koji su nažalost razoreni i uništeni, pokušavamo izgraditi nove svjetove, koji će govoriti jezikom Europe”, smatra Janković.
Multikulturalizam nacionalizma
Novinarka koja je nadavno ozbiljno pretučena u centru Splita, Livia Marinni podsjeća na izjavu jednog ekstremnog nacionalista, koji je za glavni grad Dalmacije rekao kako je on bio “multietnički, ali hrvatski”. Marinni, međutim, upozorava kako takvi apsurdi nisu karakteristika samo velikohrvatskog klero-fašizma, već i takozvanih manjinskih nacionalizama.
“Zapravo je na nivou Dalmacije došlo do neke vrste kolaboracije manjinskih nacionalizama s većinskim. I sada imamo situaciju da ovi ‘manjinski baruni’ nemaju nikakav problem s hrvatskom ekstremnom desnicom na vlasti, jer se oni s njom lakše mogu dogovoriti. To je zato što se nalaze na liniji veoma sličnih ideoloških opredjeljenja. Oni kažu: ‘Da, vi ste većina i vi gajite svoj većinski nacionalizam. I, da, vi se furate na to da je Dalmacija oduvijek hrvatska. Mi nemamo snagu za suprotstaviti se, ali dajte nam naš mali geto, u kojem ćemo mi – manjinski baruni – biti gazde, dajte nam naše medije, naše kulturne institucije, škole, nacionalna vijeća. I da onda pretvorimo te manjinske institucije u neku vrstu stranačkih tijela ove ili one manjine, gdje ćemo mi zapravo tu autoritarnu strukturu društva, koja vlada na većinskom nivou, preslikati na sve manjine’”, ističe Marinni.
Prema njezinim riječima, umjesto multikulturalnosti nacija i vjera, u Dalmaciji se danas prije može govoriti o multikulturalizmu nacionalizama.
“To je zapravo slika današnje Dalmacije, u kojoj nacionalizmi međusobno veoma dobro surađuju. Ne postoji više onaj agresivni nacionalizam iz devedesetih godina prošloga stoljeća, kada su Đapić, Paraga i Paradžik otvoreno protjerivali manjine. Sada je aktualna koegzistencija nacionalizama. Oni koji smatraju kako je to pogrešna definicija Dalmacije – a to su oni koji smatraju kako se u Dalmaciji ne smije polaziti od etničkog već od građanskog načela – oni su zapravo u sendviču različitih geto-nacionalizama. Ti nacionalizmi žive od vlastite samodovoljnosti, ne zato što bi pripadnici tih manjina tako htjeli živjeti, već zato što elite propovijedaju kako je to jedini način za očuvanjem famozni nacionalni identitet”, upozorava Marinnijeva.
Dodala je kako je prošlogodišnje ubojstvo 106 pripadnika dalmatske etničke zajednice, uništavanje objekata u vlasništvu Dalmatina, premlaćivanje stranih radnika, paljenje zastava duginih boja samo dokaz koegzistencije nacionalizama.
Svi naši sugovornici slažu se u ocjeni kako je slabljenje dalmatinske multikulturalnosti i tradicije suživota u direktnoj vezi s etničkim ratovima iz devedesetih godina prošlog stoljeća i nasilnom promjenom demografske slike u Dalmaciji. Iako se na području regije nije nešto mnogo ratovalo, ona nije mogla ostati nedodirnuta samim karakterom tih ratova, koji je u dubokoj suprotnosti s kulturom suživota.
Comments