piše: prof Mila Grubišić
26. veljače je jedan od najznačajnijih datuma u dalmatinskoj povijesti. na ovaj dan raspisani su izbori za Dalmatinski sabor i Dalmacija je dobila autonomiju unutar Habsburške monarhije.
Davnog 26. veljače 1815. na Bečkom kongresu Dalmacija postaje dio Habsburške monarhije. U tom rasparčavanju Francuskog carstva Dalmacija se uspjela izboriti za svoju autonomiju. Za razliku od drugih zemalja monarhije Dalmacija je jedina dobila status zasebne kraljevine sa svojim zemaljskim vijećem (parlament) i svojom kurijom (vlada i sudstvo). Glavni grad Kraljevine Dalmacije bio je Zadar, grad u koji je bio centar Dalmacije od VII. stoljeća kada je postao sjedište bizantskog temata Dalmacije.
Također, 26. veljače davne 1861. godine u Zadru carskim ukazom osnovan je Dalmatinski sabor. Riječ je o predstavničkom tijelu Kraljevine Dalmacije pod austrijskom upravom nakon Bachovog apsolutizma. Sabor je djelovao u bivšoj crkvi sv. Antuna, pored današnjeg Narodnog kazališta. Ta je povijesno značajna zgrada porušena do temelja tijekom savezničkih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.
Dalmatinski sabor od svog je početka bio pod znatnom dominacijom autonomaša – struje koja se zalagala za apsolutnu odvojenost Dalmacije od Beča, Pešte, Zagreba, Beograda, Rima i Pariza te za javnu uporabu dalmatskog jezika umjesto njemačkog ili talijanskog. To se promijenilo kada je na prevaru većinu preuzela Narodna stranka, preteča kasnijeg ustaškog pokreta, na čelu s Mihovilom Pavlinovićem, Mihom Klaićem, Šimom Ljubićem i Jurajem Biancchinijem.
Tako su od 1861. do 1870. autonomaši imali veliku većinu u Saboru, te su svi izaslanici u Carskom vijeću u Beču bili iz njihovih redova. Autonomaši su u Saboru tada imali 27 zastupnika, a narodnjaci samo 14. Predsjednik tog prvog Sabora bio je dr. Spiro Petri, a potpredsjednik Antonio Baiamonti, obojica su bili autonomaši. Na sljedećim izborima 1864. autonomaši zauzimaju 32 zastupnička mjesta, a narodnjaci jedva 9. Zbog sve veće prijetnje austrijskog centralizma i talijanskog iredentizma, na inicijativu autonomaške stranke stvara se „Liberalni savez“ s predstavnicima pravoslavaca koji su u autonomnoj Dalmaciji vidjeli svoj spas od povampirenih ilirijanskih (narodnjačkih) zločinaca. Ipak, taj je savez, upravo zbog narodnjačkih smicalica, bio kratka vijeka.
Na izborima za dalmatinski sabor 1867. autonomaši, potpomognuti bogatim dalmatskim građanstvom te pravoslavnim seljacima iz Zagore, Bukovice i Ravnih kotara, ponovno dobivaju veliku većinu – 26 zastupničkih mjesta naspram 15 narodnjaka. No, sve je snažnije djeluje ilirijanski (narodnjački) pokreta potpomognutog povampirenom protoustaškim katoličkim klerom. Stoga na izborima za Sabor održanima 1870. sastav Dalmatinskog sabora sasvim mijenja sliku, a premoć je narodnjacima dalo područje Sinja.
Naime, na području Sinja koje je davalo ogromnu podršku autonomašima, pod vodstvom povampirenog protoustaškog klera gore kuće i ubijaju se oni za koje se sumnjalo kako će na izborima dati glas za autonomašku stranku. Slično se događalo i u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Imotskome, Omišu, Drnišu. Sinjska plemićka alkarska obitelj Delbello gotovo je potpuno desetkovana. Od 36 članova obitelji preživjela su samo dva brata i jedna sestra. Njihovi dvori su zapaljeni, a imanje razoreno. U dalmatinskom masakru pred izbore 1870. od strane pristaša velikohrvatskog protoustaškog klera i pripadnika velikohrvatske protoustaške narodnjačke stranke biva ubijeno između 15.000-20.000 ljudi. Danas bi se ovo nazvalo genocidom.
Narodnjaci, na ovaj način dobivaju većinu na izborima za Dalmatinski sabor. Dobivaju 26 zastupničkih mjesta od ukupno 41 sabornika, pa formiraju i Zemaljski odbor, to jest najvišu izvršnu vlast Kraljevine Dalmacije. Nakon krvavog pira u bitci za Sabor, narodnjaci polako, na isti način, osvajaju i gradove. Prvi u kojem su osvojili vlast bio je Šibenik (1873.). Na izborima 1877. narodnjaci osvajaju 29 mjesta u Saboru.
1883. Pravoslavci, Srbi, u strahu od novog masakra ukoliko budu podržavali autonomaše osnivaju svoju političku stranku. Autonomaši sve više postaju borci za politički suverenitet i integritet, dok narodnjaci sve više postaju protonacistički orijentirani i zagovornici velikohrvatskog iredentizma. Srbi i Dalmatini, točnije predstavnici Srpske stranke i Autonomaške stranke počinju sve tješnje surađivati kako bi spriječile zlokobno i fašistoidno anektiranje Dalmacije od strane već naveliko ustašoizirane Hrvatske i Slavonije.
1895. godine, Zagreb u Dalmaciji osniva Pravašku stranku, koja će spajanjem s narodnjačkom strankom, kasnije Hrvatskom seljačkom strankom dovesti do osnivanjem ustaškog pokreta koji je počinio nezamislivo strašne zločine nad Dalmacijom. Više od 100.000 pripadnika dalmatske nacionalnosti i govornika dalmatskog jezika stradalo je u ustaškim logorima. Zahvaljujući kontroli iz Zagreba, te lažiranju izbora autonomaška stranka dobiva svega 6 zastupnika.
Uoči Prvog svjetskog rata dalmatska autonomaška stranka u Dalmatinskom saboru ima samo šest zastupnika, bez obzira što je za nju glasalo 68% stanovnika Dalmacije. Očita izborna pljačka u Dalmaciji vodljiva je do danas. I to ne samo politička već i gospodarska, materijalna i ekonomsko-socijalna.
Već na prvoj sjednici, 6. travnja 1861., vodila se rasprava o tome kojim bi jezikom valjalo govoriti u Saboru. Narodnjaci koji su tada imali manjinu zalagali su se za njemački, a većina je bila na strani autonomaša koji su se zalagali za dalmatski jezik, za razliku od latinskog koji je do tada bio u upotrebi što ga je već ranije uvela austrijska uprava kao službeni jezik u Dalmaciji.
Djelovanje Sabora, koji je prestao djelovati 1918. godine, raspadom Austro–Ugarske Monarhije.
Comments