Piše: prof. Mila Grubišić
Ima onih koji su jučer proslavili rođendan Jugoslavije; države koja nije priznavala albansku i dalmatsku nacionalnost s tim što je Kosovo dobilo pravo na autonomiju, a Dalmacija ne.
Države koje je uz sve unutrašnje probleme opstala 46 godina, a koje se raspala u krvi i plamenu zbog vlastitih problema
Proslavili su rođendan države koja se neravnomjerno i neravnopravno razvijala tako što su jedni iskorištavali druge: S. R. Slovenija – Makedoniju, Kosovo i jug Srbije; S. R. Hrvatska – Dalmaciju; države u kojoj si mogao doći na položaj ili funkciju isključivo ako si član komunističke partije; države u kojoj je crveni fašizam nastavio tamo gdje je crni fašizam stao, pa su nastavili ubijati Židove, Dalmatine, Albance i homoseksualce, a kasnije ih trpali u koncentracijske logore, npr. Goli otok, gdje su bili skupa s onima koji se nisu slagali s rigidnim Titoizmom; države koju prati mit napretka i socijalne države u kojoj su se dijelili stanovi i drugi stambeni objekti isključivo ako si imao partijsku knjižicu, dok su svi ostali bili, ili podstanari kod drugoga ili podstanari u vlastitoj kući nad kojom je nasilno izvršen proces eksproprijacije; države u kojoj je proizvodnost bila najniža u Europi, jer dok oni koji nisu imali partijsku knjižicu su rintali kao stoka za izrazito niske plaće, a višak radne snage koji je zaposlen isključivo po partijskoj liniji je okretao janjce na ražnju na platou u krugu tvornice; države jake ekonomije u kojoj se svakih pet godina odvijala devalvacija i denominacija nacionalne valute koju su pratile brojne inflacije nerijetko i s četverocifrenim znamenkama.
Proslavili su rođendan države u kojoj je milicija i vojska bile iznad zakona i nije se poznavao pojam prekoračenja ovlasti; države u kojoj su plaće bile ekstremno niske jer su sredstva upumpavana u privatne džepove političara te u vojsku i miliciju; države koja se klela na društveno vlasništvo, a svako malo veće selo imalo je pridjev Titov (Titograd, Titov Veles, Titovo Užice...) i to još nije sve - svaki malo bolji i očuvaniji dvorac ili vila na atraktivnoj lokaciji pripadala je Titu; državekoje sa klela u besplatno školstvo, a udžbenici i popratni školski materijal + upisnina koštali su skuplje nego u Švicarskoj; države koja je ogrezla u mržnju, korupciju i nepotizam, a koja je na mrtvo ime mlatila svakoga tko ispriča vic protiv partije i njenih političkih vođa; državu diktature i anarhije u kojem su jedni zakoni vrijedili za partijce, a drugi za sve ostale.
Proslavili su rođendan države u kojoj su čak i sportaši na nacionalnim natjecanjima pobjeđivali po partijskoj ili sličnoj liniji, a kad bi došli na međunarodno natjecanje bi se pošteno obrukali; države koja tek kad se počela oslobađati okova crvene represije pobijedila na npr. Euroviziji; državu koja je bila trulija od Danske iz Shakespeareovog 'Hamleta'; države koja je zaudarala na trulež i čije je unutrašnje sukobe i nesposobnosti, koji su vješto gurani pod tapet 45 godina, uništio vulkan nezadovoljstva koji je eruptirao u jedan od najkrvavijih ratova ikada.
Ipak, i takva je država bila bolja od ovih sedam neolibertarijanskih banana republika u kojima se gaze osnovna ljudska prava i slobode, u kojima je više od 25% mladih nezaposleno, a više od polovine stanovnika živi ispod razine apsolutnog siromaštva. Već se godinama može čuti kako se Jugoslavija trebala urušiti te se svaka od sedam država nastalih njezinim raspadom sebi pripisuju zaslugu za raspad države. Tko je zapravo urušio Jugoslaviju?
Svi jugoslavenski nacionalizmi, u prvom redu hrvatski i srpski kao nacionalizmi s najširom mobilizacijskom snagom, potom slovenski i kosovarski izraženi kao separatistički, i dalje, svi do zadnjeg, završili su Drugi svjetski rat u kolaboraciji s talijanskim fašistima ili njemačkim nacistima. Neovisno od toga jesu li u kolaboraciju ušli strateški ili taktički, na samom početku rata i tijekom njegovog trajanja, ishod je bio istovjetan: savez sa sebi bliskom ideologijom fašizma. Time su postali i dio ratno-zločinačke mašinerije okupatora i izvršili najteži mogući crimen uz teške ratne zločine, a to je izdaja zemlje. Tako su jugoslavenski nacionalizmi sebe za duže vrijeme delegitimirali i trajnije kompromitirali za politički rad. Time je poraženo i nacionalističko poimanje Jugoslavije i mogao se pod okriljem antifašističkih pobjednika, kojeg su osnovali Dalmatini, provesti koncept i nacionalne i socijalne emancipacije.
