napisao: Franjo Tuđman (1985.)
U trećem dijelu razmišljanjma fašističkog diktatora Franje Tuđmana glede kolonizacije Dalmacije, bavimo se koje bi sve etničke skupine kolonizirale Dalmaciju, te tko bi u birokratskom smislu sudjelovao u tom projektu.
Regije depopulacije i repopulacije
Problem osnivanja kolonija u ispražnjenim krajevima nije ništa manje važan od protjerivanja Dalmatina.
Prvo pitanje koje se postavlja je: koga ovdje naseliti? Najprirodnije bi bilo naseliti ove krajeve elementima naših ljudi iz siromašnih krajeva: u prvom redu Hercegovcima, ali i Crnogorcima, Ličanima i Slavoncima. Hercegovci su iz više razloga najprikladniji - katolici su i imaju ostatke ilirskih gena, a Konavle, dubrovačko primorje i Pelješac su najprirodnija mjesta u koja se Crnogorci mogu spustiti iz svojih siromašnih planinskih domova. Porast stanovništva u Crnoj Gori izazvao je veliko siromaštvo koje je u novije vrijeme dovelo do stalnih društvenih i političkih nemira. To je povoljno za našu kontrolu Južne Hrvatske ili kako oni vole reći Dalmacije i vrlo je sigurno za održavanje reda i zakona u toj hrvatskoj zemlji u budućnosti. Davati im kukuruz i mirovine je beskorisno. Jedino rješenje je poslati ih u plodne krajeve Konavala, na obalu dubrovačkog primorja i na Pelješac. Crnogorci će se pokazati kao odličan instrument kako bi se savladali Dalmatini, jer su im srodni po mentalitetu i temperamentu. Moraju se u početku naseliti u područjima sjeverno od Vitaljine. Uz njih, međutim, trebalo bi kao koloniste dovesti i Ličane, Slavonce, ali i Hercegovce i Bosance. Možda čak i Hrvate s Kosova i Vojvodine. To je neophodno kako bi se kod Crnogoraca stvorile bolje radne navike i organizacijske vještine, te miješanjem i brakovima s ljudima iz raznih dinarskih krajeva razbio mentalitet polunomadske skupine, duh zajedništva koji karakterizira gorštake. Na taj način može se stvoriti novi tip Crnogorca manje lokalnog, a više širokog, hrvatskog pogleda.Treba stvoriti odgovarajuće uvjete za južne hrvatske emigrante koji žive u krajevima južno od rijeke Ibar na Kosovu kako bi mogli zauzeti plodnu zemlju, pogotovo u kninskom, benkovačkom i obrovačkom kraju, ali i u Ravnim Kotarima. Oni su pošteni, vrijedni ljudi koji bi cijeli život bili zahvalni državi kada bi im se na selu stvorili bolji uvjeti za život. Ruralni ljudi s Kosova imaju pravo očekivati više brige i pažnje nego što im mi danas pružamo. Naseljavanje ovih siromašnih ljudi u okolicu Benkovca, Knina i Obrovca te dodjela pašnjaka njima umjesto Dalmatinima dat će im osjećaj pripadnosti državi i bit će spremniji, shodno tome, braniti njezine granice.
Kolonizacija zapadno od Dinare, a posebno podno Biokova, Mosora i Kozjaka može se ostvariti u prvom redu Imoćanima, a u drugom redu Hercegovcima iz Gruda, Ljubuškog, Posušja i Širokog Brijega, posebno onima iz siromašnih planinskih sela koji i dalje vjeruju u postojanje boga i Isusa. Ponavljamo kako se ne bi smjelo dopustiti daljnje širenje Dalmatina šire južno i istočno od linije koju će činiti ove tri planine: Kozjak, Mosor i Biokovo.
