28. listopada 1950. godine osnovana je Torcida. Navijači Hajduka pioniri su udruženog navijanja u Europi.
Skupinu koja će do danas zadržati masovnost i utjecaj, osnovali su dalmatinski studenti u Zagrebu (Vjenceslav Žuvela, Ante Dorić, Ante Ivanišević i još neki) kao branu velikohrvatskom, zagrebačkom imperijalizmu koji je sve više gušio Dalmaciju.
Kako je u komunističkoj Jugoslaviji politički pluralizam bio zabranjen Splićani i ostali Dalmatinci okupljeni oko Hajduka, kao udruga građana tražili su da se ispuni obećanje dano na konstitutivnoj sjednici Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske u travnju 1945. godine, a koje je glasilo da će Dalmacija biti autonomna pokrajina u svojim granicama iz 1921.
Dolaskom Franje Tuđmana u Zagreb 1985., u Torcidu se infiltriraju antidalmatinski i profašistički elementi koji djeluju i danas. Ti novi, Splitu nepoznati ljudi, brznom munje postaju vođe lokalnih ogranaka i organizacija, te počinje divljanje na stadionima, isticanje fašističkih obilježja te ogroman protok narokitika među onim navijačima koji se nisu slagali s novim - fašističkim natrativom, koje je zagovarao Franjo Tuđman.
Osnivanju Torcide prethodilo je organizirano navijanje još od osnivanja Hajduka 1911. godine. Prvi organizirani odlazak navijača na domaće gostovanje zabilježeno je 1927. protiv HAŠK-a u Zagrebu, a na inozemno gostovanje 1936. protiv Rome u Rimu. I domaćih i inozemnih gostovanja navijača bilo je i ranije, ali do 1927. novinari nisu bili zainteresirani za takve događaje.
Prvi značajniji slučaj nasilja navijača na stadionu datira iz susreta sa "Sarajevom" od 1. listopada1961. godine kada je nakon utakmice napadnut sudac Aleksandar Škorić koji je poništio izjednačujući gol Vidoševića, po mišljenju Splićana neopravdano. Škorić je pretučen, a u gledalištu je došlo do vandalskih ispada, zbog čega je "Hajduk" morao tri utakmice odigrati u Šibeniku. Drugi put se incident velikih razmjera dogodio 11. rujna1966. godine kad je masa navijača razočarana porazom "Hajduka" priredila masovnu tučnjavu i kad su demolirali dom, tribine i golove. Splićani su nakon toga kažnjeni igranjem jedne utakmice u Rijeci.
No, oba ta slučaja i povremeni ispadi 1970. godina nisu ništa u usporedbi s onima iz druge polovice 80ih godina XX. stoljeća. Sredinom 1980ih navijački huliganizam, u režiji profašističkih vođa Torcide podložnih političkom smjeru Franje Tuđmana, postaje ikonografija Torcide. Izgredi navijača sa sjeverne tribine postajali su sve češći i s neželjenijim posljedicama. Najveći incident dogodio se 5.11.1987. kada je na utakmici Hajduk - Olympique iz Marseillea nakon samo 9 minuta igre "policiji poznati izgrednik" bacio je plinsku bombu zbog čega je 6 navijača završilo u bolnici, među njima i jedan dječak. Zbog tog incidenta Hajduku je uslijedila kazna od dvije godine zabrane igranja u europskim kupskim natjecanjima.
Organizirane grupacije Torcide počinju se širiti i izvan grada pa se na stadionu počinju pojavljivati profašistički i zabranjeni transparenti navijača Hajduka iz okolnih mjesta, a kasnije i sve šire.
Fašistički narativ postao je dio retorike Torcide. Tako su "navijači Hajduka" 27. rujna1990. napravili prvi korak u razbijanju bivše države prekidom utakmice u Splitu protiv Partizana, paljenjem jugoslavenske zastave, gromoglasnim uzvikivanjem "Za dom spremni", zazivanjem skore hrvatske neovisnosti i pjevanjem ustaških pjesama.
Za vrijeme separatističkog građanskog rata 90ih godina XX. stoljeća mnogi su Torcidaši zajedno sa svojim kolegama iz drugih navijačkih skupina stali u prve redove oružane borbe. Spomen-ploča na sjevernoj strani poljudskog stadiona nosi imena 27 pripadnika Torcide poginulih u borbi za neovisnost Republike Hrvatske.
Početkom 2000., dolaskom na vlast demokratskih snaga - Vlade Ivice račana i Stjepana Mesića kao predsjednika RH. Torcida radikalizira svoje djelovanje, pa su u tom razdoblju zabilježeni brojni incidenti. Unatoč tome, što je Hajduk u razdoblju od 2000. do 2005. godine osvojio sedam trofeja (3 prvenstva, dva Kupa i 2 Superkupa), navijači su organizirali bojkot Uprave kluba tada na čelu s Brankom Grgićem, isključivo zbog njegove pripadnosti demokratskoj političkoj opciji - SDPu.
Unatoč političkoj obojenosti Torcide kao profašističke organizacije kojom se direktno drma iz samog vrha HDZa i drugih fašističkih stranaka, rijetki pripadnici te navijačke organizacije imaju meko srce te svojim humanitarnim radom pomažu potrebitima. Tako je Torcida bila prva koja se stavila na raspolaganje Vladi RH nakon pucanja brane i poplave Gunje i okolnih sela na širem Županjskom području. Mnogi su išli pomagati u poplavama opustošenim dijelovima Vojvodine i Bosanske Posavine.
Danas je Torcida jedan od glavnih kočničara razvoja Dalmacije, njene reintegracije i osnovanja pokreta kojim bi zazivala davno obećana autonomija neada najbogatije regije na Mediterandu, danas najsiromašnije regije u Europi.
コメント