Dok sindikati izjavljuju da se godišnje stvara ‘tehnološki višak’ od 500-600 učitelja i traže način da ti ljudi sačuvaju radna mjesta, istovremeno, javnost ima ogromna očekivanja od unaprijeđenja školstva, koja je posebno inducirala borba oko kurikulne reforme, koja ne samo da nije ključ rješenja, nego je bila i dio problema.
Budući da se u 2016. broj učenika u školama smanjio, a broj nastavnika porastao, razlika u omjeru učenika na jednog nastavnika u Hrvatskoj u odnosu na EU će se stalno povećavati. U Hrvatskoj je danas samo 10 učenika na 1 nastavnika dok je prosjek EU 16:1. Broj nastavnika ne bi bio problem kad bi učenici dobijali kvalitetu od sustava.
No, kad govorimo o kvaliteti školskog sustava, više puta sam govorio kako je bit reforme u reformi sustava, a da u središtu toga moraju biti nastavnici. Projektima IRIM-a oslobodila se ogromna energija u školama, pomoglo mnogim nastavnicima da sačuvaju radna mjesta, istaknu se, i pruže svojim učenicima više. Problem je u tome što mnogi od njih to ne žele.
Nastavnički kadar u Hrvatskoj je kao država u državi. Rade 20 školskih sati/tjedno, odnosno 16 realnih sati/tjedno, iživljavaju se nad djecom, izrugivaju se nad njima, a ne prenose im nikakvo konkretno znanje.
Mnogo je problema koje Jokićeva kurikularna reforma nije rješavala, a navođena je kao rješenje bez kojeg se ne može. Teza je bila da bez promjene nacionalnog kurikuluma nije moguće značajno unaprijediti nastavu u školama. To je neistina.
Malo je poznato da škole i nastavnici imaju veliku slobodu u kreiranju kurikula u školama. Ravnatelji i nastavnici su često zanemareni kao akteri promjena, a oni su u biti ključ. Uvođenje nacionalnog kurikuluma putem kojeg će sva djeca učiti iz istih knjiga, u kojem će srednje škole biti u suradnji s tržištem rada je bitno, ali slobodu nastavnika i njihovih ravnatelja treba poštovati i dati im veće konkretne zadatke za unaprjeđenje nacionalnog kurikuluma unutar škole.
Dobre nastavnike treba dobro i platiti. Za sada u hrvatskim školama nema onih nastavnika koji su zaslužili da ih se dobro plati. Zato je bitno uvesti metode prepoznavanja kvalitete, motiviranja i kažnjavanja nastavnika. Svi nastavnici bi tako trebali imati pune, ali smislene satnice.
Tako bi nastavnici trebali raditi 8 radnih sati dnevno, dobiti do 50% više plaće, ali i sustavom kažnjavanja i nagrađivanja dovesti do veće kvalitete obrazovnog sustava. Ne može nastavnik koji omalovažava učenika imati istu plaću kao onaj nastavnik koji se koliko-toliko trudi oko učenika i podiže mu samopozdanje. Ovaj prvi mora biti kažnjen za svoje ponašanje prema učekinu.
Tu Jokićevci redovito napadaju, jer bi oni samo sustav nagrađivanja bez mogućih kazni. Napadaju i kada se pita kako misle provesti reformu sadržaja i načina učenja, bez istovremene promjene sustava i mentaliteta u njihovim glavama. Najčešći odgovor na to pitanje je: “To nije naš problem!”
Jokićeva kurikularna reforma, osim što rješava neke probleme koji iako postoje nisu toliko bitni za sustav obrazovanja ima jedan drugi veliki problem, a to je ideološko zaoštravanje. Oko mnogih stvari se možemo preglasavati, ali kada su djeca u pitanju tu moramo podvući crtu. Ljudi neće pristati da stvari budu suprotne njima nametnutim vrijednostima (sustav patološke indukcije).
Umjesto da se u reformi obrazovanja tražio koncenzus, đonom se išlo na mnoge vrijednosti koje su se nasilno ljudima predstavljanje kao njihove od 1990. na ovamo. Ukratko Jokićeva reforma je: – jednim dijelom nudila rješenje, ali se nije bavila sustavom, već isključivo kurikulumom – lažno ‘prodavana’ kao reforma školstva, iako Hrvatskoj treba reforma školstva (svi najbolji školski sustavi su reformirani kao sustavi, koji onda svakih par godina nadopunjavaju ili mijenjaju kurikulum — Finci to upravo rade) – dovela do ideoloških sukoba, te kasnije iskorištena u izborne svrhe.
