ADIO SPLITE Marjanske crkvice

Piše: Marija Kandido-Rožman

Konačno, konačno se počelo, više manje uspješno, planirati i raditi na spašavanju marjanske šume odstranjivanjem borova oboljelih od potkornjaka. Kad je već došlo na red spašavanje šume, pravo je vrijeme za spašavanje marjanskih crkvica koje se urušavaju i propadaju, a da se nitko, baš nitko od odgovornih crkvenih i gradskih moćnika, zbog tog nije zabrinuo.

A planiralo se obnavljanje poljskih objekata i kamenih kućica i staja još 2013. godine, kada su arhitektice Katja Marasović i Snježana Perojević razradile konzervatorski elaborat za renoviranje tih kućica i staja, jer predstavljaju vrijedan povijesni trag – a mogle bi poslužiti i kao suvenirnice.

Male crkve, dragulji povijesne baštine Dalmacije, sa statusom zaštićenog kulturnog dobra klacifiranog kao sakralna graditeljska baština nekoć, a dijelom i danas, predstavljaju vrijedne arheološke spomenike načina života, običaja, kulture svog vremena. Po riječima prof. dr. Ive Babića ove stare crkvice sačinjavaju najbrojniji podskup unutar dalmatinske sakralne strukture.

U prošlosti Marjan je bio hodočasničko mjesto Splićana koji su pohodili brojne crkvice i kapele izgrađene na zapadnoj strani brda, koje se u srednjem vijeku nazivalo Mons Kyrie Eleyson.

Danas je na području Marjana deset crkvica, s tim da se i varoške crkve ubrajaju u marjanske. Ukupno ih je bilo 29 i tri samostana, međutim, mnogo ih je propalo i razrušeno tijekom stoljeća. Ovih nekoliko crkvica koje su se uspjele održati na ruševnim zidovima, zapostavljene i prepuštene štetnim vremenskim nepogodama, ukoliko se pod žurno ne poduzme njihova sanacija, zasigurno će se urušiti i zauvijek će nestati.

Crkvica Gospe od Betlehema (Betlema) Crkvica je podignuta prije 1500. godine kad i ona sv. Jere iz vremena Marka Marulića, kada ponovo jača život pustinjaka na Marjanu. Vizitator Prioli 1603. godine navodi je kao crkvu sv. Marije ad Presepe, tj. „od jaslica„. To je jednostavna, jednobrodna građevina presvođena bačvastim svodom s profilom slomljenog gotičkog luka. Nedavnim radikalnim prepravkom crkve taj dio je izmijenjen.

Poslije prvog svjetskog rata crkva je zapuštena te je služila kao staja. Godine 1927. crkvu je obnovilo društvo Marjan, kada su izgrađene stepenice koje vode do nje s glavnog puta. Godine 2016. postavljeno je zvono poviše pročelja crkve koje je nedostajalo više od pola stoljeća.

Na istoku crkvice je mala pravokutna apsida, a desne strane ulaza uzidana je kamenica za posvećenu vodu. U unutrašnjosti je kameni oltar u sredini kojega je prikazano raspeće Kristovo, sa strane su likovi sv. Jere i sv. Ante Pustinjaka. Oltar je rad nepoznatog domaćeg majstora iz 1500. godine, kada se križaju utjecaji renesanse i gotike. U običajnom životu Splita ova crkvica je najzanimljivija po slavljenju ponoćke još za dana, na Badnjak. Pod oznakom Z-4643 crkvica je zavedena kao nepokretno kulturno dobro - pojedinačno, pravna statusa zaštićenog kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština.

Dok se ova prelijepa uzvišena crkvica u okrilju strmih stijena i visokih čempresa desetak metara iznad puta ističe iznenađujućom bjelinom kamena, unutrašnjost je posve drukčija: ogoljeli, oronuli zidovi s mrljama i pukotinama bez obilježja Križnog puta, (jedina slika - reprodukcija Svete obitelji), strop koji se urušava, oštećeni prozor, klimave klupe za molitvu. Jedini neokrnjen ostao je bijeli reljef iznad oltara nepoznatog domaćeg majstora.

