razgovarao: Zuane Orlandini
Na današnji dan, 25. lipnja 1991. RH proglasila je neovisnost. Tu noć američki TV novinar i urednik, Karlo Morosin rođen u Biogradu gdje je završio osnovnu školu, a dva razreda gimnazije u Zadru ne pamti po dobrom. Njegovi roditelji su priklani, nona ubijena iz vatrenog oružja, a on i brat brutalno silovani.
O tim strahotama, njegovom blogu u nastavcima po istinitom događaju, prodalmatinskom aktivizmu, kako je bilo biti Dalmatin/Dalmatina, Dalmatinac/Dalmatinka za vrijeme Jugoslavije i danas, ali i o drugim temama razgovarao sam preko videopoziva upravo s Karlom Morosinom.
A: Doživjeli ste strašnu traumu. Nona vam je brutalno ubijena, roditelji zaklani vama pred očima, vi i vaš brat ste brutalno silovani, bježali ste da spasite živu glavu, kako uopće funkcionirate kao zdrava osoba?
- Na žalost, nije to jedini negativan događaj koji me je zadesio. U početku, nakon što smo nekako braća i ja uspjeli doći do Californije, na čemu mogu zahvaliti tetki i njenom suprugu, nije bilo lako. Imao sam imao more i flashbackove za koje nikome nisam govorio jer sam se bojao priznati. U školi koju sam tada pohađao u San Franciscu ušao sam u društvo koje je povremeno znalo zapaliti joint i ja sam s njima, no brzo sam prešao na nešto jače. To je dovelo do potpunog oštećenja određenih internih organa, koja su već bila oštećena silovanjem i premlaćivanjem, te sam se jednog dana probudio u bolnici. Nakon toga redovita psihoterapija, prvo kod školskog psihologa Matthewsa, a kasnije kod dr. Fostersa pomoglo mi je da shvatim kako nema predaje i lakih rješenja. Moraš funkcionirti kao zdrava osoba da bi bio zdrava osoba. Laka rješenja i uporaba opojnih i drugih sličnih sredstava su zavaravanje sebe koje stvara ovisnost i šteti općem zdravlju.
A: Dakle, to se, prema vašem blogu, dogodilo one večeri, 25. lipnja 1991. kada je Sabor donio Odluku o razdruživanju od SFR Jugoslavije. Ne želim vas pitati kako je to sve izgledalo, detaljno ste opisali sve pojedinosti u vašem blogu, pa ako je nama čitateljima to prestrašno vjerujem da je vama koji ste doživjeli to bilo mnogo strašnije. No, kakva je bila atmosfera? Jeste li se vi i vaš brat bojali? Kako ste uspjeli steći snagu za bijeg?
- Da, sve se to dogodilo s 25. na 26. lipnja 1991., dakle nekliko sati nakon proglašenja neovisnosti. Bili smo u kinu s mojom curom i prijateljima. Gledali smo film naslova, koje li ironije, "Umrjeti mlad" s Campbellom Scottom i Julijom Roberts. Ivor, moj mlađi brat, bio je premlad da bi mogli ostati duže vanka. Sa zadnjim busom na liniji Zadar-Biograd trebali smo biti doma. No, curim otac nas je prebacio doma. Bilo je možda negdje oko 23:00 kada su Ivora i mene dograbili i bacili na pod. Bilo je, kao što ste i sami rekli, prestrašno. U više navrata sam poželio da me ubiju nego da tako muče. Sam čin silovanja, kod mene osobno, nije u tom trenutku, za samog tog čina izazvalo neku veću fizičku bol, možda zbog adrenalina ili ne znam čega, najveću muku, ajmo tako reći, izazvao je osjećaj nemoći, demoraliziranosti i omalovaženosti. Htio sam pomoći Ivoru, no nisam mogao pomoći ni sebi. To je ono najgore od svega.
Pobjeći smo uspjeli, tako što nas je jedan od onih koji su upali u našu kuću, koja je istog tog dana zapaljena i sravnjena sa zemljom, izvukao, dok su ostali pozaspali. No, vjerojatno su se probudili i počeli nas tražiti po mjestu. Čulo se puškaranje za nama, glasovi poput: "Eno ih", "Uhvatimo ih i prikoljimo ih kao zečeve"... Imali su lički naglasak. Uspjeli smo preplivati do otoka Pašmana gdje je naša tetka imala vikendicu. Ivor se bojao više nego ja. Možda sam se ja bojao više nego Ivor, ali morao sam ostati pribran kako bih ga spasio.
A: Zna li se tko je to zlodjelo nad vašom obitelji i vama učinio i zašto?