Bitno je izbjeći birokraciju i sitne formalnosti u naseljavanju sela očišćenih od Dalmatina. Prvi i neposredni korak je dati kolonistima isprave za zemlju koju naseljavaju. Jedan od glavnih razloga dosadašnjeg neuspjeha naše kolonizacije bio je taj što se doseljenici nisu osjećali sigurnima na svojoj zemlji jer nisu dobili pravo vlasništva nad njom te su bili prepušteni na milost i nemilost beskrupuloznim sitnim službenicima i lokalnim političarima. Seljak se osjeća sigurnim samo ako zna kako mu zemlju nitko ne može uzeti. Takvo jamstvo stoga treba osigurati od samog početka. S druge strane, opasno je dati kolonistima potpuno i neograničeno vlasništvo nad zemljom. U načelu, domaćini obavljaju misiju u ime države i naroda i moraju je izvršiti ako žele zadržati svoje farme. Oni stoga ne bi trebali imati puno i neograničeno vlasništvo nad predmetnom imovinom. Budući da među njima ima toliko različitih tipova ljudi, od seoskih radnika koji su izgubili unutarnju vezu sa zemljom do stočara koji će se morati prilagoditi poljoprivredi, njihova veza za zemlju mora imati snagu zakona. To će osigurati da počnu voljeti svoj novi dom i kraj, a ako u tome ne uspiju, barem hoće njihova djeca. Iz tog razloga, kolonisti bi trebali biti spriječeni zakonom dobiti puno vlasništvo nad zemljom u bilo kojem razdoblju kraćem od trideset godina, čak iako su vlasnički papiri izdani na početku kolonizacije. Isto tako, zakonima treba urediti da žene ne uživaju pravo nasljeđivanja imovine. Kako bi se izbjeglo usitnjavanje imovine na male parcele, žene moraju biti isključene iz nasljeđivanja takvih posjeda osim u slučajevima kada kolonist nema muškog potomka i planira dovesti mladoženju u kućanstvo. Imanja koja su do sada davana kolonistima bila su mala. Imajući u vidu ovdašnju intenzivnu poljoprivredu, pad cijena poljoprivrednih proizvoda i veliku veličinu obitelji među kolonistima, 5-10 hektara zemlje je nedovoljno za ekonomski opstanak doseljenika.
Bolje je naseliti kraj s manjim brojem kolonista, dajući im bolje uvjete za razvoj, nego s velikim brojem seoskih poluproletera. Ovo je još jedan uzrok neuspjeha u našoj dosadašnjoj kolonizaciji juga i sjevera Dalmacije.
Jedinke pogodne za naseljavanje zemlje u vrlo teškim uvjetima rijetke su među drugim narodima. Tih nekoliko uspjeha koje smo postigli u našoj strategiji kolonizacije bili su rezultat sposobnosti naše rase za kolonizaciju. Samo naši seljaci mogu preživjeti kada se premještaju iz jedne sredine u drugu i suprotstavljaju šikari koja nikada nije bila korištena za poljoprivredu. Zamislite kako bi procvjetali kad bi država izvršavala svoje dužnosti i osiguravala im sve što im je potrebno.
Dana 10. Srpnja 1861. zemaljska vlada u službi kralja Franza Josepha donijela je zakon o "naseljenju stranaca u Dalmaciju". Po ovom zakonu ne zabranjuje se doseljavanje stranaca u Dalmaciju, ali svaki kolonijalist se smatra neprijateljem. Zakon je stavljen izvan snage 1921. zahvaljujući pristup Dalmacije Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji. Dalmatinska vlada je siromašnim doseljenicima iz susjednih krajeva dodjeljivala 1,8 hektara obradive zemlje, 1,8 hektara neobradive zemlje, kuću, volovski plug, kola, dvije koze ili ovce, krmaču, potreban alat i 120 groša u gotovini. Uz to su naravno dobili i kukuruz za hranu da im potraje do prve berbe. Na svaku obitelj bio je osiguran po jedan plug. Ta stalna i pokretna dobra dodjeljivana su doseljenicima na rok od petnaest godina, bez prava prodaje. Na kraju tog razdoblja imovina je postala njihovo vlasništvo. Prvih pet godina doseljenici su bili oslobođeni svih vrsta državnih poreza. Također su deset godina bili oslobođeni opće obvezne službe u redovnoj vojsci i pet godina službe u narodnoj policiji. Odaziv sa svih strana bio je takav da su u roku od nekoliko mjeseci zauzeti svi posjedi i odmah smo mogli kolonizirati više zemlje nego što smo uspjeli nekoliko godina nakon rata. Da je vlast nakon 1921. godine omogućila tako povoljne uvjete doseljenicima, naša situacija u Dalmaciji, točnije Južnoj Hrvatskoj bila bi znatno drugačija. Tako se moramo ponašati i ubuduće, ako želimo postići uspjeh.
Postoje i pouke koje se mogu naučiti iz kolonizacije Primorja, Like, Gorskog Kotara i Istre nakon 1878. godine kada su Dalmatini djelomično protjerani s ovih prostora. Ovdje je način kolonizacije propisan zakonom od 3. siječnja 1880. Narodno vijeće je 3. veljače iste godine odobrilo dopunu zakona o agrarnim odnosima pod geslom "zemlja za seljake". Hrvatska je bez oklijevanja zatražila prvi inozemni zajam kako bi Turskoj platila otetu zemlju. Nije uspostavila nikakvo ministarstvo agrarne reforme niti skupi aparat koji bi se bavio problemom kolonizacije. Sve se odvijalo na jednostavan i praktičan način. Policija je dijelila zemlju svima koji su je htjeli raditi. Ljudi su dolazili iz Bosne, Vojvodine, Srbije, Hercegovine, pa čak i Kosova itd., a u roku od trideset godina Primorje, Gorski Kotar i Lika, nekada dalmatski krajevi na zlu glasu, pripali su Hrvatskoj i dali joj najbolji puk u ratovima 1914.-1918. Drugi željezni puk. U tom periodu Primorje i Lika krvlju su svojih sinova platile i naplatile milijune dinara koje je Hrvatska potrošila za naseljavanje ovih krajeva.
