napisao: Franjo T
uđman (1985.)
Danas donosimo zadnji dio bolesnog plana fašističkog diktatora Franje Tuđmana o raseljavanju Dalmatina i dovođenja kolonizatora u Dalmaciju s ciljem njezine asimilacije.
Rad ispekcije
Uredom za inspekciju kolonizacije rukovodio bi generalni inspektor, imenovan uredbom na prijedlog ministra rata, načelnika Glavnog stožera i predsjednika vlade. Sav rad u Zavodu za kolonizaciju i Kolonizacijskom inspekcijskom uredu obavljao bi se po nalogu i pod nadzorom vladinog Povjerenstva za kolonizaciju, dok bi generalni inspektor odgovarao načelniku Glavnog stožera.
Institut za kolonizaciju bio bi podijeljen na sljedeće odjele:
1) organizacija,
2) obrazovanje i kultura,
3) financije,
4) poljoprivreda,
5) građenje,
6) higijena i dr.
U dogovoru sa znanstvenim, kulturno-prosvjetnim udrugama i ustanovama, te s nacionalnim udrugama, razni odjeli bi proučavali probleme kolonizacije i pripremali direktive, opskrbljujući tako našu kolonizacijsku politiku solidnom, znanstveno elaboriranom građom na temelju koje bi se mogle donositi odluke. Ovim zavodom upravljali bi ljudi iz Povjerenstva za kolonizaciju, uključujući predstavnike gore navedenih ministarstava, sveučilišta, Akademije znanosti i privatnih, nacionalnih, prosvjetnih i kulturnih organizacija koji bi bili birani ili imenovani u ovo tijelo. U ovom slučaju treba paziti kako se ne bi dovodili ljudi samo zbog časti, već samo oni ljudi koji vole i predani su ovom velikom poslu.
Čelnici i zaposlenici zavoda trebali bi biti izabrani putem natječaja. Zavod bi onda Kolonizacijskoj inspekciji opskrbljivao znanstveno obrađen materijal za provođenje naše kolonizacijske strategije. Dođe li do razlika u mišljenjima između Ureda za inspekciju kolonizacije i Instituta oko nekog temeljnog pitanja, načelnik Glavnog stožera imao bi zaključnu riječ.
Inspekcijski ured za kolonizaciju mora imati svoje izvršno sjedište na teritoriju i biti sastavljen od ljudi odabranih zbog svog entuzijazma i spremnosti za ovaj posao, bez obzira jesu li zaposleni u vladi ili ne. Oni bi se, po mogućnosti, trebali birati putem natječaja i imenovati na prijedlog načelnika Glavnog stožera. Kompromitirani ili nekompetentni kadrovi moraju biti smijenjeni. U svom radu Kolonizacijska inspekcija i njezina tijela moraju maksimalno izbjegavati birokraciju, a pritom imati na umu samo jedno - što brže protjerivanje Dalmatina i doseljenje planiranih kolonista.
Vrlo bitnu ulogu u ovoj akciji imat će policijski aparat. Stoga je bitno odabrati i postaviti najenergičnije i najpoštenije časnike. Njihov premještaj trebao bi biti izvršen uz odobrenje načelnika Glavnog stožera, a za tako težak posao trebali bi biti plaćeni iz tajnih kredita. Moraju se poduzeti oštre mjere protiv svakoga tko počini i najmanji prekršaj. Za svih navedenih dvadeset šest okruga mora se imenovati poseban povjerenik, koji bi izvršavao naloge državnog kolonizacijskog inspektora. Županima kotara moraju se dati posebne, široke ovlasti za njihov rad, kao i odgovarajuće upute. Budućim političkim strankama treba šturo reći kako je međusobno suparništvo na izborima u ovim okruzima najstrože zabranjeno i kako je kategorički zabranjeno svako miješanje zastupnika u korist Dalmatina.