Preko puta crkvice nalazi se mali vidikovac s jedinstvenim pogledom na glavu Čiova - uronjenu u plavetnilo mora s bojama zalazećeg sunca - slika božanstvene ljepote posjetitelje ostavlja bez daha. Međutim, ovaj čarobni pogled narušava izgled vidilice: popucane ploče na podu i stranama terase, potporni nosači prijete urušavanju terase.

Crkvica Gospe od sedam žalosti, pučki Gospica Crkvica Gospe od sedam žalosti, u povijesnim je izvorima poznata pod imenom Sv. Maria Pietatis. Ovo gotičko svetište spominje se već 1362. godine. U crkvici se nalazi reljef Imagine Pietatis Beatae Virginis iz 1603. godine. Reljef se zbog stila, kiparske obrade i kompozicije pripisuje Jurju Dalmatincu ili njegovoj radionici. Crkvica je poznata i po zavjetnim porukama Gospi od sedam žalosti koje su vjernici desetljećima ispisivali na zidovima crkvice te po ceremonijama svečanih vjenčanja.

I ova crkvica je pod oznakom Z-4643 zavedena kao nepokretno kulturno doro; pojedinačno, pravna statusa zaštićenog kulturnog dobra, klasificiranog kao sakralna graditeljska baština.

Prema riječima uglednog povjesničara umjetnosti i konzervatora Ferdinanda Medera, spomenuti reljef je dragocijeno povijesno kulturno dobro, te ga je potrebno zaštiti od oštećenja i otuđivanja predajući ga muzeju, a na njegovo mjesto postaviti reprodukciju.

Sadašnje stanje ove zapuštene, nezaštićene crkvice zastrašujuće je: na istočnoj i južnoj strani uzduž cijelog zida pukotine širine od nekoliko centimetara, vrata, krov, dijelovi zidova oštećeni, obrasli korovom. Pristup crkvici je nepristupačan: put do crkvice obrastao grmljem, posut kamenjem, sa svih strana crkvice blato, kamenje, smeće..

No, zavjetne poruke Gospi od sedam žalosti čudom odolijevaju.

Desetljećima vjernici ispisuju svoje zavjete na crkvenoj fasadi i ono što je najčudnije: slova ispisana običnom olovkom odoljela su i moru i vjetru. Jače su od svega, od kiša i krupa, bura i južine, sunčevih zraka, protoka vremena: stotinama zavjetnih poruka koje vjernici već 50-ak godina uglavnom običnom olovkom pišu na fasadi marjanske crkvice Gospe od Sedam Žalosti, smještenoj neposredno iznad Kašuna, neprijatelj nije čak ni morska sol. Razara ona i beton, čelik i drvo, ali pred porukom tipa – 'Moli, Gospe, za mir među braćom, 1988. napisanom na vanjskom zidu crkvice - nije imala šanse.

To je svojevrsno čudo. Ne mogu reći da je nadnaravno, ali da je čudo jest, jer tu ima toliko puno poruka starih i po nekoliko desetljeća i koje su još uvijek jasne, čitke, vidljive. Ponestaje prostora jer stalno stižu nove, mjesta je ostalo samo još pod krovom crkvice – kaže don Žarko Relota, iz splitske crkve sv. Frane, pod čijom se vjerskom nadležnošću nalazi ovo marjansko svetište.

Molbe i zahvale Zavjeta ima svakojake tematike. Karakternih: 'Molim te da jednog dana budem čovik', zahvalnih: 'Fala ti, Gospe, za nađenu stvar 9.7.1989.', zamolbenih 'Bože, pomozi fra Peri da ozdravi', 'Gospe moja, pomozi mome zetu da izdrži operaciju i ozdravi i vrati se kući svojoj dici i ženi', 'Gospe, daj nam normalni život', poučnih 'Osmijeh daruj svakom bratu i zato ćeš primit platu', podosta ljubavnih, jako puno domoljubnih, prognaničkih, onih posvećenih i svećenicima i Hajduku, do oprostnih tipa ' Bruno, sine, oprosti, Tata', koja je svojih nekoliko centimetara prostora našla na samom dovratku. Neki su se snašli, pa su svoje zavjete nožićem urezali na željezna vrata, brojni ostavljaju lumine, našla se tu i jedna krunica.

