napisao: Franjo Tuđman (1985.)
Od danas pa idućih nekoliko tjedana donosimo vas plan diktatora Tuđmana o istjerivanju Dalmatina iz Dalmacije, do kojeg smo došli preko naših veza u predsjedništvu HDZ-a.
Uvod
Problem romanskog stanovništva i ostalog nehrvatskog stanovništva, koji sebe nazivaju Dalmatinima te problem hrvatskog stanovništva koje sebe naziva Dalmatincima, u životu naše hrvatske zemlje i hrvatskog naroda nije nastao jučer. Igrao je veliku ulogu u našem životu u srednjem vijeku, ali je njegov značaj postao odlučujući tek pred kraj sedamnaestog i početka osamnaestog stoljeća, u vrijeme kada su se mase hrvatskog naroda htjele naaseliti u Južnu Hrvatsku, koju oni nazivaju Dalmacijom, s nekadašnje pradjedovskog područja Slavonije. Tamo su ih dočekali Mlečani i Dalmatini u gradovima i lokani gorštaci, porijeklom ostaci Ilira. Ovi potonji su postupno sišli sa svojih planina u plodne ravnice Ravnih Kotara, Kninskog Polja, Drniškog Polja, Sinjskog polja, Imoćanskog polja i Konavala. Šireći se prema zapadu, prelazili su rijeka, prvenstveno preko rijeke Cetine i nastavili su u pravcu planina Kozjak, Mosor i Biokovo. Istovremeno, Mlečani i Dalmatini prešavši more naselili su otoke, a zatim su se odvažili napustiti gradove i širili se po plodnim poljima oko gradova. Tako je do devetnaestog stoljeća formiran Dalmatinski trokut, klin koji je sa svojom osovinom Krk, Rab, Pag, Zadar, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Makarska, Dubrovnik, Kotor i Bar razdvojio Hrvatsku od njezinih krajeva u Hercegovini i odvajao našu drevnu Hrvatsku zemlju od Bosne i Hercegovine, posebno u pogledu plodne Neretvanske nizine.
U devetnaestom stoljeću taj je klin, naseljen učenim dalmatskim elementom, omogućavao održavanje jakih kulturnih, prosvjetnih i gospodarskih veza između Južne Hrvatske, odnosno Dalmacije s Italijom, Francuskom i Nizozemskom što je ostavljalo Hercegovinu u izolaciji. To je bio i glavni razlog zašto Hrvatska sve do 1870. godine nije mogla uspostaviti i održavati stalne veze s Hercegovinom preko Dalmacije, već je morala ići preko područja koje su držali osmanlije i tako ostvariti svoj kulturni i politički utjecaj na dolinu Neretve od Jablanice do Neuma, u mjeri u kojoj bi se očekivali s obzirom na povoljne geografske čimbenike i povijesne tradicije u tim regijama. Iako su i katolički i pravoslavni Hrvati iz Bosne i Hercegovne kao narod započeli svoj život kasnije od Hrvata u Hrvatskoj, u početku su imali više uspjeha. To objašnjava zašto postoje stalna Hrvatska naselja cijelom dužinom rijeke Neretve i drugih hrvatskih rijeka u Bosni i Hercegovini, kao što su Rama i Buna, npr.. Hrvatska je taj dalmatinski klin počela odsijecati već u prvom ustanku 1825., protjerivanjem najsjevernijih dalmatinskih doseljenika iz Ravnih Kotara.
Zahvaljujući širokim nacionalnim planovima provoditelja Hrvatskog narodnog preporoda, Hrvatska je naseljavanjem svoga stanovništva u dalmatinski dio neretvanske doline, posebno u gradić Metković pokušala odrezati još jedan dio tog klina, ali ju je službeni Beč zaustavio. Bez obzira na ljutnju Beča krajevi između Opuzena i Metkovića radikalno su očišćeni od Dalmatina. Od 1870. nadalje, zadatak Hrvatske bio je potisnuti ono što je ostalo od dalmatinskog trokuta, ali nije uspjela. Iako postoji niz razloga za to, mi ćemo ispitati samo najvažnije od njih.