Važno je naglasiti da velik dio problema u školstvu treba gledati integralno. I visoko školstvo je dio problema. U reformi školstva i mnoge fakultete će trebati reformirati i tu će se mnogi morati ili mijenjati. Zato se neki i na fakultetima boje promjena. Naime, iako je Hrvatska potpisnica Bolonjske deklaracije čime je početkom 2000. stupila u Bolonjski proces niti jedna visokoškolska ustanova u RH nije provela promjenu u skladu s Deklaracijom, već je to izvršila parcijalno, bljedunjavo i na štetu studenata.
Sustav školstva karakterizira kurikulum zatvorenog, unitarnog tipa koji ne ostavlja dovoljno prostora za dinamizaciju, pluralizaciju i individualizaciju nastavnog procesa kao i za svladavanje gradiva tijekom nastavnog procesa čime se učenike stavlja u pasivan položaj i dovodi u situaciju ovisnosti o privatnim instrukcijama. Nastavni proces je usredotočen na reproduktivno znanje što upućuje na potrebu revidiranja aktualnih kurikularnih rješenja. Problem konceptualnog nerazumijevanja kao prevladavajući ishod učenja vezuje se uz krivi način podučavanja utemeljen na prepoznavanju i klasificiranju, a ne na građenju koncepata. Učenici nisu osposobljeni za interdisciplinarno povezivanje nastavnih sadržaja, te pokazuju nizak stupanj pismenosti. Eksperimentalna nastava, ne samo u kemiji i fizici već i u ranijim obrazovnim razdobljima, nije zastupljena u osnovnoškolskom obrazovnom sustavu.
Jokićeva reforma kao i sve dosadašnje prakse reforme obrazovanje sastojale su se od promijena kurikuluma koje su se provodile bez potrebnog temeljitog promišljanja. Promjene kurikuluma i nastavnih planova i programa ne prati pravovremena izrada primjerenih udžbenika tako da se događa da cijele generacije završavaju školovanje bez kvalitetnih. Donošenju kurikuluma, te nastavnih planova i programa ne prethodi analiza materijalno-tehničkih i kadrovskih uvjeta škola, ni njihova prilagodba, pa to dovodi u pitanje mogućnost ostvarenja zadanih ciljeva, a ne omogućuje brzu prilagodbu nastavnih planova i programa promjenama na tržištu rada, niti prilagodbu nastavnih planova i programa individualnim potrebama i namjerama učenika tijekom i nakon završetka školovanja.
Jokićeva reforma nije analizrala ni ponudila rješenje za to što rezultati nacionalnih ispita i drugih pokazatelja uspješnosti odgojno-obrazovnog rada ne koriste za analizu i samovrednovanje radi trajnog unapređivanja kvalitete rada škole. Vanjsko vrednovanje i samovrednovanje su osnova prilagodbe i korekcije nastavnog procesa u cilju podizanja kvalitete rada. Međutim, vanjskim vrednovanjem kroz ispite Državne mature obuhvaćeni su samo općeobrazovni predmeti.
S druge strane provođenje samovrednovanja je ostalo samo na razini zadovoljavanja forme tako da se o njegovu utjecaju na kvalitetu rada škola pogotovo ne može govoriti. Vanjsko vrednovanje i samovrednovanje u osnovnim školama koje bi trebalo biti jedan od preduvjeta za podizanje kvalitete rada u srednjim školama, uopće se ne provodi.
Jokićeva reforma nedovoljno skrbi za učenike nižeg socioekonomskog statusa, učenike s teškoćama i darovite učenike iz koje proizlazi i nedovoljna usmjerenost na osiguravanja načela pravednih obrazovnih šansi za sve. Postoje nejednakosti pri upisu na fakultete koje proizlaze iz nejednakosti u mogućnostima izbora pri upisu u srednje škole, a te nejednakosti pri upisu u srednje škole uzrok imaju u nejednakim obrazovnim postignućima u osnovnoj školi koje su uvelike determinirane socioekonomskim statusom roditelja djece koja pohađaju škole. Institucije iz sustava su inertne u razvojnom i upravljačkom smislu i nedosljedne u provođenju dogovorenih mjera.
Kriteriji za imenovanja ravnatelja/ica osnovnih i srednjih škola, kao I zapošljavanje učitelja i nastavnika su netransparentni, kao i njihovo usavršavanje i vrednovanje njihova rada. Osim ravnatelja/ica, neadekvatno se vrednuje i rad nastavnika/ica čije je napredovanje netransparentno. Učenici su preopterećeni, a nastavnici ne mare za to.
I dok politika brine samo o kurikulumu, gore nabrojeni problem sadašnjice, koju ne rješava ni Jokićeva reforma ni bilo koja druga i dalje visi nad glavama učenika. Iako je u Hrvatskoj bitnije riješiti sustav, a kurikulim bi se tada nadovezao za njega, tamo se radi sve obrnuto. Lome se koplja oko kurikuluma dok istovremeno sustav se urušava sam u sebe, a kozmetičke promjene s vremena na vrijeme samo pokrivaju oronulost istog.
Comments