U svakom slučaju na adresi Meštrovićevo šetalište 126 našao se pozamašan skup zapisa, misli, osjećanja i životnih epizoda. Nije pomodarstvo – mislim kako je najveći broj zavjeta ipak vezan uz zahvale Bogu i Gospi za primljena dobročinstva. Znam da ljudi ostavljaju zavjetne lokotiće i onda bace njihove ključeve . To je danas vrlo moderno, trend. Ali ja ovo mjesto ne bih tako opisivao niti doživljavao. Ovo nije pomodarstvo, zavjeti se ovdje ostavljaju već jako, jako dugo godina. Ljudi do toga drže. Imaju neki poseban osjećaj. Mislim da imaju dojam kao da su poruku tako pisali na samom nebu – kaže fra Žarko.

Zavjetna crkvica Gospe od Sedam Žalosti dio je hodočasničkog puta, ali i česta adresa brojnih marjanskih šetača. Nalazi se na uzvisini okruženoj čempresima, s pogledom prema moru i otocima. Zanimljiva je i po tome što u svojoj unutrašnjosti čuva prekrasan stari reljef, kojem bi dobro došla konzervatorska pomoć. Žao mi je da tako propada, jedan od razloga su i neriješeni imovinski odnosi. A nas to pogađa jer ova postaja Križnog puta, poznata hodočasnička štacija, ima svoju jaku patničku povijest. Vezane su nam ruke, a kao crkva smo izuzetno zainteresirani za njenu obnovu. Kada bismo dobili dozvole, osobno bih se zauzeo za prikupljanje novca kako bismo je sredili. Bojim se da će uskoro pasti, nestati kao i brojne druge marjanske crkvice. To bi bila velika šteta, pa neka ovo bude apel, molba nadležnima da nam omoguće početak njene sanacije – kaže fra Žarko Relota. Dugo trajanje jednog arhitektonskog tipa - Jednobrodne crkvice s polukružnom apsidom.

U svom znanstvenom radu “Dugo trajanje jednog arhitektonskog tipa”, profesor Babić na dvadesetak stranica elaborira ideju dugih trajanja na primjeru jednoga veoma raširenog arhitektonskog tipa – na jednobrodnim crkvama s polukružnom apsidom – koji traje stoljećima u Dalmaciji.

“Pojam dugih trajanja veoma je inspirativan za proučanje povijesti arhitekture i urbanizma, pa tako i u Dalmaciji u kojoj se gradi kamenom – materijom koja kao da se opire prolaznosti....Poneke crkve tog tipa grade se još krajem 19. stoljeća...”, rekao je prof. Babić.

Tako se u detaljnoj analizi ranokršćanskih, srednjevjekovnih dalmatinskih crkvica podignutih na položajima na kojima su se nalazila paganska svetišta prof. Babić izlaže genezu crkvice sv. Juraja na zapadnom dijelu Marjana:

"Na Peutingerovoj karti (Tabula Peutingeriana) za zapadni rt splitskog poluotoka, stoji tekstualna naznaka ad Dianum koja se odnosi na tamošnje svetište boginje Diane. U antičko doba cijelo brdo Marjan, na zapadnoj strani splitskog poluotoka, vjerojatno je bio sveti gaj. Time se može objasniti činjenica da je tamo kroz cijelu povijest Splita bilo zabranjeno sjeći šumu. Na Marjanu je iznimno gusta mreža crkvica iz različitih razdoblja. Jedna od njihovih funkcija bila je poništavanje paganskih tradicija. Nad paganskim svetištem, posvećenom Diani, u ranom srednjem vijeku bila je sagrađena crkva sv. Mihovila. Dimenzije te crkvice u tlocrtu bile su jednake dimenzijama nekadašnjeg paganskog svetišta. U neposrednoj blizini, na naočitom položaju, uz mjesto gdje se nekoć nalazilo Dianino svetište i crkvica sv. Mihovila, kasnije porušena, nalazi se i ranosrednjevjekovna crkvica sv. Juraja, koja još uvijek bdije, ali već sutra može se urušiti“.