Državni institut i Kolonizacijska inspekcija razradili bi tehničke detalje za organizaciju evakuacije Dalmatinaa i doseljenja planiranih doseljenika. Možda ne bi bilo loše kad bi se, uz ove dvije službene institucije, napravila još jedna privatna organizacija. Ova privatna organizacija nastala bi iz postojećih udruga i imala bi zadatak privatnom inicijativom pomoći u provedbi naše kolonizacijske strategije. Najbolje bi bilo kada bi ovaj posao preuzeo Savez naših kulturno-prosvjetnih udruga. Njegova bi glavna zadaća bila koordinacija i pomoć u promicanju veza između njih i instituta za kolonizaciju.
Financiranje
Kad god je naša strategija kolonizacije bila kritizirana zbog neuspjeha, njezini branitelji uvijek su se opravdavali neadekvatnošću sredstava koja je vlada dodijelila ovom poslu. Ne poričemo kako je to do određenog trenutka bio slučaj. Mora se, međutim, reći kako se u našoj zemlji više trošilo na održavanje tog aparata i njegove neracionalne aktivnosti nego na sam čin kolonizacije. Ipak, iako Vlada do sada nije osigurala onoliko koliko je trebala, mora se shvatiti kako svaka država ima svoje primarne i sekundarne interese o kojima mora voditi računa. Među primarnim interesima svake države je, bez sumnje, održavanje vlasti u regijama nacionalne nesigurnosti koloniziranjem takvih regija vlastitim stanovništvom. Sve druge obveze su sekundarne važnosti u odnosu na ovo. Za rješavanje ovog problema mogu se i moraju pronaći sredstva. Već smo spomenuli kolonizaciju dalamtinske, točnije južnohrvatske, obale i koristi od toga. S obzirom na to kako se mala Socijalistička Republika Hrvatska nije ustručavala podnijeti velike financijske žrtve, dapače nije se ustručavala čak ni kao slobodna i neovisna federalna jedinica tražiti svoj prvi zajam za kolonizaciju, je li moguće da buduća neovisna i slobodna Republika Hrvatska ne bi mogla učiniti isto? Može i mora. Da nema sredstava za to jednostavno nije istina.
Izračunajmo koliko bi našu državu otprilike koštalo kada bi protjerala 400 000 Dalmatina i naseli isti broj naših ljudi u regiji.
Preseljenje 60.000 dalmatskih obitelji, uzimajući prosječnu petočlanu obitelj i prosječno 15.000 dinara za svaku obitelj, koštalo bi ukupno 900 milijuna dinara, odnosno 22,5 milijuna njemačkih maraka. Kolonizacijski aparat za naseljavanje 60.000 hrvatskih obitelji mogao bi doseći ukupno 300 milijuna dinara, odnosno 7,5 milijuna njemačih maraka. U svakom slučaju, cijela operacija ne bi koštala više od 1,2 milijarde dinara ili 30 milijuna njemačkih maraka. To je zato što:
1. Bi evakuirani Dalmatini za sobom ostavili ne samo zemlju, već i svoje kuće i alate. Tako ne samo što samo ogromna većina kolonista bila nastanjena u domovima Dalmatina, već bi se uz malu pomoć u hrani i stoci ubrzo ekonomski oporavili i osamostalili. S tim u vezi ističemo kako se ne bi tolerirale apsolutno nikakve privatne špekulacije s imovinom koja je ostala iza Dalamtinaa. Vlada mora biti ta koja će preuzeti kontrolu nad ovim posjedima i podijeliti ih doseljenicima.