- Jako dobro se zna tko je počinitelj tih brutalnih zlodjela. Što je najgore policija ne samo da zna tko je počinitelj, već i tko je naručitelj. No, kao i uvijek i u svemu na Balkanu nitko ne reagira. Ja ovdje zbog vaše sigurnosti i sigurnosti vaših kolega i cijele Dalmacije ne želim otkrivati sama imena izvšitelja ubojstva bojih roditelja i none, silovanja te pokušaja ubojstva moga brata i mene. No, reći ću da je nalogodavac bio sam vrh hrvatske vlasti okupljene oko Franje Tuđmana. Kao što je Tuđman naredio ubojstvo Mire Ljubić-Lorger i demontiranje Dalmatinske Akcije kao stranke, u čemu je i uspio, tako je naredio ubojstvo svih onih koji su se izravno ili neizravno protivili njegovoj uspostavi neoustaštva u Republici Hrvatskoj.
Da se razumijemo, i moji roditelji su na referendum glasali za neovisnost RH od Jugoslavije, ali se nisu slagali s uspostavom neofašističke, odnosno klerofašističke diktature u Dalmaciji. Moji roditelji su smatrali, a i ja i moja braća danas tako razmišljamo, da Dalmacija treba biti autonomna regija s punim vlastima u sastavu RH. Takvo razmišljanje dovelo je do ubojstva mnogih političkih aktivista 90ih. No, to ih ne abolicira - politički motivirano ubojstvo je isto što i zločin iz mržnje, nakon genocida najteži oblik kaznenog djela.
A: U blogu ne krijete ništa, čak ni to da ste snimili jednu porno scenu u dovogoru s vašim psihijatrem, a ne krijte ni to kako je vaša prva cura Jovana u biti Srpkinja iz Vojvodine.
- Zašto bih to krio? Jovana je Vojvođanka i pravoslavka. Bila je moja cura, bili smo ludo zaljubljeni, onako iskreno, mladenački, kako samo teenageri mogu biti zaljubljeni. Znate, ljubav ne bira - srce hoće koga srce hoće, bilo to muško, žensko, mlado, staro, crno, žuto, katolkinju, pravoslavku... sve jedno je ako ste zbilja iskreni jedno prema drugom. Usput, fetivi Vojvođani su krasni ljudi i meni je bilo čast poznavati Jovanu i njene roditelje.
A: Što vas je ponukalo da krenete s pisanjem bloga? Je li se i to dogodilo u suradnji s dr. Fostersom ili ste to naprvili na svoju ruku?
- Bilo je nekih dogovora s dr. Forstersom o nečemu sličnom, ali više kao osobni dnevnik. Tijek misli i način na koji on dolazi u kakvim valovima i kojim slijedom može biti presudan u procesu psihičkog ozdravljenja. No, ja sam s druge strane želio i informirati ljude u Dalmaciji što se točno zbivalo pojedincima u mračno vrijeme 1990. E sad... kako napisati nešto informativno, a istovremeno i poučno a da nitko osim dvoje ljudi nemaju uvida u to. Tada sam krenuo s blogom u nastavcima koji više ima romansijersku crtu nego li forma koju je dr. Forsters predložio.
A: Osim za kompjutorom kog pisanja bloga vi ste aktivni i u prodalmatinskom aktivizmu. Kako ste krenuli s time i ne bojite li se slučajno da bi se moglo dogoditi nešto loše po vas, obzirom na iskustva s vašim roditeljima?
- Zapravo, nemam više što izgubiti, pa me je manje i strah. Iskreno, preseljenjem u Ukrajinu i smrću moje žene i dvoje djece sve sam manje aktivan u tom smislu. Ne zbog straha da će se nešto dogoditi, jer, kažem, nemam više što izgubiti već stoga što nemam dovoljno vremena za bavljenje time. S druge strane, umara me to oportunističko sjedenje na više stolica igrajući čudnu igru kojoj najzlobniji dobiva sve. Među ljudima u Dalmaciji nema više iskrenosti - svi su kao veliki Dalmatinci a svi se odriču Dalmacije kada treba učiniti nešto za njenu dobrobit. Takvu vrstu licemjerstva vidio sam samo na Balkanu i nigdje više. Od trenutka kada mi je prijatelj pričao o dalmatskom jeziku i potrebama da se situacija u Dalmaciji popravi, način kako je romantičarski pričao o svemu tome bio sam upecan u cijelu priču. No, već ranije, moj prijatelj Andreas, kojeg također spominjem u blogu, je u gotovo shizofrenoj euforiji cijeli jedan broj školskih novina posvetio Dalmaciji. Tu sam negdje postao i ja zagrižen za cijelu stvar, Marijanov romantizam još me je više ponukao da postanem aktivist.
A: Jesu li Dalmatini/Dalmatinci u RH neravnopravni? Naime, aktivisti kao dokaz neravnopravnosti izvornog stanovništva Dalmacije često se navode mnoge sitnice koje obični građani ne primjećuju.