Ove crkvice u davnoj prošlosti građene s puno ljubavi, vjere i duše, uresi Marjana, zavedene kao zaštićeno kulturno dobro, danas su prepuštene kiši i krupi, buri i južini, sunčevim zrakama, protoku vremena, od svih su zaboravljene. Ukoliko se pod žurno ne poduzme njihovo saniranje, one će, kao brojne druge nestati, pa se onda ni pojam dugih trajanja prof. Ive Babića na njih neće moći primijeniti. Predromatička crkvica sv Juraja na rtu Marjana s kraja 8. ili početka 9. stoljeća, građena izravno na kamenoj litici iznad mora još uvijek bdije, ali već sutra može se urušiti.

Sveti Mikula na Stagnji Silazeći s Marjana u grad susrećemo crkvu Sv. Nikole ad pedes montis - na podnožju brda, u sredini Veloga Varoša, koju tamošnji stanovnici oduvijek zovu Sveti Mikula. O gradnji crkve "govori kamenje". Na nadvratniku pročelja uklesan je natpis ovako preveden s latinskog: "Pomoću Kristovom sagradi hram znameniti i slavni Ivan sa ženom Tihom, koju drugu poslije prve oženi". Na oltarnoj pregradi unutar crkve drugi je natpis ovako preveden: "Ovu crkvu Ivan s drugom ženom, ali imovinom prve, koju smrt preteče, sa svojim sestrama sagradi". Crkva je djelo domaćih majstora koji su kroz 12. stoljeće spojili predromanički i romanički stil. Ova crkvica, jedna od najljepših predromaničkih crkvica, zadnji je put obnavljana 1990. g.

Dirljivi apel Frane Galzine za spas ove crkvice sa slikama oštećenja, na portalu Dalmacija danas, nije urodio plodom. Nekoliko citata: “ALARM U VELOM VAROŠU: Crkva Svetog Mikule na Stagnji pred urušavanjem!

(...) Ovih dana predromanička Crkva svetog Mikule na Stagnji proživljava doba u kojem postoji opasnost da se ne samo krov, nego cijela crkvica – uruši (...) (...) "Ovaj biser kulture našeg Varoša, a time i ciloga svita nažalost zbog ljudske nebrige propada – upozorava Frane Galzina, prvi čovjek Građanske inicijative Varošana. te dodaje: Brinem se zajedno s dobrim ljudima da je spasimo. Ona je u stanju u kojem se ne bi smjelo ulaziti a posebno ne stati duže", kaže Frane Galzina,koji je i prije krize coronavirusa preporučio da se u crkvi zbog sigurnosnih razloga ne održavaju mise, jer se dijelovi krova mogu urušiti u unutrašnjosti objekta, a kupe mogu početi padati i na uličicu, u kojoj je crkva izgrađena. Ako Split zatrese jedan i slabiji potres, koji neće imati nikakvih ljudskih žrtava, pa ni ozlijeđenih ljudi, crkva Svetog Mikule neće ga preživjeti(...)

(...) "Zato Splite, probudi se, inače ćemo ostati bez ovo vrijednog splitskog i hrvatskog bisera" – upozorava Frane Galzina. Crkvice Betlehem i Sveti Mikula pripadaju župi Sv. Križa Župnik Sv. Križa don Mihael ne može se više nervirati zbog stanja ovih crkvica, jer ne može naći donatore za njihovo saniranje. Predsjednik Bratovštine Sv. Križa Roko Delić tvrdi da ove crkvice nisu ugrožene. Trava i cvijeće na krovu Sv. Mikule nije problematično, budući da su oduvjek rasli na krovu crkvice Sv. Mikule.