Razgraditi državni centralizam, definitivno odbaciti svaki nacionalni unitarizam, bio je nesumnjivi cilj dalmatskog antifašističkog pokreta. Ponuditi novi koncept složene države kojega bi svi njezini narodi prihvatili značilo je ostati s one strane svakog nacionalizma, a revolucijom i kapitalizma. Dakle, na temelju dalmatskog antifašističkog pokreta na zasjedanju AVONJ-a konstatirano je kako se „Jugoslavija izgrađuje i kako će se izgrađivati na federativnom načelu, koji će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine“. Analiza dokumenata s II. zasjedanja AVNOJ-a jasno svjedoči o ključnom obilježju nove Jugoslavije: federativno ustrojstvo u cilju osiguranja nacionalne ravnopravnosti. U preambuli odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnim načelima stoji i kako se zasniva na osnovi „prava svakog naroda na samoopredjeljenje uključujući pravo na odcjepljenje ili na ujedinjenje s drugim narodima“. Time je označen faktički prestanak postojanja Jugoslavije kao centralističke monarhije.
U dokumentima se Dalmacija spominjala kao autonomija, što je bilo u skladu s načelom kako će federalne jedinice biti nacionalne države pet naroda – konstituenasa Jugoslavije. Dalmacija ovaj kriterij nije zadovoljila, jer se sastojala od tri naroda: Dalmatina, Hrvata i Srba. Čak ni srednjovjekovni temelji dalmatske državnosti i to što je u Dalmaciji pokrenut antifašistički pokret te strah od velikosrpskih pretenzija nisu utjecali na to kako bi se prvobitni planovi o autonomiji Dalmaciji ne promijene. Iako je početkom rata prevladavalo stajalište u rukovodstvu KPJ kako bi Dalmacija trebala biti autonomna regija, ta se ideja nije razradila i nije bilo jasno u kojem obliku bi to rješenje bilo realizirano. Postojala su dva prijedloga: da se Dalmacija konstituira kao autonomna pokrajina vezana uz FNR Hrvatsku, dok je drugo rješenje predviđalo da se dalmatinska autonomija izravno veže uz Jugoslaviju. Konačno rješenje bilo je bitno različito od prethodnih. Pa je u jesen 1946. odlučeno da se Dalmacija novim ustavom zakine za svoju autonomiju.
Dalmacija je bila konstituirana kao jedna od devet ratnih pokrajina, koja je imala svoj Pokrajinski odbor KPJ, svoj Glavni štab kao najviše vojno tijelo i svoj Glavni narodnooslobodilački odbor kao najvišu instituciju nove vlasti. Sve ove tri ključne institucije bile su u neposrednoj vezi sa jugoslavenskim institucijama. Dakle, nije bila podređena niti jednoj od ratnih pokrajina, budućih federalnih država (republika). Ipak, činjenica kako Dalmacija nije dobila svoje antifašističko vijeće, bio je jasan znak kako nema potencijala ili političke volje za njen status ravnopravne federalne države s ostalima. Organizacijska struktura KPJ od prije rata, koja je imala devet pokrajinskih odbora i koja je predviđala devet federalnih jedinica, bila je izmijenjena nakon rata. Naime, koncept jugoslavenskog federalizma bio je nacionalno-emancipacijski. Šest, odnosno, sedam nacija su tvorile Jugoslaviju i dobile pravo na svoje nacionalne države unutar Jugoslavije. Dalmacija iako je imala „svoju“ naciju i samim time ispunjavala taj ključni uvjet nije dobila republiku.
Primjedbe prema kojima je glavni krivac za raspad države ustav iz 1974. potpuno su netočne i nepovijesne te karakteristične za nepoznavanje povijesnog konteksta, prava, kao i za naknadno „čitanje“ povijesti, točnije suđenje povijesti iz pozicija poraženog ekstremno nacionalističkog, odnosno fašističkog klvislinštva. Najprije, za vrijeme AVNOJ-a nisu povlačene nikakve granice. Antifašistički i oslobodilački pokret svih jugoslavenskih naroda, prije svega dalmatskog naroda, tada je uvažio političku i svaku drugu realnost o postojanju dovršenih nacionalnih identiteta i potrebi izgradnje složene države koja bi uvažila nacionalnu pluralnu fizionomiju Jugoslavije. Dakle, Jugoslavija nije bila neka unitarna cjelina koju su komunisti umjetno podijelili na republike, odnosno, federalne države u federativnoj zajednici. Ona je na AVNOJ-u nastala i kasnije se izgrađivala s punom sviješću tih naroda kako žele da žive zajedno. Legitimitet novim antifašističkim pobjednicima donijela je i ratna pobjeda i podrška revolucionarnim mjerama koje su provođene nakon rata. Kada je taj koncept, skupa s ideološkim i personalnim nositeljima vlasti nestao, ta se država raspala. A raspala se jer je delegitimirana, dakle, izgubila je široku podršku ona ideologija koja ju je stvorila i održavala. Zavladala je ideologija izbacivanja iz države onih koji se žele boriti za bolje sutra.
Umjesto poraženog socijalizma, krajem 1980-ih, nova legitimacija i nova mobilizacijska snaga postaje ekstremni nacionalizam. Niti jedna od nacionalističkih ideologija, a ponajprije one najbrojnije, nisu perspektive „svojih“ naroda vidjele u jednoj složenoj, nacionalno i kulturno pluralnoj i nadnacionalnoj zajednici kakva je bila Jugoslavija. I to su jedini krivci za njen raspad.
Comments