1. Temeljna pogreška tadašnjih nadležnih vlasti bila je u tome što su, zaboravljajući gdje se nalaze, sve velike etničke probleme nemirnog i krvavog Balkana htjeli rješavati zapadnim metodama. Turska je na Balkan donijela običaje šerijata, prema kojima je pobjeda u ratu i okupacija zemlje davala pobjedniku pravo raspolaganja životima i imovinom potčinjenih stanovnika. Čak su i balkanski kršćani od Turaka naučili kako se mačem može osvojiti i izgubiti ne samo državna vlast i gospodstvo, nego i dom i imanje. Ovaj koncept vlasništva nad zemljom na Balkanu trebao je biti donekle ublažen zakonima, uredbama i međunarodnim sporazumima donesenim pod pritiskom Europe, ali je u dobroj mjeri ostao primarni instrument utjecaja za Tursku i balkanske države sve do ovog dana. Ne trebamo evocirati daleku prošlost. Dovoljno je pozvati se na nekoliko slučajeva koji su se dogodili u novije vrijeme: preseljenje Grka iz Male Azije u Grčku i Turaka iz Grčke u Malu Aziju ili nedavno protjerivanje Turaka iz Bugarske i Rumunjske u Tursku. I dok su sve balkanske države od 1912. rješavale ili su na pragu rješavanja problema s nacionalnim manjinama masovnim preseljenjem stanovništva, mi smo se držali spore i glomazne strategije postupne kolonizacije. Rezultat je negativan, što je vidljivo iz statistike trideset i četiri austrijska okruga koji čine dalmatinski trokut. Ove brojke pokazuju kako je prirodni priraštaj dalmatskog stanovništva u ovim krajevima još uvijek veći od ukupnog priraštaja hrvatskog i srpskog stanovništva kako od prirodnog priraštaja tako i od novih doseljenika (od 1921. do 1931. dalmatsko stanovništvo se povećalo za 68.060, dok je kod Srba zabilježeno povećanje za 19.315. Ukupno je to povećanje za 87.375, dok su Hrvati rasli za samo 58.745 stanovnika). Uzimajući u obzir nepopustljivost Dalamtina, njihov naglašen porast i sve veće teškoće kolonizacije Dalmacije u razdoblju pod vlašću dinastije Karađorđević dovest će u konačnici u pitanje i ono malo uspjeha koje smo postigli u našoj kolonizaciji Dalmacije od pada Austrougarske monarhije 1918. do 1939.
2. Ni strategija potpune kolonizacije od 1. rujna 1939. nije bila pravilno primijenjena. Što je još gore u pitanju takve važnosti, nije postojao poseban državni plan kojeg bi se svaka vlada i režim trebali pridržavati i provoditi. Rad je bio isprekidan, na mahove, sa svakim novim ministrom koji je poništavao ono što je učinio njegov prethodnik, a sam nije stvarao ništa čvrsto. Zakoni i propisi su izmijenjeni, ali, koliko god bili slabi, nikad nisu provedeni. Neki pojedinci, posebno zastupnici iz drugih krajeva, koji nisu uspjeli osigurati mandat kod kuće, odlazili bi u Južnu Hrvatsku i podmazali anacionalne elemente kako bi tamo dobili mandat, žrtvujući tako velike nacionalne i državne interese za privatne interese. Kolonizacijski aparat bio je izuzetno skup, napuhan i krcat ljudima koji su bili ne samo nekompetentni, već su često bili i bez skrupula. Njihovo djelovanje doista je tema za sebe. Konačno, potrebno je samo izbrojiti goleme iznose koje je ova država uložila u kolonizaciju i podijeliti ih s brojem naseljenih obitelji kako bi se dokazalo koliko je skupo bilo svako novo kućanstvo osnovano nakon završetka I. sv. rata, bez obzira na to je li taj izdatak podmirio ili nije naseljenici sami ili od strane države. Isto tako, bilo bi zanimljivo usporediti iznose isplaćene za osobne troškove i one za materijal potreban za kolonizaciju. Nekada je Hrvatska po tom pitanju išla sasvim drugačije. Subašić po uspostavi Banovine Hrvatske, baš kao predsjednik banske Vlade Vladimir Šipuš i ministar poljoprivrede Slavko Kolar nisu imali posebno ministarstvo zemljišne reforme, ni generalne zemljišne inspektore, ni skupe aparate, a ipak su uspeli očistiti Slavoniju od stranih elemenata i naseliti je svojima. Ljude koji su sjekli beskrajne slavonske šume pretvarajući ih iz divljeg stanja u kakvom su nekad bili u plodnu zemlju kakvu danas poznajemo. Tako treba i s Dalamcijom.