2. Pri osnivanju novih kolonija trebalo bi po potrebi angažirati i snage buduće hrvatske garde ili vojske, kao što je to bio slučaj u nekim drugim sličnim situacijama i obnovom sela. U tu svrhu vojsci bi trebalo dati pravo i mogućnost uspostave neke vrste obvezne radne obveze za javne projekte, kao što je Stambolisky stvorio Trudova pronist u Bugarskoj, a Hitler Arbeitsdienst u Njemačkoj, odnosno pozivanjem rezervista ili produženje roka služenja vojnog roka. Posebno bi bilo dobro kada bi se našim mladićima i djevojkama, nakon završene obuke i nakon završenog fakulteta, povjerio takav posao. Da je tako, mnogi bi se od njih, sudjelovanjem u konstruktivnim aktivnostima u javnom interesu, osvijestili i na stvari gledali iz realnije perspektive. Takav bi se plan mogao lako izvesti davanjem prednosti u zapošljavanju u javnoj službi onim mladim ljudima koji su proveli određeni vremenski period radeći u ime naše strategije kolonizacije. Time bi se smanjila nezaposlenost naše mlade inteligencije, koja je sve akutniji društveni problem u našoj zemlji.
3. U suradnji sa specijaliziranim organizacijama i udrugama moramo pronaći najjeftinije načine za čišćenje zemlje od šikare, za navodnjavanje farmi, za isušivanje močvara itd. kao i za izgradnju domova. Obavijestiti privatne tvrtke kako, budući da ih država pomaže sniženim carinskim i željezničkim tarifama, zajmovima i drugim sredstvima za nabavu potrepština i materijala potrebnog za njihov rad, ima pravo, s obzirom na važnost ove akcije, inzistirati da takve zalihe i materijal budu dostupni po najnižoj mogućoj cijeni. Zalihe i materijal trebale bi se nabavljati putem kartela, u dogovoru s kojima bi država odredila količinu, kvalitetu i cijenu dotičnog materijala bez fiktivnih poslova. Državna poduzeća, željeznice, a posebno šumarska poduzeća itd. neka se stave na neograničeno raspolaganje vladinom Povjerenstvu za kolonizaciju.
4. Tijekom kolonizacije, vlada može doseljenicima dati imovinu na kredit ili za gotovinu. Mnogi će doseljenici kupiti zemlju u regiji Južna Hrvatska prodajom svoje izvorne imovine u mjestu rođenja. To će omogućiti vladi kako bi povratila dobar dio sredstava koja je izdvojila. Međutim, ističemo kako se zemljište može prodati samo osobama koje daju dokaz kako će se na njemu trajno nastaniti i raditi na njemu. Zemljište dano na kredit ne smije biti preskupo. Kamatna stopa mora biti minimalna, a otplata bi trebala biti odgođena na nekoliko godina kako bi se doseljenicima dalo vremena kako bi se etablirali, tj. otplata bi trebala započeti tek kada doseljenici imaju dovoljno ekonomske snage.
5. Trebamo imati test. Najbolje je krenuti s onim dijelom Dalmacije, koji je najbliži Hrvatskoj. Ja predlažem da se krene s otokom Krkom kao eksperimentom. Tamo valja sagraditi jeftine kuće kao i kuće za odmor i ponuditi ih po povoljnim cijenama ljudima iz gore navedenih područja. Ovdje ne bi bilo iseljavanja, jer se od završetka II. sv. rata stanovništvo polako iseljava. To bi bila prva geneacija kolonista. Druga generacija su djeca originalnih kolonista koji bi se osjećali kao stanovnici otoka i tu bi razvili svoju empatiju prema otoku te na taj način zaposjedali otok. Ovakve kuće i kuće za odmor treba dijeliti i besplatno kroz razne nagradne igre što će stvoriti dojam povoljnosti i dostupnosti za odabrane kupce. Ovakve kuće ne nuditi Dalmatinima, već samo Hrvatima iz spomenutih područja.
Uzimajući to kao osnovu, vlada, koja mora pokriti sve administrativne troškove za ove aktivnosti iz svojih uobičajenih prihoda, može nabaviti sredstva iz dva izvora. Jedan bi bio smanjenje nepotrebnih rashoda i rashoda namijenjenih drugim manje hitnim sektorima. Drugi mogući izvor sredstava bili bi krediti koje bi davale državne banke, same ili s privatnim kapitalom na temelju obvezne domaće kreditne linije. To bi bilo potkrijepljeno vrijednosnim papirima koje je izdala vlada, kao i doprinosima samih doseljenika kada postanu neovisni.