Sveti Mikula je volio cvijeće. Pa, ako ga već nema na oltaru ima ga na krovu.

Crkvica Gospa od sedam žalosti pripada župi Sv. Frane Zamjenik župnika Sv. Frane obećao upozoriti Župnika i javiti što će se poduzeti za njeno saniranje. Do danas nema odgovora. Vjerojatno i za njega ova crkvica nije ugrožena, kao i za Turističku zajednicu, što je vidljivo na reklamnom panou na prvoj vidilici na Marjanu.

VELIKE CRKVE U GRADU SPLITU Mastodonske crkve i samostani u kvartu Dobri: tri brokve u centru grada.

Dok male marjanske crkve, povjesno, kulturno dobro splitske baštine nezaštićene nestaju, grade se i zaštićuju velike crkve koje nisu ni povijesni ni kulturni spomenici, niti su zavedene kao nepokretno kulturno dobro klasificirano kao sakralna graditeljska baština. Brojne manje građevine u svim kvartovima grada su nezanimljive, osim desetak, koje svojim mastodonskim gabaritima iznenađuju, a ponekad i zastrašuju. Posebno se ovo odnosi na nadogradnju crkve Gospe od zdravlja, koja je potpuno izmijenila i unakazila jedan od najljepših starih kvartova u Splitu, Dobri.

U ovim megalomanskim bogomoljama nalaze se brojne prodavaonice, suvenirnice, pa i banka koja je u samostanu Sestara milosrdnica, progutala trećinu trga u Gundulićevoj ulici.

Burna rasprava o gradnji još jedne crkve u Splitu, one na Splitu 3, posve je bespredmetna, i svakoga tko se zalaže za parkiralište, park, dječje igralište, veliku zatvorenu tržnicu – kako je prvobitno bilo predviđeno - ili tako neki manje važan sadržaj, treba ušutkati podacima koji bi Split mogli proslaviti širom svijeta.

Rimljani se, naime, hvale kako je njihov grad prvi u svijetu po broju crkava kojih, navodno, građenih kroz stoljeća, ima oko 900.

Ali kad čovjek malo bolje razmisli i pogleda par brojki, to zapravo ne može biti točno – po broju crkava Split je, relativno gledajući, jači od Rima. Dakle, prvaci svijeta nisu oni, nego mi.

Računica je prilično jednostavna. U Vječnom gradu, prema podacima iz 2011. godine, živi 2.612.068 stanovnika. Ukupna mu je površina 1285 i nešto sitno kilometara četvornih. Što se crkava tiče, njih je možda kroz povijest bilo sveukupno više od 900 (no stoljeća ih je, sudeći prema podacima s Wikipedije, ipak „preživjelo“ nešto manje). Svakako, katoličkih crkava u Rimu, prema istom izvoru, ima sveukupno 607.

Iz toga proizlazi da Rim ima jednu katoličku bogomolju na 4303 stanovnika, odnosno izgrađenu jednu crkvu na 2,11 četvorna kilometra.

A kako stoji Split? Ako je vjerovati Wikipediji i podacima ažuriranima prošlog prosinca, na području grada su 54 katoličke crkve, također građene u različitim razdobljima; kao ni Rimu, ni Splitu za ovu računicu nisu pribrojene bogomolje s popisa koje danas više ne postoje. Prema podacima iz 2011. godine, Split ima 178.102 stanovnika, a površina mu je 79,3 kilometra četvorna, po čemu ispada da – pa neka se Rim sakrije! – na jednu katoličku crkvu dolazi 3298 stanovnika, odnosno manje od jedne i pol crkve na četvorni kilometar (inače, broj Rimljana raste, dok Split posljednjih desetljeća gubi stanovništvo).

E sad, još jedna crkva te bi brojke poboljšala u korist Splita, odnosno Rim bi ostavila još dalje za nama. Dakle, kakve tržnice, parkirališta, igrališta, znanstveni parkovi ili škole – gradimo crkve! Utvrdimo prednost pred gradom u kojemu stoluje sam papa.