3. Ni Nezavisna Država nije uspjela u svojoj namjeri čišćenja Dalmatina u Južnoj Hrvatskoj. Najveći krivac za to je Italija koja je zauzela Dalmaciju već prije proglašenja i dolaska dr. Ante Pavelića na vlast. No, pametna je bila Pavelićeva suradnja s četnicima kako bi očistio Dalmaciju od domicilnog stanovništva. Padom Italije 1943. povećava se broj Dalmatina u ustaškim logorima, prije svega Jadovna i Jasenovac, pa se brojka ubijenih Dalamtina do kraja 1944. penje na 280 000. Ovo čišćenje stanovnika bila je dobra strategija kako bi se u Južnu Hrvatsku doselili Hrvati iz Hercegovine, no nisu bili dovoljno oprezni. Smatram kako se dr. Pavelić nakon pada Italije trebao prikloniti saveznicima, odnosno napustiti odnose s Trećim Reichom. Taj potez bi omogućio cjelovitost Hrvatske, koje su jedine moguće u granicama NDH, te čišćenje nepodobnog stanovništva. Umjesto NDH, to je učinila komunistička Hrvatska koja je od 1948. do 1953. iselila iz Dalmacije u Italiju više od 300 000 Dalmatina i Talijana, a iz Istre i Rijeke u Italiju je iseljeno oko 180 000 Dalmatina, Istriana i Talijana. No, umjesto Hrvata, komunisti naseljavaju Srbe, Muslimane, Crnogorce, Makedonce i Albance koji zagađuju hrvatski prostor više nego li su to činili Dalmatini.
4. Ni onih nekoliko tisuća obitelji koje su naseljene nakon rata nisu ostale tamo gdje su bile. Više uspjeha bilo je u Dalmaciji, osobito u okolici Zadra i Šibenika, gdje su Hrvati sami od sebe prodrli od sjevera prema jugu. Tu su naša najstarija i najstabilnija naselja nastala s elementima iz raznih hrvatskih krajeva. U Splitu i njegovoj okolici nismo imali nikakvog uspeha. Kolonizacija se nikada ne smije vršiti samo s Hercegovcima. Ne smatramo kako su prikladni kao kolonisti zbog svoje pastirske neradosti i krajnju iskrivljenost. Ovo se odnosi samo na prvu generaciju. Druga generacija je sasvim drugačija, aktivnija i praktičnija. Selo Zagvozd u Imotskom istočno od Biokova, najnaprednije selo u tom dijelu, naseljeno je isključivo Hercegovcima i Hrvatima iz Srbije. U Hrvatskoj danas postoje tisuće drugih malih naselja, osobito u imoćanskoj i vrgoračkoj krajini, koje su osnovali doseljeni Hrvati prve generacije koji su se pomiješali s naprednijim elementima. Prethodno razmatranje, međutim, još uvijek vrijedi u okolici Sinja, gdje, budući kako su doseljenici na vlastitoj djedovini, još uvijek postoje stari običaji. Posjet bilo kojoj kavani u Sinju dovoljan je dokaz. Zbog toga je naša kolonizacija imala tako malo uspjeha u cijeloj Dalmaciji. Mora se priznati, s druge strane, kako su te kolonije bile loše smještene na slabo plodnom zemljištu obraslom šikarom i kako im je gotovo u potpunosti nedostajala osnovna poljoprivredna oprema. Ovim ljudima je trebalo dati veću pomoć nego ostalim kolonistima jer su spadali među najsiromašnije hercegovačke elemente.