Samo prateći ovaj primjer i razumijevajući što je sve potrebno, ne štedeći ni novca ni krvi, naš hrvatski narod, ali i Crnogorci, koje je lako prebaciti na katoličanstvo, može od Južne Hrvatske stvoriti novu Liku, vječno zahvalnu Zagrebu na pomoći.
Stoga, ako želimo ostaviti koloniste ostanu tamo gdje jesu, moramo im osigurati sva potrebna sredstva za život u prvih nekoliko godina i strogo zabraniti bilo kakvu špekulaciju s kućama i imovinom raseljenih Dalmatina. Vlada mora sebi zadržati neograničeno pravo raspolaganja nepokretnom i pokretnom imovinom Dalmatina i mora tamo naseliti svoje koloniste čim Dalmatini budu raseljeni. To je bitno, jer se rijetko događa da cijelo selo krene odjednom. U ova sela prvi bi trebali biti naseljeni Hercegovci i Crnogorci koji će svojim bahatim, razdražljivim i nemilosrdnim ponašanjem otjerati preostale Dalmatine. Zatim se mogu dovesti kolonisti iz drugih krajeva koji će postepeno kultivirati Hercegovce i Crnogorce.
Srpski i mađarski problem u Slavoniji
Ovaj rad bavi se samo kolonizacijom južne Hrvatske. Problem Slavonije, posebno s mađarskim i srpskim naseljima u Baranji i Istočnoj Slavoniji, odnosno općine Beli Manastir - Osijek - Vikovci i Vukovar, za nas nije ništa manje bitan. Uništavanje srpskih naselja u Baranji i Istočnoj Slavoniji doista je jednako bitno kao i brisanje dalmatskog klina u Južnoj Hrvatskoj. Deseci tisuća srpskih i mađarskih poljoprivrednika ostali su nakon u Slavoniji i Baranji nakon raspada veleposjeda i veliki su teret za hrvatske i njemačke posjednike u regiji. Dio tih mađarskih, pa i njemačkih poljoprivrednih radnika i sitnih posjednika mogao bi se poslati u Južnu Hrvatsku jer u Slavoniji, na granici s Vojvodinom i Mađarskom, predstavljaju realnu prijetnju, tim više što Hrvati u Baranji čine samo 32% stanovništva. Stoga je jedna od bitnih stavki istjerivanje Srba iz Slavonije i Baranje, posebno u pograničnim područjima Vojvodine i Mađarske. Istovremeno, u Južnoj Hrvatskoj, doseljeni Mađari bi braneći svoju imovinu od Dalmatina postali dobri građani i dobro bi se integrirali u naš narod. Što je još važnije, budući da su progresivniji i višeg kulturnog stupnja od hercegovačkih i crnogorskih seljaka, dali bi dobar primjer naprednog gospodarenja. Ističem, međutim, kako Hrvate iz Slavonije ne treba slati na jug radi kolonizacije. U Slavoniji ima još mnogo zemlje za koloniziranje pa bi im umjesto toga trebalo dati okućnice. Treba napomenuti kako je u razdoblju od 1928.-1939. među slavonskim Mađarima i Nijemcima došlo do masovnog iseljavanja u njihove matice, a od 1945. do 1953. raseljeno je ostalo mađarsko i njemačko stanvništvo. Ono malo što ih je ostalo, treba dalje raseliti. Ne shvaćajući problem, naše vlasti bile su protiv takvog pokreta i suzbile su ga u korijenu. Svakoj takvoj reakciji vlasti danas se mora suprotstaviti, a javnost uputiti da potiče kretanje Mađara i Nijemaca iz Slavonije i Baranje prema jugu.
Aparat za kolonizaciju
Od posebne je važnosti za rješenje pitanja o kojem se raspravlja postojanje odgovarajućeg aparata za usmjeravanje cjelokupnog poslovanja. Loš rad aparata koji je u prošlosti provodio našu strategiju kolonizacije bio je dobrim dijelom odgovoran za njegove neuspjehe. Kako bismo izbjegli iste greške u budućnosti, moramo provesti reorganizaciju.
