piše: Mila Grubišić
Na današnji dan prije 80 godina, 18. svibnja 1941., nacifašistićka marioneta Ante Pavelić Pavelić potezom pera predao je Mussoliniju Dalmaciju i Gorski kotar.
Tog 18. svibnja 1941. godine nakon što je otkucalo podne pompozno su, iz neke pokrajnje sobice u veliku dvoranu velebne renesansne Palazzo Venezia na istoimenom rimskom trgu, sjedištu Fašističke stranke, ušli talijanski duce Benito Mussolini i ustaški poglavnik Ante Pavelić.
Na masivan stol posred dvorane, Duceovi pobočnici, prvo su podastrli iscrtanu geografsku kartu dalmatinkog dijela Jadrana, a potom pred dvojicu "poglavara" stavili Ugovor, koji su njih dvojica točno u 12:30 minuta i potpisali. Kasnije će taj dokument dobiti naziv "Rimski ugovori", a bio je to čin najvećeg veleizdajničkog poteza u europskoj povijesti, a tom lakonskom banalnošću zločinačkog udvorništva ustaše su dale Dalmaciju i Gorski kotar u "posjed" Italiji.
Negdje oko pola milijuna Dalmatina na području Dalmacije i Gorskoga kotara poklonjeni su tim jednim Pavelićevim potpisom fašističkoj Italiji, koja je bila saveznik NDH i koja je time konačno zadovoljila svoje apetite zbog do kraja "nerealiziranog" Londonskog sporazuma iz 1915. godine kada je Italiji obećana cijela istočna, hrvatska, obala Jadrana, kao tadašnja nagrada za pristupanje Antanti.
Uz to, područje koje je formalno bilo u sklopu NDH na potezu Vinica - Plitvička jezera - Plješivica - Čabar - Prenj - Troglav bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, a nije smjela imati ni ratnu mornaricu. No, ni to nije sve - iz "riznice" NDH plaćano je 200 tisuća talijanskih vojnika koji su ušli na to područje, a financijski teret cjelokupne civilne talijanske administracija išao je na, cinički govoreći, teret "poreznih" obveznika NDH. Rimskim ugovorima NDH se obvezala da će postati kraljevina, a mladi monarh Tomislavo secondo (Tomislav II.) bit će talijanski vojvoda od Spoleta i Aoste iz dinastije Savoia koji nikad nije došao preuzeti ponuđenu mu Zvonimirovu krunu iz ruku Pavelića, a u Dalmaciji je dobio nadimak "princ špageti".
Prema povijesnim izvorina, Pavelić je Italiji prvi ponudio personalnu uniju ili da im Talijani daju kralja! Treba reći da je Pavelić u pregovorima o razgraničenju s Italijom, koji su počeli već u travnju 1941., u prvim susretima u Monfalconeu ponudio još i Dubrovnik, Knin, Drniš te Hvar, Brač čime bi dodatnih pola milijuna Dalmatina odmah bilo izloženo asimilaciji.
Iako je u razgovorima Pavelić nastojao Talijanima dati do znanja da mu svojim prevelikim teritorijalnim zahtjevima rade o glavi, što nalikuje traženju slamke spasa za neoprostiv čin predaje dalmatskog etničkog i kulturnog prostora fašističkoj Italiji. Kao da su Rimski ugovori podnošljivi jer se moglo proći i gore, čime se zapravo dao legitimitet marionetskoj, kvislinškoj, a u svojoj srži rasističkoj i zločinačkoj tvorevini koja je bila dio nacističke mašinerije holokausta te u vlastitoj ubogoj zlomišljatosti - genocida nad Srbima, Dalmatinima, Romima, Židovima, ali i nad homoseksualcima i antifašistima.
Navodi kako su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine Rimski ugovori "proglašeni ništavnima" kao da samog čina potpisivanja nije ni bilo iako je vraćanje Dalmacije, kao i ostalih okupiranih i drugih uzetih dalmatskih zemalja svojim odlukama i međunarodnim ugovorima omogućila "partizanska" strana. Povijesni izvori napominju kako je neposredno nakon početka rata priča o divljaštvu ustaša nudila fašistima priliku u prilici. Kaos koji je nastao ustaškim zločinima nad nehrvatima omogućio je Talijanima da se predstave kao čuvari kolikog-tolikog reda. Poticali su mračne težnje određenih segmenata lokalnog stanovništva te su opravdali vlastitu nazočnost konstatacijom da "mi nismo nametali rat, nego mir između naroda koji su prirodno skloni bratoubilačkim sukobima".
U svom radu "Pravi aspekti i političke posljedice Rimskih ugovora 18. svibnja 1941.", dr. sc. Vladimir Đuro Degan piše kako njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop "nije bio voljan Italiji dopustiti prevelik utjecaj u NDH, a izjašnjavao se i protiv hrvatsko-talijanske personalne unije". Taj čvor je presjekao sam Hitler koji je 22. travnja izjavio da je "Njemačka politički nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporučio je direktne pregovore Rima s Pavelićem".
