Piše: prof. Mila Grubišić
Između 24. ožujka 1861. i 30. ožujka 1861. održani su prvi izbori za Sabor Kraljevine Dalmacije - dalmatinski parlamentarni izbori 1861. Autonomaši su osvojili 29 mjesta od 41. zastupničkog mjesta.
La Dieta dalmatina (Dalmatinski sabor) bila je skupština Kraljevine Dalmacije u sastavu Austro-Ugarske. Osnovan je u Zadru 1861. godine, a zadnji put sazvan 1918. godine, prije nego što je formalno raspušten, propašću Carstva.
Pretpostavke za osnivanje Dalmatinskog Sabora
Od osnutka Dalmatinskog Sabora, prodalmatinska Autonomaška stranka držala je parlamentarnu većinu do 1870. godine, kada je (Hrvatsko-srpska) Narodna stranka na prevaru i nasiljem odnijela prevagu na parlamentarnim izborima.
Prema ustavnim reformama koje je promovirao car Franz Joseph I. od Austrije, carskim dekretom od 20. listopada 1860. Carstvo je doživjelo oblik "federalizacije", slijedeći većinsko mišljenje Carskog odbora. Prema tim odredbama, mnoge zakonodavne i sudske ovlasti dodijeljene su svakoj pojedinačnoj carskoj zemlji rekonstitucijom vlasti ili stvaranjem novih ovlasti - kao dio formiranja odgovarajuće skupštine.
Na području današnje RH toplo je pozdravljen carski zakon, popraćen prvim sazivom lokalne skupštine. Carski autogram u Beču 5. prosinca 1860. stvorio je: „dvorski odjel“ (ministarstvo) za Hrvatsku i Slavoniju; uveo narodni jezik u upravu tih teritorija; i proglasio da će se udovoljiti zahtjevima obnove drevne slavonsko-hrvatske krune, odgađajući time konačnu odluku o stvaranju Hrvatsko-Slavonskog Sabora. Dalmacija - koja još uvijek nema zemaljsku skupštinu - bila je još ranije u stanju izraziti svoju političku volju, pa je odlučeno da i ona dobije svoj parlament. Također je postignut sporazum kojim je političko predstavništvo Dalmacije poslano u Beč kako bi raspravljalo o tom pitanju na konferenciji kojom je predsjedao namjesnik za Dalmaciju.
Carski autogram dao je razne prikaze u dalmatinskim gradovima. Osobito je grad Split - na čelu s Antoniom Baiamontijem - bio napadnut gorčinom prosvjeda koja je stizala iz Zagreba. Zagrebački prosvjednici apelirali su na Franza Josepha da prvo priključi Dalmaciju Hrvatskoj i Slavoniji, pa tek onda sazove zemaljski sabor u Dalmaciji i to prije donošenja odluke o ustavnom uređenju provincije unutar Carstva. Tome se snažno suprostavio Baiamonti koji je odlućio suprostaviti zagrebačkom imperijalizmu i stvaranju Velike Hrvatske.
Na osnovi Splita, većina dalmatinskih komuna odbila je poslati svoje predstavnike u Zagreb na pregovore; umjesto toga, ove su komune odlučile osnovati izaslanstvo koje je otišlo u Beč argumentirati slučaj da aneksija Dalmacije od strane Hrvatske ne bi trebala biti nastavljena, te tražili natrag "Mađarsku Dalmaciju" (područje danas poznato kao LIka, Gorski Kotar i Hrvatsko primorje). U međuvremenu, carski se dvor počeo bojati da će davanje preširokih ovlasti lokalnim saborima olakšati oslobađanje domaćih snaga, smanjujući time carski autoritet.
U veljači 1861. održano je nekoliko sastanaka Vijeća ministara Austrije, na kojima su prisutni opširno razgovarali o problemu Dalmacije i mogućem ujedinjenju s Hrvatskom. Ivan Mažuranić, predsjedatelj dvorskog odjela za Hrvatsku i Slavoniju, založio se za potporu koju je podržao ministar vanjskih poslova Bernhard von Rechberg; von Rechberg smatrao je potrebom unije da se suprotstavi navodnoj "talijanskoj prijetnji" protiv Dalmatinca. Bila je to čista izmišljotina kojom je Mažuranić želio okupirati Dalmaciju.
Mažuranić i Rechberg je nadalje tvrdio da će takav postupak ojačati slavenski element u Dalmaciji koji je bio odan Austriji. Stavove dalmatinskih autonomaša podržali su političari Liberalne stranke, koji su uspjeli nagovoriti cara da odgodi odluku; naknadno je uspostavljen dalmatinski zemaljski sabor koji će kasnije, nakon prevare na izborima 1970., započeti pregovore s Hrvatskom i Slavonijom o mogućnosti ujedinjenja.