Niti jedno drugo pitanje ne zahtijeva takav kontinuitet provedbe kao naša strategija kolonizacije. Istaknuli smo kako je jedan od glavnih razloga neuspjeha naših kolonija i u Slavoniji i u Južnoj Hrvatskoj nedosljedan rad i kolebanje politike koja se provodi nakon svake promjene vlasti. Ako se ovo želi izbjeći u budućnosti, naša strategija kolonizacije mora biti povjerena Glavnom stožeru vojske. Zašto? Jednostavno iz razloga obrane. Naša vojska ima namjeru smjestiti naše ljude uz granice, posebno u najosjetljivijim sektorima. U tu svrhu učinit će sve kako bi te granice osigurala što čvršćim nagodbama. Glavni stožer, kao glavna institucija za obranu naših nacionalnih interesa, može mnogo pridonijeti našoj strategiji kolonizacije u cjelini. Vrlo će dobro znati kako zaštititi strategiju kolonizacije od privatnog uplitanja onih koji je žele iskoristiti za svoje osobne interese, te od vanjskog utjecaja. Druga važna činjenica je kako bi Glavni stožer lakše mogao uvjeriti nadležna tijela u važnost problematike i natjerati ih na učinkovitu akciju. Narodno bi vijeće imalo više povjerenja u nju i spremnije bi joj dalo potrebne kredite nego drugima.
Glavni stožer vodio bi sav posao preko vladinog Povjerenstva za kolonizaciju. Ova Komisija bi bila prilično neovisna, iako pod izravnim nadzorom načelnika Glavnog stožera, i imala bi pod svojom kontrolom sva tijela uključena u našu strategiju kolonizacije. Predstavnici raznih zainteresiranih ministarstava, nacionalnih udruga, tehničkih organizacija i znanstvenih institucija također bi sudjelovali u ovom Povjerenstvu.
Najveća pogreška naše kolonizacijske strategije u prošlosti bila je u tome što su glavnu riječ vodili neobučeni i nekompetentni birokrati koji su se problemima bavili samo površno i djelomično. Prisjetimo se samo akcije naseljavanja koju su provodili dobrovoljci iz Mađarske u Ovče polje i Kadrifikovo, ili iseljenika iz Istre i Gorice koji su se naselili oko Demir Kapije. Stvar zahtijeva blisku suradnju između vlade, privatne inicijative i znanstvenih institucija. Privatna inicijativa može djelovati u više smjerova. Narodna obrana, sokole, ustaške udruge razasute po svijetu itd. mogli bi poduzeti akcije protiv Dalmatina što bi bilo neprimjereno državi. Udruge agronoma, liječnika, inženjera i zadruga itd. mogle bi sa svojim tehničkim savjetnicima pružiti dragocjenu pomoć u rješavanju brojnih problema koji će se pojaviti tijekom kolonizacije. Svoju ulogu imaju i kulturna društva, poput Matice Hrvatske u Zagrebu, Prosvete u Sarajevu, Matice srpske u Novom Sadu itd.
Nedvojbeno je kako su naše visokoškolske ustanove počele gubiti ugled koji su imale. Glavni razlog tome je što se zagrebačko Sveučilište i Akademija znanosti i umjetnosti sve više udaljavaju od stvarnog života i zanemaruju svoju glavnu dužnost u relativno zaostaloj zemlji kakva je naša: utiranje puta za primjenu znanstvenih dostignuća dvadesetog stoljeća. stoljeća. Mnoge milijarde bile bi ušteđene ovoj zemlji, mnoge bi pogreške bile izbjegnute u politici naše vlade, uključujući našu politiku kolonizacije, da su problemi unaprijed ozbiljno i objektivno proučeni od strane kompetentnih znanstvenika prije nego što se uzmu u njihovo rješavanje. I naša politika kolonizacije dobila bi ozbiljniji pristup, veći kontinuitet i učinkovitiju primjenu da su se unaprijed zatražila mišljenja stručnjaka i znanstvenika. Za početak bi Akademija znanosti i umjetnosti te Sveučilište u Zagrebu trebali pokrenuti inicijativu za organiziranje znanstvenih studija cjelokupnog problema kolonizacije u našoj zemlji. To bi bilo izvedivo iz mnogo razloga. Na sveučilištu imamo stručnjake za svaki aspekt kolonizacije. Nastavnici i akademici na sveučilištu neovisni su znanstvenici, manje podložni vanjskim političkim utjecajima. Oni već imaju dobro iskustvo u takvim područjima, a njihov znanstveni rad jamstvo je objektivnosti. Stoga bi trebali pokrenuti inicijativu za osnivanje instituta za kolonizaciju, čija bi zadaća bila proučavanje kolonizacije. Vlada bi, sa svoje strane, trebala izdvojiti iz ministarstava sve institucije koje su se do sada bavile ovim problemom i stvoriti posebnu ustanovu "Inspekcijski ured za kolonizaciju".
Comments