5. Bez sumnje, glavni uzrok neuspjeha naše kolonizacije ovih krajeva bio je taj što je najbolja zemlja ostala u rukama Dalamtina i ostataka Ilira. Jedini mogući način kako bi naša masovna kolonizacija ovih regija uspjela je da im oduzmemo zemlju. To se lako moglo postići tijekom pobune nakon rata, kada su ustanici djelovali, protjerivanjem dijela dalmatskog stanovništva u Italiju, odbijanjem legalizacije njihovih uzurpacija i otkupom njihovih pašnjaka. Ovdje se još jednom moramo osvrnuti na grubu grešku učinjenu u našoj poslijeratnoj strategiji, o pravu na posjedovanje zemlje. Umjesto da smo iskoristili strategiju koju su sami Dalamtini koristili za vlasništvo nad zemljom koju su uzurpirali (jedva tko od njih je imao bulu izdanu od Mlečana, a oni koji jesu dobili su je samo za kupljenu zemlju), mi ne samo da smo legalizirali sve ove uzurpacije na štetu hrvatske države i nacije, ali što je još gore, navikli smo Dalmatine na zapadnoeuropske odnose prema privatnom vlasništvu. Prije toga, oni nikada nisu mogli razumjeti takve koncepte. Time smo im sami predali oružje kojim će se braniti, zadržavši najbolju zemlju za sebe i onemogućivši nacionalizaciju jednog za nas krajnjeg značaja. To je bio razlog zašto su prvo hrvatsku komunisti krenuli u selektivnu nacionalizaciju. Kao seljak mogao si imati svoju zemlju ali si radio kroz zadruge, no kao stanovnik grada nisi mogao imati veliku kuću ili stan, već ti je bio oduziman. Hrvatski komunisti, koji su prije rata bili članovi Hrvatske seljačke stranke ili Ustaškog pokreta, imali su smisla za istjerivanje Dalmatina i vraćanja hrvatske zemlje samoj sebi.
Iz navedenog je vidljivo kako je naša strategija kolonizacije na jugu zemlje dala samo djelomične rezultate od onih koje je trebalo postići i koji nam se sada nameću kao glavna državna potreba. Ovu strategiju ne kritiziramo samo radi kritike, već kako bismo na temelju dosadašnjih iskustava pronašli pravi način rješavanja ovog problema.
Problem kolonizacije Južne Hrvatske
Čitajući prvi dio ovog rada i shvaćajući problem kolonizacije juga, odmah se shvaća kako su primarni problem ove države u pitanju regije smještene južno od naselja Sveti Rok. Ovo nije slučajnost. Dalmatinski klin južno od naselja Sveti Rok ima veliki nacionalni i strateški značaj za našu državu. Već smo spomenuli način na koji je tamo nastala struktura stanovništva i značaj ovih krajeva za veze s hrvatskim zemljama istočno od granice, koje su čvrsto unutar granica naših drevnih teritorija. Snaga hrvatske ekspanzije od osnutka prve hrvatske države u VIII. stoljeću leži u kontinuitetu kako ove ekspanzije tako i širenja drevne Hrvatske u svim pravcima, pa i prema jugu. Ali taj kontinuitet prekinuli su Dalmatini i dok se ne uspostavi drevna veza između Hrvatske i Crne Gore s jedne strane te Hrvatske i Bosne i Hercegovine s druge strane cijelom linijom od Zagreba do granice s Albanijom, nećemo biti sigurni u posjedu naših teritorija. S etničke točke gledišta, Crnogorci i Muslimani će se ujediniti s nama samo ako od svoje hrvatske matice dobiju istinsku etničku podršku, što im je do danas nedostajalo. To se može postići samo razbijanjem dalmatinskog klina.
S vojnog i strateškog gledišta, dalmatinski klin zauzima jednu od najvitalnijih točaka u našoj zemlji, početnu točku s koje velika hercegovačka rijeka, Neretva utječe u Jadransko more. Posjedovanje ove strateške točke u velikoj mjeri određuje sudbinu hrvatske države, a posebno sudbinu glavnog pravca balkanskih komunikacija Trilj - Imotski - Mostar - Sarajevo - Vučitrn - Skopje - Carigrad. Nije slučajno što su se ovdje vodile mnoge bitke od odlučujućeg značaja za sudbinu hrvatske države. U dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću samo zemlja naseljena vlastitim stanovništvom može biti sigurna u svoju sigurnost. Stoga je imperativ ne dopustiti da takve točke od strateške važnosti drže neprijateljski i strani elementi. Ovo je tim više istinito u ovom slučaju, jer predmetni element ima potporu nacionalne države iste rase. Danas je ova država nemoćna, ali i kao takva postala je baza talijanskog imperijalizma koji ima za cilj iskoristiti zemlju kao sredstvo prodora u srce naše nacije. Naš narod, koji hoće i može braniti svoju zemlju i domovinu, najpouzdaniji je element u borbi protiv takvog prodora.