- Paradoksalno, ali istinito, veća prva u RH imaju prpadnici i najsitnije nacionalne manjine, poput Vlaha koji je prema zadnjem popisu stanovništva u RH bilo samo 29, nego Dalmatini, dnosno Dalmatinci. Razlog tome je što RH ne priznaje dalmatsku nacionalnost, već isključivo dalmatinsku regionalnu pripadnost. Ako znamo, a znamo, kako se priznavanjem nacionalnosti dobivajHrvatske 1939. slika postaje jasnija. Nije Tuđman novogodišnjim Zakonom o područjima županija, gradova i općina iz 1992. slučajno iskasapio Dalmaciju, a onda uzročno-posljedično i ostale regije u RH. To je učinjeno, ne samo zbog uhljebničkih bazena i razvoja glasačkog korpusa u Dalmaciji, već prvenstveno zbog onemogućavanja učvršćivanja prodalmatinske opcije i lakše asimilacije njenih stanovnika u jednonacionalnu svijest. Službeni Zagreb patološki prezire Dalmaciju i sve što ima ikakve veze s njome i to je osnovni razlog svih njihovih zlodjela prema njoj.
A: Što Zagreb u biti želi?
- Zagreb želi apsolutnu poslušnost i pokornost Dalmacija. Čitava prljava rabota koja je organizirana od ubojstava istaknutih Dalmatina/Dalmatinaca, preko postavljanja bombe u prostorije Dalmatinske Akcije i njenog uništavanja kao stranke do danas kada mediji pišu lažne informacije kako bi se ime Dalmacije valjala u blatu jada i srama ima jasnu namjeru stavljanja Dalmacije pod kontrolu Zagreba. Preko političkog vrha države i preko vidljivih i manje vidljivih sigurnosnih službi, preko medija, preko obrazovnog sustava, preko destruktivne kampanje protiv Dalmacije, Zagreb kontrolira, disciplinira, manipulira i usmjerava sve njene građane.
Zagreb planski razara se sve dalmatinske kulturne i prirodne, materijalne i nematerijalne vrijednosti, dovodeći u pitanje povijesni karakter njene društvene zajednice, a na kulturnom planu se vrši apsolutna marginalizacija i potiranje ne samo identiteta etničkih Dalmatina nego i pripadnika svih drugih nacionalnosti u njoj.
Sve je to krenulo s kampanjom za izbore za Dalmatinski sabor 1870. kada su "narodnjaci" - unitaristi i protofašisti - ljude, koji su mislili glasati za autonomaše, premlaćivali, ubijali, palili im i rušili kuće, otimali imovinska prava...
A: Očekujete li daljnje zaoštravanje odnosa između Zagreba i Dalmacije?
- Odnosi bi se trebali zaoštriti do te mjere da imamo unutardržavni hladni rat kako bi se Dalmacija mogla izvući iz ovog pakla u kojem se nalazi, no smatram kako se to neće skoro dogoditi. Proces asimilacije stanovnika Dalmacije traje 151. godinu, intenzivno zadnjih 30 godina - Zagreb se neće tako lako odreći kolača koji nasilno otima od nje. Da bi došlo do zaoštravanja odnosa građani Dalmacije bi trebali shvatiti kako ne mogu istovremeno biti i Dalmatinci i Hrvati. Takvo nešto ne postoji nigdje na svijetu. Kako bi bilo da Katalonci za sebe kažu da su Španjolci; Škoti da su Britanci; Kebekežani da su Kanađani ili Albanci na Kosovu da su Srbi. Dakle, to su ljudi koji ne miješaju kruške i jabuke koji jasno poznaju svoju svoj identitet i povijest svoga identiteta za razliku od stanovnika Dalmacije koji su dobrovoljno doputili da im se ispira mozak lažima. Što je najgore od svega, na zadnjem popisu stanovništva oko 10.000 stanovnika Dalmacije izjasnilo se kao Dalmatini, a ne čine ništa da stvari krenu u, za njih, pozitivnijem smjeru.
Bilo je razdoblje sredinom 1990. kada je postojala nada da će Dalmacija se napokon pokrenuti i okrenuti leđa procesu asimilacije i uništavanja no, na žalost na tome je stalo. Vidite, danas je tridesetogodišnjica proglašena neovisnosti, ali i tridesetogodišnjica terora nad Dalmacijom. Ukoliko se građani ne stanu na balun, ne stave prst na čelo i ne shvate osnovne stvari, ne organiziraju se i ne ustanu u obranu Dalmacije teror će biti sve žešći i žešći. Dalmacija to više ne može trpjeti, krajnje je vrijeme da se nešto pozitivno ne dogodi.
A: Hvala vam na razgovoru. I za kraj, kad će novi nastavci bloga?
- Trenutno sam prezauzet. Uzeo sam samo par dana slobodno i otišao na jug Ukrajine na jednu predivnu plantažu organskog voća i povrća, ali u subotu se vraćam u Kijev i od ponedjeljka opet ludilo. Čim budem imao vremena, nastavit u s blogom.
Comments