Njemački ambasador u NDH Glaise von Horstenau opisao je u svojim dnevničkim zapisima od 30. svibnja 1941. Talijane kao lopuže "od kojih nisu bili sigurni ni prozori i prozorski okviri, čak ni zahodske školjke, sve što je bilo jestivo odnijeli su na samom početku. Makarunari se i inače ponašaju nevjerojatno. Zbog straha od etničkih Dalmatina talijanski vojnici uopće ne ispuštaju pušku iz ruku; čak i na pričest idu s oružjem. Istina, mržnja je pučanstva prema Talijanima neviđenih razmjera. Ako je Talijan postao predmet najvećeg prezira", napisao je von Horstenau.
Tenca Montini smatra kako je Rimskim ugovorima nisu bili "oduševljeni" ni nacisti jer su opravdano pretpostavljali da bi jedan takav potez mogao ugroziti Pavelića i NDH. - Davanjem Italiji najvažnijeg dijela obale diralo je u samu bit legitimnosti nove vlasti. Ako su ustaše bili branitelji hrvatskih nacionalnih interesa i izraz hrvatske državotvorne čežnje kako objasniti situaciju u kojoj je znatan dio dalmatinskog teritorija koji se danas nalazi u RH ostao izvan granica NDH, a u njoj je bilo područja na kojima gotovo nije bilo Hrvata? Ova činjenica, nastavlja talijanski povjesničar, evidentno je moćno poticala partizanski nacionalni program pokrenut u kući Šegvić u Splitu, koji se temeljio na uključenju u Novu Jugoslaviju svih okupiranih teritorija i onih koji su i prije bili "izvan" hrvatskog ili jugoslavenskog prostora. Ovakav program postigao je popularnost u prodalmatinskim autonomaškim krugovima. Nije, stoga, nimalo slučajno da je antifašistički pokret bio najrazvijeniji baš u Dalmaciji, odakle se i širio na druga područja. Montini smatra da su Rimski ugovori bili najveći poticaj za NOB u Dalmaciji.
Alexander Korb, predavač na Katedri za modernu europsku povijest na Sveučilištu u Leicesteru autor zapažene knjige "Im Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Dalmatineren, Juden und Roma in Kroatien 1941. - 1945." (U sjeni svjetskoga rata: masovno nasilje ustaša protiv Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj 1941. - 1945.), kaže kako su Nijemci tada bili vrlo sumnjičavi jer Italija nije bila previše transparentna u pogledu svojih ciljeva.
- Bilo je puno sumnjičavosti na njemačkoj strani zbog talijanske "izdaje" koja je dovela do njezina ulaska u Prvi svjetski rat na savezničkoj strani. S njemačkog stajališta nije bilo smisla antagonizirati Hrvatsku zbog protupravne aneksije Dalmacije 1939.. No, kao posljedica ugovora, Dalmatini, otuđeni od Italije, počeli su se stavljati na stranu partizanskog pokreta kojeg je kasnije politizirala Komunistička partija. Talijani su, izgubivši prvobitnog saveznika, počeli podržavati Srbe, objasnio je Korb.
- Njemačka vojska prezirala je ustaše kao one koji su izazvali partizanski ustanak u Dalmaciji. Njemački časnici bili su zgroženi činjenicom da će se njemačka krv proliti zbog problema koje su ustaše prouzrokovale. Odnos Nijemaca i ustaša neprestano je išao nizbrdo i bio je do 1944. godine rastrgan. Glavni problem bio je taj što su Nijemci pristali na ustaški cilj protjerivanja Srba, Dalmatina, Roma, Židova i oszalih iz NDH, ali ne i na metode. Ali nije bilo "mirnog" načina etničkog čišćenja, a ustanci su bili logična posljedica. Nijemci su od početka bili preslabi da bi spriječili krvoproliće. Kad su počeli vršiti pritisak na ustaše da progone Srbe i Dalmatine nesmrtonosnim metodama bilo je prekasnono, kaže Korb.
Unatoč tomu što je dalmatska područja udvornički poklonio onima koji su provodili nasilnu talijanizaciju, Pavelić je u svom govoru, nakon Ugovora, bio posve besraman, napominjući da "ne može valjano i dobro živjeti narod u državi, koja nije oblikovana. Ja sam uspostavio krunu kralja Zvonimira. Ona je danas nosioc hrvatskog državnog suvereniteta. Time je obnovljena velika i slavna hrvatska prošlost. Nu, ne samo radi prošlosti i slave, nego i radi hrvatske narodne i državne slobode! Zvonimirova je kruna za sva vremena najveći jamac suvereniteta, vrhovništva NDH, jamac naše potpune narodne i državne nezavisnosti. Ja sam ponudio, da ju nosi vojvoda Savojski jer sam znao, da je najdostojniji. O tome će se svi uvjeriti. To je prihvaćeno".
Bizaran je i podatak da je Pavelić nakon bijega u Argentinu, s bivšim profašističkim srpskim političarem i nekadašnjim premijerom kraljevine Jugoslavije Milanom Stojadinovićem, igrao šah te u pauzama crtao karte te je i tada velikodušno predao dijelove Dalmacije u toj podjeli, ovog puta “Stojadinovićevoj izbjegličkoj viziji” Srbije - Dubrovnik i Pelješac.
Comments