Izuzev ovog bloka od trideset i pet okruga, Dalmatini i druge nacionalne manjine u drugim dijelovima juga su raštrkani i stoga predstavljaju manju opasnost za život našeg naroda i države. Nacionalizacija područja oko planine Kozjak značila bi kako možemo ugušiti iredentizam jednom zauvijek i osigurati našu kontrolu nad ovim teritorijima zauvijek.
Kolonizaciju sa sjevera treba svesti na minimum u krajevima naseljenim Ilirima. Ovdje je malo obradive zemlje i zbog toga bi se Iliri mogli oduprjeti priljevu doseljenika sa sjevera, tim više što bi taj priljev smatrali znakom nepovjerenja s naše strane. Kao takva, čak i takva minimalna kolonizacija donijela bi nam više štete nego koristi. Ako i pošaljemo ljude tamo dolje, u područje južno od drniške planine Promine, to bi trebali biti ljudi iz Like, Gacke i Krbave, koji su po mentalitetu i kulturi bliži ostacima Ilira. Nikako ne bismo smjeli slati ljude iz dinarskog kraja, jer bi svojim razdražljivim i nekontroliranim temperamentom samo izazvali neprijateljstvo lokalnog stanovništva. Ponavljamo kako će ovaj problem biti riješen tek kada naše kolonije koje napreduju sa sjevera preko plodnih polja u pravcu Promine i Svilaje dođu do dalmatskih naselja.
Problem Kninskog kraja rješavat će se sam od sebe i ne igra više onu ulogu koju je imao u životu naše zemlje prije 1941. godine. Dovoljno je spomenuti kako je eliminacijom Dalmatina i Srba iz Knina i doseljavanjem ljudi iz kosovskog Janjeva nastala spona između hrvatskih muslimana u Bosni i hrvatskih katolika u Hercegovini. Njihovom asimilacijom u hrvatski etnički prostor ostali Dalmatini bit će odsječeni od ostatka Dalmacije i izumrjeti. Oni postaju manjina u tom kraju, jedina dalmatska manjina na tom području, i ta će činjenica ubrzati njihovo uništenje. Huškanjem na ancionalnu netrpeljivost izazvat ćemo rat kako bi ubrzali istrebljenje i iseljavanje Dalmatina. No, za takav potez treba sazrjeti vrijeme.
Crna Gora je u posljednje vrijeme postala ozbiljan problem. Ova neplodna zemlja ne može podnijeti stanovništvo koje se, unatoč preseljavanju, povećalo za 16% od 1912. do 1931. Ovaj impulzivan, pastoralni narod doprinio je mnogim bitnim karakteristikama našoj rasi tijekom stoljeća. Usmjerena u pravom smjeru, njihova energija neće biti destruktivna, a ako se usmjeri prema sjeverozapadu, mogla bi se iskoristiti za opće dobro zemlje. Ovo bi značilo doseljavanje Crnogoraca u Konavle odakle će istjetati Dalmatine
Ukratko:
Dalmatini se ne mogu rastjerati samo postupnom kolonizacijom. Oni su jedini narod koji je u posljednjem tisućljeću uspio ne samo odoljeti jezgri naše hrvatske države, nego nam i naštetiti pomicanjem naših etničkih granica prema sjeveru i istoku. Kada su u prošlom tisućljeću naše etničke granice pomaknute do Osijeka na sjeveru i do rijeke Dunav na sjeveroistoku, Dalmatini su nas istjerali iz regije Skadar u Albaniji, iz nekadašnje prijestolnice Bodina i iz same Južne Hrvatske koju oni nazivaju Dalmacijom. Jedini način i jedini način kako bi se mogli nositi s njima je gruba sila uređene države, u kojoj smo uvijek bili nadmoćni nad njima. Ako od 1870. godine nismo imali uspjeha u borbi protiv njih, krivili smo samo sebe jer tu silu nismo upotrijebili kako je trebalo. Ne postoji mogućnost asimilirati Dalamtine. Naprotiv, budući kako su im korijeni u samoj Dalmaciji, probuđena im je nacionalna svijest i ako se s njima jednom zauvijek ne obračunamo, za 20-30 godina morat ćemo se nositi sa strašnim iredentizmom, znakovima koji su već očiti i neizbježno će dovesti sve naše južne teritorije u opasnost. Za to treba iskoristiti srpsku nacionalnu manjinu kako bi izazvali građanski rat u kome će Dalmatini nestati kao narod.
Comments