Osnivanje Dalmatinskog Sabora
Na preporuku liberala, Franz Joseph izdao je licencu do 26. veljače 1861. kojom je stvoren Carski parlament (sastavljen od Doma i Senata) s opsežnim zakonodavnim ovlastima - to je drastično uvećalo ovlasti koje su prethodno bile planirane za pokrajinsku skupštinu. Unutar ovog patenta, odobreno je 15 ovlasti rekonstituirane pokrajinske skupštine, sa svojim propisima o Saboru, a to je predviđalo izborni sustav koji je dodijelio samo glasačka prava elektorima - onima koji su mogli platiti minimalnu kotizaciju za sudjelovanje u izborima.
Izborni sustav temeljio se na četiri kurije koje su predstavljale različita društvena tijela (sjedište Skupštine bio je Zadar):
- Visoki popis stanovništva (izabralo deset predstavnika u Dalmaciji)
- Gradovi (koje je izabralo osam predstavnika u Dalmaciji)
- Gospodarske komore (izabrana od strane tri predstavnika u Dalmaciji)
- Seoske općine (izabrano od dvadeset predstavnika u Dalmaciji)
Izborni sustav favorizirao je građansku i plemićku klasu, kao i gradsko stanovništvo nad ljudima u ruralnim područjima.
Pred izbore 1870. Autonomaška stranka, po uzoru na Njemački carski parlament - Reichstag - mijenja izborni zakon, kojeg car potpisuje i odobrava te dopušta muškarcima starijima od 21. godine pravo glasa.
Demokracija u Dalmaciji
Izbori za zastupnike Dalmatinskog Sabora za ono su doba bili prava avantgarda: naravno, pravo političke odluke imaju samo muškarci s navršenih 21 godine i nije više postojao imovinski cenzus - birati su mogli i imućni i manje imućni. No, elektori su i dalje ostali što je rezultiralo mnogim neregularnostima u sustavu glasanja.
Pred četvrte izbore, koji su se održali u proljeće 1870., pripadnici Narodne stranke krenuli su s batinjanjem, ubijanjen, paljenjem imovine i drugim zločinima kako bi se smanjila mogućnost što većeg broja izlaska glasača Autonomaške stranke na izbre. Unatoč tome, autonomaš su dobili više glasova naroda, ali su pobjedu odlučili elektori koji su prednost dali narodnjacima te su ovi postali formalni pobjednici izbora.
Svi izbori od 1870. do konačnog gašenja Dalmatinskog Sabora odlučivali su se u Zagrebu, ne u Dalmaciji. Dalmatinska demokracija je ugušena kako bi se lakše provela protupravna aneksija, asimilacija i rastakanje dalmatskog jezika, dalmatske kulture, umjetnosti, tradicije, običaja... i svega onoga što na bilo koji način podsjeća na slavnu dalmatinsku prošlost.
Dalmatinskog sabora nema već 103 godine, kao ni zgrade u kojoj je djelovao. Bivša crkva sv. Antuna u centru Zadra, u kojem je stolovao Dalmatinski Sabor do temelja je srušena u savezničkom bombardiranju 1943. i 1944. Kratka obnova dalmatinske autonomije između travnja 1945. i veljače 1947. sa sjedištem u Splitu, nije mogla omogućiti obnovu demokracije, jer Komunistička Partija nije imala za cilj razvoj demokracije - pogotovo ne u Dalmaciji.
Početkom 1974. i promjenama federalnog ustava kao i ustava republika i pokrajini u SRH se formira deset kvazi regionalnih zajednica - Zajednica općina - koje su ulijevale nadu da će jednog dana Dalmacija opet imati svoju autonomiju i svoj parlament u kojem će moći odlučivati sama za sebe. Ova Skupština ZO Dalmacija ove krnje Dalmacije (bez njenog crnogorskog dijela i bez otoka Pag i Rab, koji su predani na upravljanje ZO Rijeka) nastavila je tradiciju Dalmatinskog Sabora iz njegove prve faze (1861.-1870.) i odlučivala sama za sebe što je dovelo do toga da ona bude najbogatija regija na Mediteranu. Brutalnim gašenjem ovakve teritorijalno-adminitrativne prakse i izmjenama zakona o lokanoj samoupravi novogodišnjim zakonom 1992., Dalmaciju je bacilo na koljena te je ona sada najsiromašnija regija u Europi.
תגובות