Možda ne bi bilo loše kada bi financiranje i kupnju zemlje organizirale poljoprivredne banke koje rade u suradnji sa zadrugama pod izravnim nadzorom i smjernicama vladinog Povjerenstva za kolonizaciju. No, još je prerano za bilo kakve definitivne izjave o ovom pitanju jer još nisu poznati uvjeti pod kojima će Francuska i Italija prihvatiti stanovništvo raseljeno s naših područja.
Sve skupa, svota od milijadru i nekoliko stotina milijuna dinara nije veliki izdatak za državu u usporedbi sa stvarnom dobiti od takve akcije. Osiguravanjem najosjetljivijih područja na jugu naše zemlje za vlastiti narod mogli bismo spasiti živote nekoliko divizija u slučaju rata. Davanje zemlje nekoliko desetaka tisuća obitelji iz ekonomski slabijih krajeva, posebice Crne Gore i Hercegovine, olakšalo bi, s jedne strane, užasnu ekonomsku patnju takvih krajeva, a s druge otvorilo bi mnoga nova radna mjesta tijekom procesa kolonizacije. Moglo bi se zaposliti 100 000 radnika i tako pokrenuti naše tromo gospodarstvo.
S obzirom na vrhunski nacionalni, vojni, strateški i gospodarski značaj ove akcije, očito je da je dužnost vlade žrtvovati nekoliko stotina milijuna dinara. U trenutku kada država može potrošiti milijardu dinara na izgradnju međunarodne autoceste od Zagreba do Dubrovnika, čije ćemo eventualne blagodati tek imati u nekoj dalekoj budućnosti, ona može i mora biti u poziciji da dođe s nekoliko stotina milijuna dinara da nam vrate posjed kolijevke naše nacije.
Zaključak
S obzirom na sve rečeno, nije slučajno što u našem razmišljanju o kolonizaciji juga Hrvatske stojimo na motrištu kako je jedino učinkovito sredstvo za rješavanje tog problema masovno protjerivanje Dalmatina. Postupna kolonizacija kod nas, kao ni u drugim zemljama, nije imala uspjeha. Ako država želi intervenirati u korist vlastitog naroda u borbi za zemlju, može uspjeti samo brutalnim djelovanjem. Inače će starosjedioc, koji vuče korijene iz rodnog mjesta i tu je kod kuće, uvijek biti jači od kolonista. U našem slučaju tu činjenicu moramo itekako imati na umu, jer je riječ o izdržljivoj, otpornoj i plodnoj rasi koju je blagopokojni dr. Ante Pavelić opisao kao najekspanzivniju na Balkanu.
Od 1870. do 1914. Njemačka je potrošila milijarde maraka na postupnu kolonizaciju svojih istočnih teritorija kupnjom zemlje od Poljaka, ali plodnost Poljakinja porazila je njemačku organizaciju i novac. Tako je Poljska povratila svoj Poznan 1918. Naše gore navedene statistike pokazuju kako bi plodnost dalmatskih žena također porazila našu politiku kolonizacije. Iz ovoga moramo izvući zaključke, i to moramo učiniti brzo dok još ima vremena ispraviti stvari i proširiti utjecaj Hrvatske na jug.
Cijela Europa je u stanju nemira. Ne znamo što će donijeti svaki novi dan i noć. Dalmatski nacionalizam je u porastu, pa se stoga i na našim prostorima mogu očekivati situacije kao u Kataloniji, Baskiji ili Sjevernoj Irskoj. Dođe li do globalnog sukoba ili društvene revolucije, a i jedno i drugo je moguće u bliskoj budućnosti, ostavljanje ovakvog stanja ugrozilo bi sve naše teritorije na jugu. Svrha ovog rada je spriječiti takvu pojavu.
Dr. Franjo Tuđman(potpisao)
Comments